Začetak stvaranja proevropske kolone – dalji koraci opozicije
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock 

Ukrupnjavanje opozicione scene sa jasnom spoljnopolitičkom orijentacijom bio bi nužan preduslov u susret izborima, a posebno ukoliko se očekuje angažovanje međunarodnih aktera u bilo kom formatu

 

Petog oktobra ove godine, medijski prostor pojele su dve teme – jedna prirodno, obeležavanjem dve decenije od petooktobarskih demokratskih promena i smene Miloševića, a druga nametnuto, objavljivanjem imena mandatarke nove Vlade Srbije. Vučićev pokušaj da „preotme“ ovaj datum zasenio je jedan manji, ali potencijalno važan događaj – najavu ujedinjenja Nove stranke i Pokreta slobodnih građana. Dodatno, Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa, Demokratska stranka Zorana Lutovca i PSG uputili su par dana kasnije zajedničko pismo evroparlamentarcima, o čemu mediji pišu kao inicijativi „proevropske opozicije, okupljene u jednoj koloni“.

Ova dva događaja upućuju na moguće ukrupnjavanje proevropskog ili modernističkog dela opozicije, što bi moglo da bude značajno za predstojeće izbore i očekivanja međunarodne podrške opoziciji u bilo kom formatu.

 

Ima li političke odgovornosti u Srbiji?

Nova stranka i Pokret slobodnih građana su, pored Građanskog demokratskog foruma (GDF), jedine političke organizacije u kojima je nakon neuspeha na izborima 2020. došlo do smene rukovodstva. Za nove predsednike izabrani su Aris Movsesijan i Pavle Grbović, da bi potom bilo najavljeno ujedinjavanje dve opcije u jednu partiju. Detalji poput novog imena ili formata rukovodstva još uvek nisu poznati, ali obe organizacije za sada deluju odlučno u ispunjavanju ove namere.

Reč je o akterima koji su ostali ispod smanjenog cenzusa od 3% na proteklim izborima, pa su promene u vrhu bile način da se preuzme odgovornost za izborni neuspeh. Pored, npr, Dragana Šutanovca i DS-a 2018, retki su primeri ovakvog postupanja, što je ne tako srećan deo naše političke realnosti u kojoj neke partije imaju iste lidere od samog osnivanja. To naravno ne znači da je reč o vanserijskim odlukama, već služi kao podsetnik na sveopšti izostanak političke odgovornosti u srpskoj politici.

Pored toga, retki su i slučajevi ukrupnjavanja, ma koliki obim ono imalo – mnogo češće gledamo cepanje i dodatno slabljenje partija. S te strane, formiranje nove političke opcije sa jasnim i podudarnim ideološkim opredeljenjem može da unese malo više smisla u opozicionu scenu. Posebno ako je reč o najavi šireg bloka koji bi zastupao stavove proevropskog ili modernističkog dela biračkog tela.

 

Proevropska opozicija i spremnost na dijalog pod okriljem EU

Najnovija vest sa ove strane opozicije je zajedničko pismo Stranke slobode i pravde, Demokratske stranke i Pokreta slobodnih građana upućemo poslanicima Evropskog parlamenta iz grupacija Socijalista i demokrata i „Obnovimo Evropu“ (Renew Europe, nekadašnja ALDE grupa). U zajedničkom pismu odgovara se na najnoviji izveštaj Evropske komisije, posebno na deo koji se odnosi na izborni proces.

Naročito je zanimljiv deo u kojem tri opoziciona aktera izražavaju spremnost na učešće u nastavku dijaloga o izbornim uslovima u Srbiji uz posredovanje Evropske unije. Učešće opozicije u dijalogu 2019. bilo je neujednačeno, da bi tadašnji Savez za Srbiju odustao od dijaloga i odlučio da bojkotuje izbore 2020. Spremnost Đilasove SSP na nastavak dijaloga je u tom smislu zaokret ka jasnijoj proevropskoj poziciji, iako ni ovo nije preveliko iznenađenje jer je istih naznaka bilo i tokom septembra ove godine.

Zajedničke inicijative poput obraćanja evroparlamentarcima upućuju na moguće formiranje ideološki smislene opozicione grupacije (potencijalno i kolone), iako je reč o samo tri partije, odnosno pokreta. Imalo bi smisla da su se inicijativi pridružili još neki akteri, poput Nove stranke, ali ove korake možemo da posmatramo kao put ga bližoj saradnji jednog dela opozicije. Ako to prenesemo na nivo izbora, moguće je zamisliti širi, proevropski opozicioni blok, što je u ovom trenutku otežano kroz nekoliko okolnosti, a najpre usled rascepa unutar DS-a i produženog sukoba oko odluke o izlasku, odnosno bojkotu proteklih izbora.

 

Do izbora dve kolone – u Beogradu?

Linije podele na opozicionoj sceni bile su komplikovane i pre poslednjeg izbornog ciklusa, a pitanje bojkota ih je dodatno pomutilo. Načelna podela na tradicionalističke i modernističke snage (najjednostavnije definisane oko pitanja EU i Kosova) je najvažnija razlika na opozicionoj sceni. Pored toga, tu je i pitanje odnosa prema vlasti (neki akteri su tiši u kritici), zatim distinkcija između starih i novih partija, potom podela oko bojkota 2020, a tu su i personalni odnosi pojedinih lidera koji otežavaju saradnju. Rascep unutar DS, te postojanje dve grupe koje tvrde da legitimno predstavljaju stranku, objedinjuje nekoliko ovih podela. Ukratko – situacija je komplikovana.

Šta, onda, opozicija može da radi u susret redovnim predsedničkim i beogradskim, a možda i vanrednim parlamentarnim izborima? Znajući dosadašnje taktike Vučićevog režima, izbori će na bar dva nivoa biti objedinjeni, što će otežati paralelno vođenje kampanja. Kako je položaj opozicije višestruko otežan, bilo bi smisleno fokusirati se na teren koji nudi najrealnije šanse za uspeh – u ovom slučaju, to je Beograd. Izgledi da opozicija podrži zajedničkog predsedničkog kandidata koji bi mogao da pobedi Vučića su prilično mali, dok je situacija u Beogradu verovatno najpovoljnija. Medijska blokada je manja nego na republičkom nivou, pojedine partije su u prestonici popularnije nego u ostatku zemlje, a logistika kampanje i posmatranja izbora bila bi jednostavnija. To ne bi bili fer i slobodni izbori, ali bi izazovi bar u nekoj meri bili manji.

Dok se o predsedničkim izborima razmišlja u kategoriji zajedničkog kandidata, na beogradskim bi smislenije bilo izaći u dve (ili nekoliko) kolona kako bi se izbeglo gubljenje opozicionih birača kojima su neke opcije neprihvatljive. Jedna od kolona bi prirodno bila, najšire definisano, proevropska ili modernistička. Pored navedenih PSG+Nova, SSP i DS, u ovoj koloni bi mesto mogli da nađu još neki akteri, ali je pitanje kolike su prepreke širem ujedinjavanju. Proevropski je i „drugi“ DS na čelu sa Branislavom Lečićem, ali nije izgledno da u skorije vreme dođe do pomirenja dve struje. Tu je i Tadićeva SDS kao inicijator aktuelnih opozicionih okupljanja u kojima, opet, ne učestvuje cela opozicija. Stranka moderne Srbije je u poslednje vreme manje aktivna u opozicionim okupljanjima, ali bi ideološki bila logičan saveznik ove kolone. Inicijativa Ne davimo Beograd je fokusirana na delovanje u prestonici, gde je organizovala neke od najbrojnijih antirežimskih protesta, pa će njihova saradnja sa drugim partijama biti posebno zanimljiva. Konačno, tu su i ambivalentni akteri poput Narodne stranke koja zajedno sa SSP čini okosnicu UOPS-a, ali koja se ne bi nužno odredila kao proevropska, ili bar ne pro-EU opcija.

U svakom slučaju, ukoliko akteri na ovom delu opozicione scene imaju u planu zajednički izlazak na predstojeće izbore, sada je trenutak da se ozbiljnije radi na okupljanju. Perspektiva nastavka dijaloga o izbornim uslovima pod okriljem EU daje podsticaj da se artikuliše opoziciona ponuda koja bi zastupala iste vrednosti. Dalje od toga, ukoliko se računa na bilo kakvu pomoć ili ozbiljnije angažovanje spoljnih aktera, u ovom slučaju EU, opoziciona scena mora da iznedri jasnog sagovornika. Isti je slučaj i sa organizacijama civilnog društva koje, po svemu sudeći, u aktuelnoj opozicionoj konstelaciji ne vide partnera. Od mere u kojoj su opozicione partije u stanju da pređu preko personalnih razmirica, a između kolona obezbede nešto poput pakta o nenapadanju i međusobnoj podršci, zavisiće i eventualni uspeh u Beogradu. A to bi bio važan korak ka daljem jačanju i potencijalnom osvajanju većih prostora.

 

Pročitajte i: