Od čega zavisi budućnost odnosa Amerike i Evrope?

Programski direktor Novog trećeg puta

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock 

Bilo da se radi o odnosu prema Kini, Rusiji, migrantima ili 5G, uzrok savremenog nerazumevanja na transatlantskoj osnovi nije Tramp, već posledice nagomilanih neslaganja.

 

Od momenta kada su sve nacističke zastave bile uklonjene sa javnih institucija u Nemačkoj, bilo je jasno da se SAD i SSSR neće brzo povući iz Evrope. Od momenta kada su građani Berlina krenuli sa razgradnjom i probijanjem zloglasnog zida u svom gradu, bilo je jasno da SSSR neće više biti prisutan i postavilo se pitanje o budućoj ulozi SAD u Evropi. Počev od navedenog momenta do danas, ti odnosi još nisu redefinisani i predstavljaju još živo nasleđe hladnoratovske prošlosti.

Dolaskom Donalda Trampa na čelo SAD-a 2016. otvorena su brojna sporna pitanja između Amerike i njenih evropskih saveznica. Takođe, najavljenim povlačenjem Angele Merkel i uz brojne izazove koji očekuju Nemačku, izgled budućih transatlanskih odnosa ostaje maglovit. Već danas postoje brojna neslaganja, poput pitanja: odbrane, Kine, Rusije ili trgovine. Američki izbori u novembru i izbori unutar nemačke vodeće Hrišćansko-demokratske unije, predstavljaće ključne momente za redefinisanje transatlanskih odnosa.

 

Američko-evropski raskorak

„Pričaj lepo, ali sa sobom uvek nosi veliku motku“. Ovaj citat američkog predsednika Teodora Ruzvelta ne predstavlja politiku koju tradicionalno slede evropske države i on najbolje simbolizuje raskorak koji postoji između Amerike i njenih evropskih saveznica.

Nakon Drugog svetskog rata, evropske države su iscrpele svoje kapacitete da budu svetske sile, ali i svoje kapacitete da se samostalno odbrane od potencijalne sovjetske invazije. U tom smislu, evropska zavisnost od američke vojne podrške bila je visoka, a u sukobu sa SSSR-om postojao je i jasan američki interes da tu podršku Evropljanima pruža. Evropske države su kao posledicu toga razvijale mahom kopnene snage, koje bi bile sposobne da zadrže sovjetsku invaziju do dolaska saveznika preko Atlantika.

Nakon kraja sovjetske opasnosti i širenja EU i NATO na bivše socijalističke države, pretnja sa Istoka je od egzistencijalne postala ograničena. Paralelno sa slabljenjem ruske pretnje, javili su se i brojni globalni izazovi i pretnje za liberalni poredak. U održavanju takvog globalnog poretka učestvovale su SAD uz malobrojne evropske saveznike poput Ujedinjenog Kraljevstva i manje Poljske. Evropske države nisu ulagale dovoljno u svoje oružane snage, nisu razvijale mobilnost vojske van svog kontinenta ili visoke tehnologije za daljinsko gađanje protivnika.

Evropski saveznici su postali veoma slab i drastično manje sposoban deo transatlanske osovine. Dok su u Zalivskom ratu SAD dopremile čak 700.000 ljudi, svi ostali saveznici (mahom evropske države) uspeli su da dopreme ukupno 256.000 ljudi. Uz to, kod evropskih saveznika nije izražena želja da se to ikada promeni, uz želju da se koriste benefiti međunarodnog liberalnog poretka i računa na bezrezervnu bezbednosnu podršku SAD, iako ne postoji jasan hladnoratovski interes za to.

U tom smislu, američka politika je naročito postala nezadovoljna manjkom mogućnosti i želje njenih atlanskih saveznika da preuzmu deo međunarodnih obaveza i učestvuju u održavanju globalnog liberalnog poretka. Taj raskorak bio je vidljiv sa odbijanjem Francuske i Nemačke da učestvuju u invaziji na Irak, a ogoljen je dolaskom na vlast Donalda Trampa koji se protivi i liberalnom poretku i NATO-u kao savezu.

Tramp nije podilazio evropskim sujetama i predstavljao je Evropljane kao parazite koji samo koriste SAD, ignorišući sve benefite koje SAD imaju od evropskih saveznika. Taj dalji razdor otvorio je prostor kod Evropljana da razmišljaju o otvaranju prema Kini, možda ublažavanju oštrog pristupa Rusiji ili pokušaju da budu zaseban politički činilac.

 

Američka pozicija

Tradicionalna američka neokonzervativna pozicija svet posmatra kao „džunglu“, a liberalni poredak kao „vrt“. U tom smislu, kada se vrt ne održava u redu, vrlo se brzo pretvori u džunglu, odnosno demokratije vrlo brzo postaju tiranije i autokratske države, a svet upada u haos. Iz tog ugla gledanja, svetski poredak je potrebno uvek nadgledati i održavati, jer se u suprotnom može vratiti u nacionalizam i stanje kakvo je postojalo pred Drugi svetski rat. Za održavanje takvog poretka, američki pacifički i atlanski saveznici su ključni. Dok su pacifički i uspevali da ispunjavaju ta očekivanja, u poslednjih trideset godina postoji ogromno razočaranje u atlanske.

Donald Tramp je uspeo da artikuliše deo tog nezadovoljstva retorski pretvarajući Ameriku u „žrtvu celog sveta koji je iskorišćava“. Ono po čemu se Tramp razlikuje od prethodnih predsednika je protivljenje liberalnom međunarodnom poretku kao konceptu. Iz tog razloga, kada je Tramp koristio neokonzervativne argumente protiv Evropljana, oni nisu bili namenjeni redefinisanju transatlanskih odnosa, već potpunom razilaženju sa starim sistemom.

Unilateralni ulazak u trgovinski rat sa Kinom, uvođenje brojnih tarifa Evropskoj uniji, sankcije Iranu koje su pravile štetu i evropskim kompanijama, ali i stalno napadanje Nemačke, napravili su još veći razdor. Iz tog razloga, Evropljani  danas očekuju pobedu Džoa Bajdena na izborima u novembru i vraćanje na tradicionalnu poziciju. Za razliku od Trampa, Bajden je veliki zagovornik NATO-a i evropskih integracija, te evropski establišment nade polaže u pobedu kandidata demokrata.

 

Evropska pozicija

Idealan scenario za evropski establišment bio bi povratak na stari liberalni poredak, od kog bi Evropljani imali dosta koristi i u čije održavanje ne bi investirali mnogo. Ta pozicija odgovara evropskom establišmentu u Zapadnoj Evropi, ali i Poljskoj ili državama Baltika koje još imaju strah od Rusije sa Istoka. Kalkulacija je da projektovanje američke globalne moći dobrim delom zavisi i od važnih vojnih baza u Evropi, ali i demokratskih i vrednosno bližih saveznika u međunarodnim institucijama. Da bi takav scenario bio najbliži realnosti, nade se polažu u Džoa Bajdena i njegov izbor u novembru.

Na drugoj strani, među državama Višegradske grupe postoji nada u pobedu Trampa. Bilo koja progresivna i prodemokratska snaga u Beloj kući može predstavljati problem za ove države koje su skrenule u tvrdi konzervativizam i autoritarizam. Slične nade polažu i degolistički krugovi u Francuskoj, koji se nadaju da bi povlačenje Amerike iz Evrope bila prilika za ostvarenje njihovog sna o evropskom jedinstvu  kroz protivljenje atlantizmu i zagovaranju detanta sa Rusijom. Sličnom ishodu se nadaju i brojni bivši evropski državnici, koji su u prethodnih 10 godina lukrativno zaposleni od kineskih državnih i kriptodržavnih kompanija i koji otvoreno zagovaraju evropsku saradnju sa Kinom.

Međutim, na transatlansku saradnju najviše će uticati izbori unutar nemačke Hrišćansko-demokratske unije (CDU). Ova vodeća partija u Nemačkoj, kao vodećoj državi Evropske unije, najviše će se pitati za politiku unutar Evropske unije. Nakon najavljenog povlačenja Angele Merkel, u Evropi i Nemačkoj ostaće veliki liderski vakuum. Od naslednika sadašnje kancelarke najviše će zavisiti budući odnosi.

Za tradicionalnu nemačku atlantističku poziciju i liberalni poredak najbolji kandidat bio bi Norbert Retgen. Vođstvo Retgena, u kombinaciji sa Bajdenom u Ovalnoj sobi, bio bi najbolji spoj za redefinisanje transatlanskih odnosa. Međutim, u ovom momentu Retgen deluje kao favorit establišmenta, ali ubedljivi autasajder kod glasača.

Druga dva kandidata unutar nemačke CDU predstavljaju manje povoljne opcije po transatlantsku saradnju. Fridrih Merc predstavlja pro-biznis i društveno konzervativno krilo stranke, pa bi zajednički jezik lakše našao sa Trampom. Armin Lašet iz Severne Rajne-Vestfalije predstavlja dosta asertivniju poziciju, koja jeste deo establišmenta, ali je spreman i za saradnju sa Kinom i Rusijom po brojnim pitanjima.

U tom smislu, za redefinisanje transatlanskih odnosa ne u potpunosti idealan, ali najbolji od realnih scenarija, bile bi pobeda Bajdena u novembru i Lašeta u decembru unutar CDU.

 

Budućnost transatlantskih odnosa

Trenutna nerazumevanja između SAD i evropskih država predstavljaju samo posledicu promenjenih globalnih okolnosti i sklerotičnosti evropskog establišmenta da im se adaptira. Dok su se SAD pokazale vrlo fleksibilnim i pragmatičnim, evropska pozicija bila je rezervisanija i često mlaka. Promene koje su se desile u prethodnih 30 godina zatekle su Evropu. Bilo da se radi o odnosu prema Kini, Rusiji, migrantima ili 5G, uzrok savremenog nerazumevanja na transatlantskoj osnovi nije Tramp, već posledice nagomilanih neslaganja.

Iz tog razloga, naivno deluju očekivanja Evropljana od Bajdena da će „učiniti transatlansku saradnju ponovo slavnom“, ali i očekivanja iz Vašingtona da Evropljani prate sukobljavanje sa Kinom bez jasne dobiti i konsultovanja. Okolnosti su se značajno promenile i definitvno je hladnoratovskom formatu transatlanske saradnje potrebna reforma i redefinisanje. Od lidera, koji će u SAD-u biti izabran u novembru i unutar nemačke CDU u decembru, zavisiće na koji način će se to redefinisanje realizovati.

 

Pročitajte i:

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.