Nema pristojnosti u polarizovanom društvu – o predsedničkoj debati u Americi

Autorka

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Postoje različiti načini da loše potrošite 95 minuta svog života. Ako u te svrhe preferirate nekoherentnu raspravu dva starija čoveka, uz neuspešne pokušaje moderiranja od strane trećeg, dobar izbor je gledanje nedavno održane prve predsedničke debate između aktuelnog predsednika Donalda Trampa i Džoa Bajdena, kandidata Demokratske partije.

Cela debata bila je prepuna prekidanja, dobacivanja, optužbi za rasizam i laganje, a frustraciju smo mogli da vidimo i na licu moderatora Krisa Volasa koji je poput strogog roditelja opominjao Trampa i (dosta manje) Bajdena. Volas je svoj zanat ispekao radeći sa legendom američke televizije Volterom Kronkajtom, ali ga ni to nije spremilo za kakofoniju 2020. godine. Tramp je Bajdena optužio da mu nije stalo do bezbednosti i sprovođenja reda na američkim ulicama i da je lutka u rukama “radikalne levice”, dok je Bajden uzvratio time da je američki predsednik lažov i da treba da ućuti. Naravno, bilo je nekoliko minuta gotovo pristojnog razgovora o poreskoj politici i klimatskim promenama, ali ukoliko ste bacili pogled na izveštavanje američkih medija, stiče se utisak da je juče neformalno bio dan žalosti nad američkom demokratijom. Umesto debate, gledaoci su dobili raspravu koja gotovo podseća na penzionersku kafansku svađu, pa se u danima nakon debate postavlja jedno jedino pitanje – gde je tačno sve pošlo po zlu?

Kao i za tango, za neuspešnu debatu potrebno je dvoje, a mnogi su nakon debate ukazali na zastareli i problematičan format debate. Iako je vaše debatno izlaganje navodno zaštićeno (niko ne može da vas prekida), moderatori nemaju baš neku naročitu moć da spreče upadice, niti da kazne onog koji prekida. Nakon fijaska prve predsedničke debate, u javnosti su se pojavili predlozi da se moderatorima pruži mogućnost da isključe mikrofon jednog od učesnika ukoliko ne poštuju pravila. Iako deluje kao elegantno rešenje, ovo povlači pitanje oko toga kako će moderatori (koji imaju svoje političke preferencije) koristiti tu moć. Konzervativci su zamerili Krisu Volasu to što se postavio oštro prema Trampu, uprkos tome što je Volas deo Foksa, televizije koja ponajviše podržava američkog predsednika. Kakva će tek biti reakcija ako Trampov mikrofon isključi Anderson Kuper, voditelj sa televizije CNN koja često kritikuje predsednika?

Dodatan problem sa formatom debate je to što, uprkos imenu, ovo suštinski i nije debata. Debata je razmena suprotstavljenih mišljenja između dve osobe, ali je predsednička debata način da vi poručite nešto gledaocima i biračima, ne da komunicirate sa osobom preko puta vas. Ako poenta debate nije sučeljavanje mišljenja sa protivnikom, ne treba ni da nas čudi to što Bajden tokom davanja odgovora na pitanja tokom debate često nije gledao u moderatora ili protivnika – gledao je pravo u kameru i obraćao se direktno gledaocima. Cilj je poniziti protivnika, kao što je Tramp uradio Marku Rubiju 2016. godine, ili nasmejati gledaoce i na taj način odgovoriti na ozbiljna pitanja, što je maestralno izveo Ronald Regan u debati 1984. godine. Naročito kada su u pitanju televizijske debate, to je uvek predstava gde ne pobeđuju nužno argumenti, već je dosta toga i u estetici. Gotovo svi mediji su izveštavali da je Ričard Nikson “izgubio” predsedničku debatu sa Dž. F. Kenedijem 1960. godine, što je ujedno bila i prva televizijska debata u američkoj istoriji. Zašto? Pa zato što je Nikson jednostavno izgledao lošije. Njegovo odelo je bilo pogrešne boje, u poređenju sa Kenedijem izgledao je mnogo neispavanije i bleđe, a Nikson se i vidno znojio pod jakim svetlima reflektora. U debati, spektakl i izgled su sve, a kao što je elegantno rekla jutjuberka Natali Vejn – Amerika je i onako uvek bila mnogo više nalik antičkom Rimu nego Atini.

Situaciju je dodatno pogoršao i stav sa kojim je Tramp ušao u debatu. Svestan činjenice da mu istraživanja javnog mnjenja ne predviđaju pobedu na izborima u novembru, američki predsednik je odlučio da u debatu uđe manje-više kao u borilački ring. Ne samo da se nije suzdržavao, napadajući Bajdenov intelekt i njegovog sina Hantera, već se postavio kao bokser koji neće dopustiti da protivnik izađe iz debate nepovređen. Konstantno prekidanje, ispitivanje Bajdena i povremeno fektčekovanje obeležilo je Trampov verovatno najagresivniji javni nastup do sada. Tokom predsedničkih izbora 2016. godine, zamerali su mu to što je u jednoj debati sa Hilari Klinton neprekidno fizički ulazio u njen lični prostor, ali to nije ništa u poređenju sa odnosom prema Bajdenu. “Ja sam za 47 meseci uradio više nego ti za 47 godina”, rekao je Tramp Bajdenu tokom samo jedne od napetih razmena. Ovo je u teoriji bila dobra taktika – Bajden nema snažan, jak nastup, povremeno ima problema sa mucanjem, a tokom nekoliko medijskih gostovanja bi u pola rečenice gubio misao, pa je možda smisleno agresivnim pristupom stvoriti mu dodatan pritisak. U praksi, Bajden je uspeo da održi smirenost i pribranost, Trampov nastup je razbesneo i moderatora, a istraživanja javnog mnjenja pokazuju da nije uspeo da na svoju stranu privuče mnogo glasača koji nisu sigurni za koga će glasati u novembru.

Postoji ipak još nešto zbog čega je izvesno da će i naredne debate biti neprijatne za gledanje – američko društvo trenutno je izuzetno polarizovano. Drugim, rečima, Amerikanci imaju sve manje razumevanja za drugačije političke stavove od svojih. Ukoliko prvenstveno gledate CNN i podržavate Bajdena, vi gotovo da živite u drugačijoj realnosti od onih koji se informišu na Foksu i nose MAGA kačket. Republikanci se sele iz liberalnih saveznih država kao što je Kalifornija, a 7 od 10 demokrata ne bi bilo u vezi sa nekim ko podržava Trampa. Nije preterivanje reći da deo demokrata istinski misli da će žene izgubiti sva prava ukoliko u Senatu bude izglasana Ejmi Koni Beret, sudija nominovana za upražnjeno mesto u Vrhovnom sudu, dok deo republikanaca veruje da će Amerika postati socijalistička distopija ukoliko Bajden bude u Beloj kući. Ništa od ovoga nije tačno, ali je američka politika u očima velikog dela populacije postala gotovo manihejska borba između “dobra” i “zla”. Trampova konfliktna ličnost, kontroverzne izjave i optužbe za seksualno uznemiravanje dolili su ulje na vatru, pa onda ne čudi ni to što istraživanja pokazuju da manjina Amerikanaca ima bliske prijatelje koji će glasati drugačije od njih na predsedničkim izborima. Ako Bajden i Tramp znaju da njihovi podržavaoci imaju oštre stavove prema drugoj strani, zašto i oni ne bi bili isti takvi? U polarizovanoj političkoj sredini, svaka uljudnost i civilnost je samo znak slabosti.

Američka demokratija je ipak malo žilavija od trenutnih rascepa, a uprkos vikanju i neprestanom prekidanju, politički protivnici su se makar našli na istom mestu i odgovarali na ista pitanja. Ako ste željni političkih debata u Srbiji, možete jedino da lamentirate nad debatama Borisa Tadića i Tomislava Nikolića (sa sve jabukom kao rekvizitom) ili da gledate i preostale dve američke predsedničke debate koje nas čekaju 15. i 22. oktobra. Televizijska predsednička debata je ipak debata, pa makar ličila i na kafansku svađu.