Istorija Narodne banke – od privatnog vlasništva u Kraljevini do političke kontrole u SFRJ

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock 

Većina mojih kolega ekonomista se zalaže za privatizaciju većeg dela državnih preduzeća, smanjenje subvencija, ali zato nepogrešivo veruju u to da država mora da bude ovlašćena da se bavi monetarnom politikom preko centralne emisione ustanove jer to nikako ne može bez državnog vlasništva. Mnogi se zato iznenade kada čuju da je naša Narodna banka sve do Drugog svetskog rata bila privatna, da bi tek nakon 1945. bila u državnom vlasništvu. Da li je bilo razlike u tome kako je ona funkcionisala?

Srbija je počela da uvodi svoju nacionalnu valutu još pre sticanja formalne nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine. Ovo se delimično pravdalo željom za nacionalnim simbolom nezavisnosti, ali i da bi se rešilo pitanje monetarnog haosa sa gotovo 40 različitih valuta koje su cirkulisale u zemlji. Prihvatanjem standarda Latinske unije, Srbija je prihvatila fiksni kurs prema drugim evropskim valutama u okviru zlatnog standarda u Evropi. Tako je napokon 1883. usvojen Zakon o Privilegovanoj narodnoj banci Kraljevine Srbije koja je sa radom otpočela naredne godine.

Ova banka je ustanovljena kao privatna bankarska institucija sa upisanim akcijama domaćeg kapitala, sa isključivim pravom emitovanja novčanica srpskog dinara i staranja o količini novca u opticaju. Zakonski limit za izdavanje novčanica bio je dva i po puta viša vrednost u odnosu na količinu deponovanog zlata, dok je srebro moglo činiti podlogu samo do jedne četvrtine količine zlata. Banka je morala da prihvata sve dinarske novčanice i da vrši njihovu konverziju u zlato ili srebro. Poslovanje banke je bilo pod državnim nadzorom u vezi sa poštovanjem ovih zakonskih pravila, kao i određenim udelom države u dobiti, koji je bio nadoknada za datu privilegiju izdavanja novca.

Privilegovana banka Kraljevine Srbije je poštovala zakonske propise vezane za količinu novca koju je moguće izdati na osnovu pokrića. Toga se držala i u najteže doba okupacije Srbije za vreme Prvog svetskog rata, te je dinar bio jedna od retkih valuta koja nije izgubila značajno na vrednosti tokom svetskog sukoba: sve ostale zemlje su svoje ratne troškove finansirale štampanjem novca bez pokrića u zlatu, što je nakon rata i dovelo do napuštanja zlatnog standarda. Umesto finansiranja putem štampanja para bez pokrića, Kraljevina Srbija se zaduživala kod saveznika: Velike Britanije, Francuske i SAD. Sama banka je posle evakuacije preko Albanije 1915/6. bila smeštena u prostorijama Banque de France u Marseju, a sa ispostavom na Krfu gde se nalazila i izbeglička Vlada. 

 

Narodna banka od Kraljevine do SFRJ

Posle završetka Prvog svetskog rata, u cilju unifikacije pravnog sistema, nadležnost Narodne banke je proširena na celu teritoriju Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1920. godine. Prilikom ekspozea o ovom zakonu u Skupštini, ministar Vojislav Veljković (u tom trenutku ministar trgovine, a u trenutku usvajanja zakona ministar finansija) branio je predlog da Narodna banka bude emitent novca nove države SHS umesto da to bude sama država. Razlog koji je naveo bio je taj što se za kvalitet novca uvek više brinula nezavisna centralna banka, nego državna vlast koja bi bila u mnogo većem iskušenju da štampa novac bez pokrića da pokrije svoje rashode, što bi vodilo i do pada kupovne moći kroz inflaciju. Ovim novim zakonom je proširena podloga (bila je dozvoljena 3 puta veća vrednost novčanica u odnosu na podlogu u zlatu) i emitovano je 40.000 novih akcija za upis pored ranije postojećih 20.000. 

Ministar Vojislav Veljković (u tom trenutku ministar trgovine, a u trenutku usvajanja zakona ministar finansija) branio je predlog da Narodna banka bude emitent novca nove države SHS umesto da to bude sama država

Potom je usledila deflaciona politika jer su sve budžetske godine od stvaranja SHS do 1923/24. bile deficitarne zbog izdataka vezanih za obnovu zemlje razorene ratom, vojsku (sukobi oko granica sa Rumunijom i Italijom) i unifikaciju zatečenog stanja među regijama, što je dovelo do inflacije i pada vrednosti dinara. Deflaciona politika je vođena do 1925. kada se videlo da je vrednost dinara stabilna i na domaćem tržištu (niska inflacija) i na stranom (vrednost od 9,12 – 9,13 švajcarskih franaka na berzama u Cirihu i Ženevi 1925-1931. za 100 dinara).

Privilegovana narodna banka Kraljevine SHS, potom Jugoslavije, imala je i obavezu da otkupljuje takozvane izvozničke trećine, nešto nalik današnjim deviznim rezervama. Svi veliki izvoznici najvažnijih poljoprivrednih proizvoda morali su da jednu trećinu prikupljenih deviza prodaju narodnoj banci po važećem deviznom kursu za dinare – te devize su potom korišćene za otplate inostranstvu, ali i za intervencije radi ublažavanja oscilacije kursa dinara prema švajcarskom franku na stranim berzama. Svetska ekonomska kriza 1929-33. dovela je do velikog pada jugoslovenskog BDP-a i izvoznih prihoda, pa je dinar oslabio prema švajcarskom franku za oko jednu trećinu svoje dotadašnje vrednosti ali se od 1933. stabilizovao na nivou od 7 franaka za 100 dinara.

Nakon nemačke okupacije Kraljevine Jugoslavije, Narodna banka je razbijena – na Srpsku narodnu banku koja je pokrivala nemačku okupacionu zonu u Srbiji i na Hrvatsku narodnu banku za NDH. Na delovima teritorije koji su bili direktno pripojeni drugim državama korišćen je novac tih zemalja: italijanska lira, albanski lek, bugarski lev, mađarska penga i nemačka marka. Nakon kraja Drugog svetskog rata, Narodna banka Jugoslavije obnavlja svoj rad, ali sada u novom kontekstu: kao jedina bankarska institucija u zemlji, i u potpunosti u državnom vlasništvu. Tako je dobila nadležnosti u celom delokrugu poslovanja poslovnih banaka koji inače nije deo delokruga centralnih banaka – kreditiranje preduzeća, platni promet sa inostranstvom, izvršavanje investicija i tako dalje.

Njen delokrug je 1954. sužen osnivanjem specijalizovanih banaka (Jugoslovenska investiciona banka, Jugoslovenska banka za spoljnu trgovinu i Jugoslovenska poljoprivredna banka), a od 1961. Narodna banka je ostala direktni kreditor samo vojne industrije, robnih rezervi i same Federacije. Prvi problemi poslovanja Narodne banke nastali su osnivanjem republičkih privrednih banaka koje su imale zadatak da finansiraju komunalne tj. poslovne banke na svojim teritorijama, pošto je Narodnoj banci pripalo da i njih kreditira. Međutim, glavni problemi su počeli da se pojavljuju od 1963. kada je utvrđeno “pravo na novac” prema kome je osnovni instrument određivanja kreditnog potencijala poslovnih banaka postao unapred utvrđen obim i namena kredita, a ne nivo bankarske likvidnosti. Time je novac od ekonomske kategorije robe koja ima cenu (kamatnu stopu) potpuno prešao u neekonomsku kategoriju robe koja služi postizanju prethodno postavljenih političkih ciljeva.

Nakon nemačke okupacije Kraljevine Jugoslavije, Narodna banka je razbijena – na Srpsku narodnu banku koja je pokrivala nemačku okupacionu zonu u Srbiji i na Hrvatsku narodnu banku za NDH

Ovaj sistem je funkcionisao do 1971. kada je ustavnim amandmanima omogućeno da republičke filijale Narodne banke postanu posebne ustanove, čime je praktično došlo do federalizacije monetarnog sistema jer je deo ingerencija Narodne banke prenet na njih. Ustavom iz 1974. ustanovljen je Savet guvernera kao glavno telo za vođenje monetarne politike, barem na papiru. Njega su činili guverneri svih republičkih i pokrajinskih narodnih banaka i guverner Narodne banke Jugoslavije, a odluke su morali da donesu jednoglasno. Ako pokušate da se dogovorite u društvu od 9 ljudi u koji bioskop da idete, kada i šta da gledate, videćete da ni to nije nimalo lako, da ne pominjemo mere monetarne politike. Pored toga, Savet guvernera je svoje odluke morao na aminovanje da dostavi Saveznom izvršnom veću i Skupštini SFRJ. Usled toga, Narodna banka nije mogla da kontroliše republičke i pokrajinske banke kojima je morala da daje kredit, pa je u celoj zemlji dolazilo do preterane ekspanzije novca i kredita što je dovodilo do endemske inflacije, a način donošenja odluka je onemogućivao vođenje restriktivne politike jer izvršne vlasti to nisu dozvoljavale. 

Visoka stopa inflacije kao problem počinje da se pojavljuje već tokom 1960-ih godina, da bi se zahuktala od 1970. kada je dvocifrena stopa inflacije postala pravilo. Inflacija se dodatno pojačava od 1979. kada SFRJ upada u dužničke probleme. Još apsurdnija situacija je nastala 1983. kada je Narodna banka Jugoslavije postala garant za spoljnotrgovinske obaveze zemlje prema inostranstvu – kredite su koristila preduzeća i republike, ali je za njihovo servisiranje garanovala centralna banka koja praktično nije imala nikakvu kontrolu nad time ko i koliko kredita u inostranstvu uzima. Sve ovo je odličan primer funkcionisanja dogovorne ekonomije u okvirima SFRJ.

Godišnja stopa inflacije u SFRJ 1960-1988. Izvor: Statistički godišnjak Jugoslavije, različiti brojevi.

 

Politička nezavisnost Narodne banke

Za vreme poslovanja Privilegovane narodne banke Kraljevine Jugoslavije nije dolazilo do povreda zakonskih propisa njenog poslovanja – shodno tome je inflacija držana pod kontrolom, a dinar je bio valuta sa stabilnom vrednošću koja se kotirala na evropskim berzama. Ovo je sprovođeno u praksi jer je Narodna banka bila privatna emisiona ustanova, i samim tim državi (iako sa suspendovanom demokratijom od 1929) nije bilo lako da joj naređuje šta i kako da radi. Takođe, u to vreme nije postojao konsenzus među ekonomistima da je moguće merama monetarne politike birati višu stopu inflacije zarad niže stope nezaposlenosti (Filipsova kriva). Ovaj stav postao je pravilo nakon Drugog svetskog rata, da bi bio napušten usled pojave stagflacije nakon naftnih šokova 1970-ih jer je došlo do istovremene pojave i visoke inflacije i visokih stopa nezaposlenosti, što do tada nije bilo smatrano teorijski mogućim.

Sa druge strane, u vreme SFRJ, Narodna banka Jugoslavije bila je pod potpunom kontrolom izvršne vlasti – što usled postojećih zakonskih rešenja, što zbog dominacije Komunističke partije nad državnim strukturama – što je onemogućavalo vođenje nezavisne monetarne politike. U okviru SFRJ novac je bio shvatan prvenstveno kao politička, a ne kao ekonomska kategorija, dok je sistem republičkih narodnih banaka u potpunosti podrio ulogu Narodne banke Jugoslavije i olakšao kasniji raspad zemlje. 

Visoka stopa inflacije bila je endemska sve od 1970. što je znatno otežavalo normalan ekonomski život u zemlji. Nemačka marka počela je da se koristi kao rezervna valuta i pored svih deviznih ograničenja, kupovina na kredit bila je popularna jer je inflacija obezvređivala cenu prodatih proizvoda što je onda uticalo na bilanse preduzeća koja su ih proizvodila, ali i na banke koje su davale kredite. Jugoslovenski dinar bio je valuta koja je stalno devalvirala i nikada nije postala konvertibilna (osim u kratkom periodu 1990. pod Antem Markovićem), a SFRJ se suočavala sa stalnom inflacijom koja je skoro svake godine bila dvocifrena sve do raspada zemlje 1990-ih. Državna kontrola nad Narodnom bankom kulminirala je 1993/4. kada je štampanjem novca za finansiranje rata izazvana jedna od najvećih hiperinflacija u istoriji novca.

 

Pročitajte i: