Foto: iStock
Dok se na početku primene Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja još i moglo govoriti o potrebnom vremenu za navikavanje, sada to više nije slučaj. Sada možemo govoriti o svesnom i namernom ignorisanju ovog prava.
Međunarodni dan prava javnosti da zna ceo svet dočekuje u uslovima koronavirusa kada su pravovremene i tačne informacije potrebnije nego ikada.
Neke organizacije civilnog društva su razvile uputstvo za proaktivno objavljivanje informacija tokom kovida. Pored zdravstvenih, organizacionih i informacija o ljudskim pravima, oni ističu i značaj objavljivanja informacija koje se odnose na to kako vlasti troše novac u borbi protiv pandemije. Između ostalog, u tom uputstvu se traži transparentost u pogledu nabavki koje se sprovode, pre svega ugovora koji se sklapaju za kupovinu medicinske opreme.
Ipak, tih informacija ne samo da u Srbiji nema, nego država iznalazi nove načine kako da i one koji se ne tiču korone ograniči.
Evo baš u petak, više od četiri meseca od kada je ukinuto vanredno stanje, u CINS, gde radim kao urednik, stiglo je rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja kojim se nalaže Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje (RFZO) da nam dostavi podatke o nabavci medicinske opreme tokom korone. Od koga smo kupovali respiratore, zaštitne maske, rukavice i drugo do danas nije poznato, iako je i premijerka Ana Brnabić obećala da će građanima nakon vanrednog stanja “položiti račune” i dati podatke o tome koliko su novca potrošili.
Kako je Beta objavila, Brnabić je za televiziju Pink izjavila da je “strahotno pomisliti da smo mi možda želeli da ukrademo neki novac preko respiratora”.
Međutim, ne samo da RFZO ne dostavlja podatke iz perioda vanrednog stanja, nego ignoriše i zahteve za dokumentacijom sa javnih nabavki iz perioda nakon njega. Tako je recimo u julu ova institucija sklapala javne nabavke za nabavku PCR testova sa firmom koja se pre toga bavila i prodajom sredstava za koke nosilje. Nije bilo javnog poziva, firma je bila jedini ponuđač a sporazum je sa njima sklopljen istog dana kada je RFZO dobio zahtev od svog sektora da su mu PCR testovi potrebni. I ne samo to, na adresi na kojoj je firma bila registrovana tokom sklapanja sporazuma, njih nije bilo. Adresu su promenili tek nakon što je novinarka CINS-a otišla da ih poseti.
Ovo realno budi sumnju da je sama nabavka nameštena odnosno unapred dogovorena i postavlja pitanje da li je u nekom drugom otvorenijem postupku, RFZO, a samim tim i građani čiji novac se troši, mogao bolje da prođe.
Na zahtev za dokumentacijom iz ovih nabavki RFZO nije odgovorio.
Da se izmaknemo sada iz perioda korone, da li je situacija ranije bila nešto bolja? Nije.
Izveštaj Poverenika za informacije od javnog značaja za 2019. godinu pokazuje da su česti slučajevi da institucije ne dostavljaju informacije čak ni posle njegovog naloga. Kako se navodi u izveštaju, samo u slučajevima žalbi novinara i predstavnika medija “organi vlasti u više od 50% ovih slučajeva nisu postupili po nalogu Poverenika da se informacije dostave”. Vlada Srbije koja bi mogla da na zahtev Poverenika obezbedi izvršenje njegovog rešenja, od 2010. do kraja 2019. godine to nije učinila nijednom, iako joj je Poverenik uputio 294 takvih zahteva.
Nakon godina slanja zahteva za pristup informacijama od javnog značaja i dobijanja raznoraznih odgovora, čini mi se da u ovoj oblasti već dugo ne napredujemo i da su čak i neke ranije osvojene slobode sada izgubljene.
Uprava za trezor je recimo ranije odgovarala na zahteve i dostavljala podatke o isplatama iz budžeta. Mnoge priče istraživačkih redakcija su bile zasnovane na tim podacima, poput one o novcu koji je otišao firmama povezanim sa porodicom Bratislava Gašića. Međutim pre nekog vremena, iz ove istitucije su prvo počeli da produžavaju rok za dostavljanje informacija, zatim da traže neke dopune poput toga da moraju da se u zahtevima navedu brojevi računa firmi, da na kraju na njih ne bi ni odgovarali.
Dok se na početku primene Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja još i moglo govoriti o potrebnom vremenu za navikavanje, sada to više nije slučaj. Sada možemo govoriti o svesnom i namernom ignorisanju ovog prava.
Dešavalo se da nam oni koji odgovaraju na zahteve, onako u četiri oka, kažu kako oni automatski odbijaju da daju informacije da bi sebe rasteretili posla, a onda ako i kad stigne rešenje od Poverenika, dostavljaju tražene podatke.
Iz institucija se često žale kako nemaju dovoljno ljudi, pa pored svog redovnog rada, zaposleni ne mogu da stignu da odgovaraju na zahteve.
Ali šta sprečava recimo Upravu za trezor da otvori svoju bazu za sve građane i tako skine sa sebe taj dodatni posao?
Sem ukorenjene netransparentnosti, čini mi se – ništa.
*Stavovi izneti u ovom tekstu ne predstavljaju stavove Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS).
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.