Kako Poreska uprava otežava život preduzetnicima i kako to utiče na plate?

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Kada su propisi komplikovani i dvosmisleni, a često se i menjaju, to je pravi raj za reket, iznude, mito ili samo čisto maltretiranje.

 

Moji prijatelji koji nisu ekonomisti me često pitaju kako su plate u Srbiji toliko niže od nekih zapadnih zemalja gde imaju prijatelje i rođake. Razlog za to je niska produtktivnost naše privrede, a to se ogleda u  niskom bruto domaćem proizvodu. Onda ipak sledi novo pitanje: zašto je produktivnost tako niska? Na ovo pitanje želim da odgovorim na primeru rada Poreske uprave.

Na produktivnost veliki uticaj ima investirani kapital, koji može biti javni ili privatni. Javni kapital najčešće vidimo u obliku infrastrukture – to su putevi kojima se vozimo, trafoi koji nam dovode struju, gasovodi koji nam dovode gas za grejanje, ali i zgrade u kojima se obavljaju važne delatnosti, kao što su škole ili bolnice, ili vredna oprema koja se za to koristi kao što su mašine ili instrumenti. Privatni kapital je sve ono drugo što vidimo u privrednom životu oko nas: prvenstveno zgrade kao što su fabrike ili magacini, njihova oprema kao što su mašine i alati, kao i sva ostala sredstva za rad kao kamioni, kombajni i rudokopači. Pošto je nivo kapitala u Srbiji mnogo niži nego u Nemačkoj, srpska privreda je manje produktivna, pa su u konačnici i plate niže.

Za javni kapital je stanje nešto lakše objasniti: Srbija je u startu bila siromašnija od Nemačke pa je manje i investirala u javni kapital. Ali velika razlika na duži rok može se objasniti samo decenijama nedovoljno niskog investiranja, čak i kada u obzir uzmemo razaranje dela infrastrukture usled bombardovanja 1999. godine. Uvek i svuda je politički nepopularno smanjivati tekuću potrošnju  (pošto to znači niže plate i penzije) da bi se investiralo u infrastrukturu, iako to jeste najbolji način za prevazilaženje privredne krize i razvoj. Zato su i naši političari vodili politiku socijalnog mira upravo preko smanjenja javnih investicija, vodeći se mišlju da ono što nemamo ne može ni da nam nedostaje.

Ali zašto je nivo privatnog kapitala niži kod nas? Deo razloga mogu biti ratovi i privredna kriza – dok se Nemačka mirno ujedinjavala nakon pada Berlinskog zida, Srbija se nasilno razjedinjavala, prvo sa Jugoslavijom a potom sa Kosovom. Ali glavnu stvar predstavlja loše privredno okruženje i loša vladavina prava. Jednostavno, investitori se ne biju da investiraju tamo gde privatna imovina nije sigurna, osim ako nemaju neku čvrstu zaleđinu. U slučaju velikih stranih investicija, tu su pre svega ambasade zemalja porekla ovih kompanija koje mogu da iskoriste svoj politički pritisak da zaštite operacije tih kompanija u Srbiji. Ali ako nemate takvu zaštitu, onda često ne možete da zaštitite svoju imovinu, što je pokazao i slučaj bespravnog i divljačkog rušenja u Savamali 2016. godine, pa onda nemate baš ni puno razloga da investirate, usled čega su naše domaće investicije veoma niske u međunarodnom poređenju.

Pored ove direktne otimačine privatne imovine ako zapadne za oko nekom moćniku, postoji i bezbroj drugih manjih prepreka koje otežavaju rad, rast i razvoj preduzećima u Srbiji. Jedna od njih u vezi je i sa radom Poreske uprave i načinom kako ona tretira preduzeća.

 

Šta su problemi u radu Poreske uprave?

Kako kaže moja knjigovođa, taj ko nije morao da koristi onlajn servise Poreske uprave ne zna šta je patnja. Nekada funkcioniše sve dobro, ali nekada predaja finansijskog izveštaja traje i po pola sata jer sistem jednostavno ne prepoznaje validan elektronski potpis. Stanje u ovom domenu je ipak mnogo bolje nego što je bilo pre nekoliko godina, a i pogađa samo knjigovođe. Međutim, Poreska uprava svojim postupcima može značajno da oteža život preduzećima.

Prvi problem koji se često sreće je postojanje nekoliko računa za plaćanje poreza, za različite poreske oblike, kao i nesvođenje bilansa među njima. Tako istovremeno možete biti u pretplati poreza po jednom osnovu i imati poreski dug po drugom osnovu. Što nas dovodi u ponekada apsurdne situacije da se nekim malim preduzetnicima zamrzavaju računi ili prave problemi jer imaju velike poreske dugove reda par stotina dinara, dok su istovremeno u mnogo većoj pretplati poreza po drugim osnovama, umesto da se posmatra samo neto dug ili njegov apsolutni iznos. Ako dugujete porez,  onda ste kriminalac i ne možete da računate ni na kakve državne benficije – ovo vam naravno neće smetati ako ste Željko Mitrović, čija firma je bila među najvećim poreskim dužnicima, ali je istovremeno mogla da dobije jeftine državne kredite od Agencija za finansiranje i promociju izvoza (AOFI). Drugačiji tretman dobićete ukoliko ste pak mala firma koja želi da preko programa “Moja prva plata” zaposli nove radnike bez radnog iskustva.

Drugi problem jeste strah od inspekcija, prvenstveno poreske. Zamislite slučaj u kome je konobar stavio bakšiš od 50 dinara u kasu umesto u džep, sa namerom da ceo bakšiš izdvoji pri predaji smene. Poreska inspekcija bi trebalo da u ovom slučaju pouči i upozori poreskog obveznika, a kasnije ponovo ga proveri i tek pri ponavljaju prekršaja naplati kaznu. Umesto toga, poreska inspekcija će odmah naplatiti kaznu od 50.000 do 500.000 dinara, a čak može i zatvoriti lokal na određeno vreme, što može da bude i teža kazna zbog gubitka prometa.

Kada su propisi komplikovani i dvosmisleni, a često se i menjaju, to je pravi raj za reket, iznude, mito ili samo čisto maltretiranje. Na primer, poznajem zaposlene u nekim manjim preduzećima koja su zbog prometa ušla u sistem PDV-a, ali se ne usuđuju da traže povraćaj prethodno plaćenog PDV-a usled uočene prakse slanja inspekcija kada se preduzeće prijavi za ovaj povraćaj. Preduzeće prvo obiđe poreska inspekcija da dobro ispita knjige, tražeći razlog da im se ova sredstva ne vrate iako na to imaju pravo, ali ova preduzeća često postaju i meta drugih inspekcija, tako da ako suma nije velika možda vam se više isplati da ne tražite vaš novac natrag.

Još jedan primer je kada Poreska uprava usled nejasnih zakonskih propisa traži tumačenje Ministarstva finansija kako da postupi u određenom slučaju – a onda postupi drugačije jer mišljenja ministarstava nisu obavezna, već su to samo mišljenja nadležnog odbora Skupštine. Ovo je i potpuno logično – Ministarstvo treba samo da spovodi zakone, ne i da ih donosi ili menja, već je to u domenu nadležnosti Skupštine. Usled toga se i neki dobri propisi ne primenjuju u praksi jer se preduzeća plaše da ih primene. Primer je Mišljenje Ministarstva finansija o plaćanju PDV na donacije u robi: prema ovom Mišljenju, poreska osnovica za plaćanja PDV-a na doniranu robu (ako preduzeće ima pravo na odbitak prethodnog poreza) treba da bude nabavna cena te robe bez PDV-a, što bi značajno smanjilo poresko opterećenje donacija. Međutim, u praksi kompanije same obračunavaju osnovicu za PDV na svoju maloprodajnu cenu – sigurniji ste pred Poreskom ako ste platili više nego ako ste platili manje poreza, jer ne znate da li će Poreska uprava da prihvati obračun poreske osnovice iz datog Mišljenja ili ne.

 

Zašto je sve ovo bitno?

Da li je loše postupanje Poreske uprave zaista glavni krivac za niske plate u Srbiji? Nije glavni, ali svakako jeste jedan od krivaca. Svaki sat potrošen u snalaženju nad postojećim propisima, znači sat manje na razvoju svog preduzeća. Ovo je posebno važno za mikro preduzeća i preduzetnike, gde svi rade sve jer resursi nisu dovoljni da postoji posebno odeljenje za pravnu ili finansijsku službu, kao u slučaju većih preduzeća. Poreska uprava je možda najvažnija institucija sa kojom privreda ima kontakte skoro svakodnevno, pa je nemerljivo važno za opštu privrednu klimu to kako ona funkcioniše. Privreda koja se nepotrebno bori sa birokratijom je privreda u kojoj se kreira manje profita i gde se manje investira. Manje investicija znači niži rast produktivnosti i sporiji rast plata. Kada takvo stanje traje godinama, to se itekako odrazi na celu ekonomiju, što se javno vidi na primeru poređenja Rumunije i Srbije: dok je neto plata 2007. u Srbiji bila 347 evra a u Rumuniji 312, u prvoj polovini ove godine prosečna neto plata u Srbiji bila je 510 evra, a u Rumuniji 680, ili tačno za trećinu veća.