Budućnost crnogorskog ekonomskog tigra
Slobodan Franeta

Osnivač Mreže za globalne komunikacije

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Nova politička paradigma bi u konačnom mogla biti presudna za ekonomski (ne)uspjeh crnogorskog društva.

 

Bogata politička prošlost crnogorskog društva rijetko bilježi momente nalik onima koji su se zbili u avgustu ove godine. Smjena vlasti demokratskim putem nije nešto što je svojstveno ovom društvu, a turbulencije – bilo političke ili ekonomske – kojima građani svjedoče poslednjih par decenija samo su dodatno uticale na njihovo nepovjerenje u mogućnost takvog ishoda. Uprkos tome, na nedavno održanim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, većina izašlih birača je odlučila da svoje povjerenje ukaže doskorašnjim opozicionim strukturama, čime su se stvorili uslovi za formiranje nove većine u Skupštini. Nema sumnje da će se time udariti temelji nove političke paradigme koja bi u konačnom mogla biti presudna za ekonomski prosperitet, ili propalitet, ovog društva.

Početni pregovori nove većine su, čini se, ukazali na to da i pored ideološke neusklađenosti postoji volja za kompromisnim rješavanjem institucionalnih problema koji u značajnoj mjeri utiču na dinamiku sveopšte tranzicije i evropskih integracija. No, ipak, građani bi u konačnici morali biti oprezni pri formiranju svojih očekivanja imajući u vidu činjenicu da je zajednički denominator doskorašnje opozicije bio, kako su i sami nebrojano puta isticali, “svrgavanje trodecenijskog režima“, te da se ispunjenjem tog zadatka otvorila beskrajna mreža, najčešće oprečnih, interesa koja će otežavati sve sadašnje i buduće dogovore. U tim političkim intrigama najčešći i najveći gubitnici su upravo sami građani.

Efikasno korišćenje vremena je sada od ključne važnosti. Tim važnije što će se crnogorsko društvo vrlo brzo ozbiljnije suočiti sa posljedicama aktuelne pandemije. Gubici od turizma, koji uostalom čini četvrtinu vrijednosti bruto domaćeg proizvoda (BDP), povećanje broja nezaposlenih, te tmurne projekcije Međunarodnog monetarnog fonda o padu BDP-a i enormnom povećanju javnog duga su samo neke od očekivanih posljedica. Razvoj crnogorske privrede bi mogao ležati u rukama (ili bolje reći glavama) ljudi koji će istovremeno morati da vode borbu na dva velika fronta: prvom koji podrazumijeva stabilizaciju crnogorske privrede u post-pandemijskom svijetu i drugom koji zahtjeva dugoročnu posvećenost u razvoju institucionalnih osnova slobodnog tržišta. Preduslov za uspjeh u toj borbi jeste odupiranje populističkim porivima koji su svojstveni ovdašnjim političarima, jer bi svako prepuštanje njima vodilo ka daljem ekonomskom, političkom i društvenom propadanju. U nastavku, dozvolite da se kratko osvrnemo na probleme čije bi rješavanje – mišljenje je autora ovih redova – moglo znatno poboljšati ekonomsku zbilju crnogorskog društva, te ojačati buduću konkurentnost privrede na međunarodnom tržištu.

 

Iz kog si plemena? (Problem plemenske ekonomije)

U ranijim pisanjima, između ostalog i u kolumni Kriza crnogorske ekonomske stvarnosti, autor ovih redova je često ukazivao na anomalije koje su nastale kao proizvod post-socijalističke tranzicije. Jedna takva, danas prilično dominantna, se posebno izdvaja. Riječ je o kroni-ekonomiji, ortačkoj ekonomiji, burazerskoj ekonomiji ili kroni-kapitalizmu – kako vam volja. Za one koji se po prvi put susreću sa terminom, radi se, u najkraćem, o sistemu u kojem je tržišni uspjeh uglavnom zagarantovan onim akterima koji su bliski vladajućim strukturama u datom trenutku. Ortačka ekonomija nije problem samo jedne određene političke strukture ili organizacije, ona je kulturološki problem koji svoje utemeljenje pronalazi u snažnoj potrebi crnogorskog čovjeka prema plemenskoj pripadnosti.

Nova politička paradigma bi u svojoj osnovi morala voditi prema oslobađanju od tog osjećaja, te podsticanju individualne odgovornosti i principa jednakosti pred institucijama ukoliko se crnogorsko društvo kani rješiti problema ortačke ekonomije – ili bi možda prigodnije bilo reći plemenske ekonomije. To bi, po svojoj prilici, trebalo biti praćeno i smanjivanjem uloge državnog aparata u ekonomskim procesima jer se do sada pokazalo da sa značajnijom ulogom istog u ekonomskim procesima dolazi do sve ozbiljnijeg stepena korupcije samog sistema, pa samim tim i sve rasprostranjenijim nejednakostima u društvu. Pogrešno je, kako su to do sada mnogi analitičari radili, govoriti o tim nejednakostima kao o proizvodu nekakvog neoliberalnog koncepta. Te nejednakosti su zapravo proizvod sistema u kojem su određeni pojedinci bivali u prednosti u odnosu na druge, crpeći povlastice koje su proisticale iz njihove pripadnosti određenim političkim strukturama.

 

Prohujalo sa vihorom (Problem rasipničke ekonomije)

Nacionalni avio-prevoznik postao je svojevrstan simbol fiskalne hirovitosti, te tek jedan u nizu primjera nenamjenskog trošenja novca poreskih obveznika. Prema tome, nezaobilazan izazov u narednom periodu biće i stabilizacija javnog duga. Prema projekcijama MMF-a, javni dug bi do kraja 2020. godine trebao dostići 90% vrijednosti BDP-a, čime će se nastaviti trend rasta. Imajući u vidu trenutnu fiskalnu nedisciplinu, a uz to i dodatne nepovoljnosti prouzrokovane aktuelnom pandemijom, teško je biti optimističan u pogledu promjene takvog trenda u doglednoj budućnosti. Zaduživanja novijeg datuma su uglavnom pravdana kapitalnim investicijama, premda je sada jasno da se uglavnom radilo o servisiranju gubitaka državnih preduzeća – koja između ostalog funkcionišu kao stožer masovnog partijskog zapošljavanja – i obaveza prema nemalom javnom sektoru. Rješavanje tog problema svakako prevazilazi uobičajen vijek političkog mandata.

Međutim, radikalne promjene su nužne i neizbježne. Sasvim je izvjesno, pokazalo se, da državna preduzeća nisu održiva, te da su nerijetko predmet zloupotrebe radi ostvarivanja političkih interesa. Postavlja se pitanja da li bi ona, imajući to u vidu, trebala uopšte da postoje? Dodatno, zar svrha postojanja javnog sektora ne bi trebala da se ogleda isključivo u efikasnom pružanju usluga svojim građanima? Ako je tako, učešće države u tržišnom nadmetanju je besmisleno, a potvrđuje se i vrlo neefikasno.

 

Svuda je nebo plavlje (Problem ljudskog kapitala)

Crnogorsko društvo je sklono zanemarivanju problema ljudskog kapitala koji postaje sve evidentniji. Ideja o tehnokratskoj izvršnoj vlasti je sa razlogom nagnala mnoge građane da se zapitaju ko bi sačinjavao taj tim nezavisnih stručnjaka koji bi bio u stanju da vodi jednu tako kompleksnu organizaciju kao što je država. Ne iz razloga njihove malobrojnosti, već zbog činjenice da je znatan broj takvih stručnjaka van crnogorskih granica.

Iako zvaničnih podataka nema, pa zaključke možemo isključivo izvoditi na osnovama spekulacija, poslednjih se godina sve veći broj stručnjaka odlučio otisnuti prema društvima koja su sklona njegovanju ljudskog kapitala, odnosno društvima u kojima individualni uspjeh nije podređen stepenu poslušnosti bilo kojoj političkoj strukturi. Ukoliko bi se pravila mapa takvih emigracija, lako bi se dalo uočiti da najveći broj stručnjaka emigrira upravo prema zemljama u kojima je stopa ekonomskih, političkih i građanskih sloboda veća. To bi trebao biti važan signal budućim donosiocima odluka ukoliko u njihovoj agendi postoji namjera o sprječavanju daljih emigracija radno sposobnih, visokoobrazovanih pojedinaca. Trenutni ekonomski, pa i politički, programski ciljevi konstituenata nove većine ne obećavaju previše pomaka u tom smjeru. Štaviše, izgledno je da će se nastaviti sa njegovanjem jakog državnog aparata, te podsticati politike koje bi nastavile sa “gušenjem“ sloboda. Crnogorska privreda bi se tako mogla suočiti sa intezivnijim nedostatkom ljudskog kapitala što bi u krajnjem uticalo na njenu konkurentnost na međunarodnom tržištu i dodatno produbilo krizu koja je ubrzana trenutnim dešavanjima.

***

Nema dvojbe da se crnogorsko društvo nalazi na važnoj, čak istorijskoj, prekretnici. Ta prekretnica bi mogla biti istorijska samo ukoliko bi nova politička paradigma bila utemeljena na vrijednostima koje će dodatno osnaživati individualne, političke i ekonomske slobode. Stvaranjem takvog institucionalnog okvira društvo bi se konačno oslobodilo nužnosti plemenske povezanosti koja je fundamentalan element ortačke ekonomije, rasipničke ekonomije koja ne poznaje sopstvena ograničenja zbog nedostatka kontrolnih mehanizama i, u konačnici, nedostatka ljudskog kapitala. U suprotnome, opravdani su strahovi pojednih građana, da bi crnogorsko društvo moglo u potpunosti ostati bez najvažnijeg elementa svog motora (ljudskog kapitala) čime bi ono (p)ostalo tek puki posmatrač svih velikih globalnih promjena.

Konačno, crnogorski političari bi pri donošenju značajnih odluka u pogledu budućnosti društva trebali imati na umu Čerčilovu opomenu iz 1948. godine koja kaže „da oni koji nisu ništa naučili iz prošlosti, osuđeni su da je ponavljaju“ – a dosadašnja iskustva ne ukazuju na to da se išta naučilo iz prošlosti.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *