Srbija nije osuđena na siromaštvo
Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Postoji više razloga zašto je Srbija siromašna, ali nijedan od tih razloga ne osuđuje Srbiju da zauvek bude siromašna. Ipak, promena od siromaštva prema bogatstvu počinje od jednog faktora koji je u potpunosti pod našom kontrolom – od naše sopstvene glave.

 

Osnove za bogatstvo su već tu

Što se tiče polaznih osnova, čak i na prvi pogled je jasno da po većini stvari Srbija ne zaostaje za bilo kojom razvijenom zemljom. Kvalitet ovdašnje radne snage uglavnom odgovara potrebama globalnog tržišta. To ne važi samo za IT i slične industrije, gde je Srbija sasvim moguće i daleko iznad svetskog proseka, to važi za gotovo sve privredne aktivnosti. Dokaz u prilog ovoj tezi je i da se ljudi iz Srbije veoma lako snalaze po stranim zemljama, i da uz minimalna prilagođavanja postaju poželjni radnici, menadžeri i preduzetnici u razvijenim zemljama.

Povoljan geografski položaj, relativno pristojna saobraćajna infrastruktura (zaista, čuo sam na više mesta kako Srbiju po ovom pitanju hvale, u poređenju sa članicom EU Bugarskom, na primer), i prirodni resursi koji omogućavaju razvoj još nekih grana osim industrije usluga, samo dolaze povrh svega toga kao dobra osnova da jedna država uđe u društvo najrazvijenijih zemalja.

Ova priča već je često pričana, a i ne treba mnogo za dokazivanje njene istinitosti. Ako neko ne veruje, može krenuti iz suprotnog smera – neke danas bogate zemlje jednom su bile i manje razvijene nego što je Srbija sada, a mnoge su imale i manje resursa nego Srbija sada, i to pre vremena novih tehnologija kojima lako možete povezati lokalne potencijale sa globalnim tržištem.

 

Ali tu su i izgovori

Srbija zaista jeste jedna od manje razvijenih zemalja Evrope, ali nije najnerazvijenija. Ako se pogleda ceo svet, Srbija je na nekoj solidnoj sredini, možda i nešto iznad. Svakako, za ljude koji su svesni potencijala i imaju viziju ovo je nedovoljno. Ali slušajući neke od naših sugrađana, izgledalo bi nam kao da smo na začelju čovečanstva i osuđeni na propast. U Srbiji definitivno postoji dosta kukanja i dosta izgovora. U pojedinim izgovorima postoji i deo istine, ali se sve na kraju svodi na pitanje: „Dobro, i?“

Put u bogatstvo počinje promenom u stavu. A promena u stavu zahteva da odemo korak unazad i sagledamo stvari iz šire perspektive, sa distance pogledamo sopstvene trenutne stavove i izložimo se nekim novim uticajima. Kada to uradimo, vidimo neke barijere koje treba prevazići. Te barijere su velikim delom zablude koje imamo, pesimistične perspektive, i mantre koje sebi ponavljamo.

Pre nekoliko dana sam na Tviteru pisao o tome kako mi je jedan od velikih utisaka to što u Srbiji ljudi često nisu spremni da vide male pobede, i da ih kao takve slave.

Na primer, kada IT sektor u Srbiji za desetak godine višestruko poraste i postane najveći izvoznik, javiće se neko ko će reći „Uh, jaka stvar, prodajemo jeftinu radnu snagu“. Taj neko kao da zaboravlja da taj „izvoz jeftine radne snage“ gotovo da nije postojao do pre 10-15 godina, a danas zapošljava stotinak hiljada ljudi, i podiže standard života za otprilike isto toliko porodica. Doprinosi i tome da se u Srbiji danas, zbog kupovne moći tih ljudi, traži i kvalitetnija roba koja postaje dostupna i ostalima. Ti ljudi više putuju i više dolaze u kontakt sa ostatkom sveta, donoseći u Srbiju nova znanja i nove načine rešavanja problema. I da, taj „izvoz jeftine radne snage“ je stvorio osnovu da u Srbiji počne da se radi još mnogo toga – kompanije ili ljudi koji danas izvoze radnu snagu, sutra će praviti svoje proizvode. Mnogi ljudi koji su svoje karijere počeli programirajući za klijente iz inostranstva danas rade na sopstvenim projektima. Uz to, u Srbiji već postoje velike kompanije sa svojim proizvodima koji globalno uspevaju, a neke od njih su već prodate većim firmama za desetine, pa i stotine miliona dolara. Za Srbiju je put od „izvoza radne snage“ do stvaranja nove klase preduzetnika i biznisa u stvari bio prilično brz. Primetićemo da nisam čak ni pomenuo strane kompanije koje su odlučile da investiraju u Srbiji, bilo da se radi o autsorsingu ili razvoju.

Ali male pobede se ne osporavaju samo u IT, naprotiv: iako je tranzicija od 2000. godine do sada dovela do višestrukog rasta prihoda i mnogih drugih koristi, mnogi će tranziciju kritikovati jer nije donela istu korist apsolutno svima. To što je proces nesavršen, ne znači da generalno nije podigao standard.

Do promena je došlo i na drugim poljima – ovo je pre manje od 20 godina bila zemlja gde se puca na premijera i kidnapuju ministri i biznismeni, gde su mafijaški atentati redovna pojava i gde horde ljudi linčuju koga žele uz prećutnu podršku policije, dok je za izlazak iz zemlje u velikom broju slučajeva bila potrebna specijalna dozvola strane vlade. Uz sve nesavršenosti, danas je Srbija daleko prosperitetnije mesto.

Postoje i druge teze: da smo geopolitički tu gde jesmo, te će nas interesi velikih sila uvek zaključavati u manje-više sličnu poziciju. Da imamo takav i takav mentalitet i da nismo za bolje.

Ali ovo su zapravo izgovori. Jer kako onda objasniti napredak nekih drugih zemalja u sličnom položaju (ako se već priča o geopolitici) ili činjenicu da ljudi odavde sa tim mentalitetom ipak uspevaju da zarade znatno veći novac u razvijenim zemljama?

 

Šta je potrebno raditi

Potencijal za rast je tu, ali ga zaključanim drže loše institucije – pre svega vladavina prava, garantovanje svojine i poštovanje ugovora, te brzo i efikasno rešavanje sporova. Pored toga, drže ga zaključanim i loši zakoni, kao što je na primer Zakon o deviznom poslovanju koji koči IT sektor da raste još brže, ostale preduzetnike da efikasno naplaćuju svoje usluge i proizvode, a građane Srbije sprečava da koriste mnoge servise koji su dostupni građanima razvijenih zemalja. Sprečava nas i nepovoljan poreski sistem koji otežava efikasan start novim biznisima i uzima značajne količine novca od ljudi koji su zaposleni. Ništa od ovoga nema toliko veze sa interesima velikih sila, mentalitetom i sličnim izgovorima. Ovo su odluke koje bi sa nekoliko poteza pera mogli da reše domaći političari, a često ih baš biznisi, domaći i strani, guraju da to urade.

Ali promena zakona će doći kada dođe do političke volje. Da bi do toga došlo, potrebno je izvršiti intelektualni uticaj na ljude koji te odluke treba da donesu. A da bi se to desilo, moramo kao građani, komentatori, analitičari, novinari, javne ličnosti sa stavom, da odustanemo od izgovora i zabluda i shvatimo jednostavnu istinu.

A to je da Srbija ima potencijal da bude daleko bogatija nego što jeste. I da odustanemo od izgovora tako što ćemo učiti od onih koji već doprinose ovom bogaćenju, ali i zemalja koje su iz sličnog položaja došle do većeg bogatstva. A ostale stvari, naročito stvari van kontrole nas samih, treba da budu po strani.

 

Pročitajte i: