Liberalizam za vreme Tita – važno je zvati se Latinka

Predsednik Berlinskog centra za individualističku misao - BCIT i Programski menadžer u Ajn Rend centru Evropa

Vreme čitanja: 10 minuta

Foto: Stevan Kragujević (po odobrenju kćerke Tanje Kragujević)
(CC BY-SA 3.0 RS)

Vođstvu Saveza Komunista Srbije iz ovog perioda, predvođeni Nikezićem i Perovićevom, još je tada pežorativno pripisan naziv “liberali” – kao svojevrsna optužnica za vođenje politike koja je u dobroj meri prkosila davno utemeljenim stremljenjima glavnih partijskih struja.

 

Prilikom analize istorijskih dešavanja u autoritarnim sistemima, kakva je bila socijalistička Jugoslavija, potrebno je politiku u ovakvim sredinama posmatrati iz nešto drugačijeg ugla nego politiku u potpuno pluralističkim, višepartijskim i liberalnim demokratijama. S druge strane, često se nakon prihvatanja ove činjenice ide u drugi ekstrem, sa podjednako štetnim posledicama – posmatranje ovih sistema kao potpunih monolita unutar kojih ne postoje različite struje, ideološke koncepcije, i fundamentalne razlike u viđenju sopstvene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Upravo situacija u Srbiji tokom 1960-ih i 1970-ih godina 20. veka ukazuje na neophodnost držanja ovog balansa prilikom analize istorijskih događaja u Jugoslaviji.

Dešavanja u vrhu Saveza Komunista Srbije (SKS) početkom sedamdesetih godina, koji su ostali upamćeni kao “slom srpskih liberala”, možda predstavljaju i kulminaciju najvećeg i najfundamentalnijeg sukobljavanja različitih vizija unutar ne samo Saveza Komunista, već i šireg društva u socijalističkoj Srbiji. Naime, šezdesete godine u SFRJ predstavljale su period kada je značajna reforma, primarno ekonomska, delom i društveno-politička, delovala kao mogućnost i čak počela da se ispoljava – na primer u privrednim reformama 1965. godine. Krajem šezdesetih na čelo Centralnog Komiteta Saveza Komunista Srbije dolaze Marko Nikezić (kao predsednik Centralnog Komiteta SKS) i Latinka Perović (kao sekretar Centralnog Komiteta SKS). Ovaj dvojac, kao i ljudi iz njihovog najbližeg političkog okruženja, bili su predstavnici nove generacije političara i vesnici onoga što je trebalo da bude prva smena generacija u političkom vođstvu socijalističke Jugoslavije. Prvi put se na vrhu našla grupa ljudi koja je uključivala i lidere sazrele u posleratnom periodu i bez neposrednog partizanskog iskustva.

Vođstvu Saveza Komunista Srbije iz ovog perioda, predvođeni Nikezićem i Perovićevom, još je tada pežorativno pripisan naziv “liberali” – kao svojevrsna optužnica za vođenje politike koja je u dobroj meri prkosila davno utemeljenim stremljenjima glavnih partijskih struja. Važno je naglasiti da ova struja nije bila (niti je u jednopartijskoj Jugoslaviji mogla biti) nekakva istinska liberalno-demokratska struja kakva može postojati u višepartijskim liberalnim demokratijama. Oni su bili, i to rečima jednog od njihovih najvećih ideoloških rivala, Dobrice Ćosića:

“…najdemokratskija struja u srpskoj KP. Spadali su u njen najprosvećeniji  deo. Obrazovani, civilizovani ljudi, koji su predstavljali vrednosti i neophodnost demokratije u našem društvu…..

… Njihov značaj je osoben i po tome što su prekinuli jedan koban kadrovski  kurs, kakav je petnaestak godina vodio Dušan Šane Petrović, forsirajući  mediokritetstvo i političko poltronstvo. Taj šanetovski kurs, iza kojeg stoje i Jovan Veselinov, i Petar Stambolić, pa i Aleksandar Ranković, i mnoga dotadašnja rukovodstva, zaustavili su takozvani liberali. A to nije malo. Oni su forsirali jednu kadrovsku smenu prosvećenijim i u svakom pogledu kompetetnijim ljudima. Zbog toga je njihov krah fatalan za Srbiju. Rušenjem tog vođstva, otišlo je hiljade najsposobnijih ljudi iz privrede, kulture i  drštvenog života. Srbija je tada obogaljena. Nije se oporavila u nekim delatnostima do ovoga dana.”

Kako u knjizi Slom srpskih liberala: Tehnologija političkih obračuna Josipa Broza opisuje legendarni novinar Slavoljub Đukić, ubrzo nakon “dolaska liberala” iskristalisalo se i pet njihovih osnovnih političkih pravaca: 1) tržišna privreda; 2) moderna Srbija; 3) oslobađanje od balasta srpskog jugslovenstva i okretanje sebi; 4) podsticanje stručnih i sposobnih kadrova (takozvana “tehnokratija”); 5) saradnja, a ne konfrontacija sa ostalim republikama. Ovi principi su ih jasno označili kao jednu od dve opozicione struje unutar Srbije, pored one nacionalno orijentisane koju je, između ostalog, predstavljao i Dobrica Ćosić.

Obe struje su se na svoj način zalagale za oblikovanje društva na način koji je prkosio partijskoj ortodoksiji koja je, sa svim korektivima koji su došli nakon istorijskog razilaženja sa Staljinom 1948. godine, ipak i dalje predstavljala ublaženu verziju boljševizma. Taj partijski mejnstrim ogledao se u teoretičarima i ideolozima koji su na neki način “osmišljavali” i stvarali ideološke temelje socijalističke Jugoslavije, poput Edvarda Kardelja. Drugu stranu ovog mejnstrima činio je partijski aparat, koji pored ideološke čistote i političke podobnosti i poslušnosti, u svom kadrovskom principu počivao na nepotizmu. Na vrhu ove strukture nalazio se naravno Josip Broz Tito, kao doživotni predsednik, koga su svi članovi partije gledali kao istorijsku ličnost i u manjoj meri kao revoluciju (ili čak samu Jugoslaviju) u jednoj ličnosti. Ovde su takođe “liberali” bili izuzetak, kada su sa određenim kolegama otvoreno govorili o opasnosti činjenice da se sistem toliko oslanja na jednu ličnost. Nikezić je jednom prilikom izjavio i da će se videti šta je zapravo jugoslovenski sistem tek nakon Titove smrti.

Dok su nacionalno orijentisani intelektualci poput Ćosića, čija struja je preovladala krajem osamdesetih, videli svoje ciljeve u zaokruživanju etničkih zajednica kojima su pripadali, takozvani liberali kleli su se u ono što su zvali modernizacija. Ovo je na kraći rok podrazumevalo dosledno sprovođenje i završavanje tržišnih reformi, kao i princip postavljanja kadrova (kako u preduzećima, tako i u medijima i kulturi) po principu kompetentnosti. Na duži rok, iako nikada eksplicitno proklamovano, može se zaključiti da su ključne ličnosti ove opozicione struje videle budućnost Srbije i Jugoslavije kao evoluciju partijskog monizma u višestranačje i pluralizam. Naravno, nisu bili podjednako uspešni u radu ka svim ovim ciljevima.

 

Krah vladavine “srpskih liberala”

Šta su bile glavne kritike na račun “srpskih liberala” u to vreme? Tito i partijski mejnstrim od početka su ih posmatrali sa dozom skepticizma. Studentski protesti 1968. duboko su uznemirili Tita i doveli do toga da on postane ubeđen da su prevelike slobode najveći potencijalni izvor nestabilnosti u Jugoslaviji. To ga je dovelo do toga da ono što je smatrao prevelikom slobodom koja je zavladala u štampi, na univerzitetima i u određenim intelektualnim krugovima u Srbiji vidi kao najveću pretnju jugoslovenstvu. Upravo zbog prevelikog tolerisanja ovakvih tendencija, Tito je izvršio jednu od najvećih čistki tokom svoje duge vladavine. Nakon jasnog davanja do znanja tadašnjem rukovodstvu Srbije da neće moći da nastave reformskim putem, Marko Nikezić i Latinka Perović 1972. godine podnose ostavke, ne želeći da postanu poslušnici.

Način na koji se Tito politički obračunavao sa nepoželjnim elementima zapravo je kompleksniji od onoga što bi se očekivalo i poprilično je indirektan. Ranije pomenuta knjiga Slavoljuba Đukića predstavlja definitivno najbolji izvor ne samo za bavljenje “vladavinom liberala”, već i za analiziranje Titovih metoda političkih obračuna. Đukić ovo ilustruje uz pomoć stenograma sa sednica na kojima su vršeni razgovori iza zatvorenih vrata, razgovori o čijem sadržaju se direktno nije izveštavalo kada su se događali, a koje mi danas srećom možemo čitati. Ovi stenogrami pokazuju sve kompleksnosti političkog teatra za odabranu publiku u Titovoj režiji. Njegovi obračuni gotovo nikada nisu kulminirali u korišćenju gole sile (koja mu je nesumnjivo stajala na raspolaganju), već se bazirala na stavljanju onih koji su na tapetu pred neku vrstu svršenog čina, nakon čega bi oni podnosili ostavke. Nivo kritike i rasprave kakav se u vreme “liberala” mogao čitati u beogradskoj štampi i čuti na Univerzitetu u Beogradu bili su neprihvatljivi za Tita. Gotovo zasigurno je ulogu igrala i potreba Tita da pokaže da Srbija neće biti tretirana preferencijalno u odnosu na Hrvatsku, gde je on nedavno smenio rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom. Za Tita nije bila važna činjenica da su srpsko i hrvatsko rukovodstvo bila viđena kao disidentska iz potpuno drugačijih razloga – srpsko zbog svoje prevelike demokratičnosti za uslove jednopartijskog socijalizma, a hrvatsko zbog eksplozije nacionalizma i separatizma koje je potpirivalo. U očima režima su srpski liberali izjednačeni sa tadašnjim hrvatskim nacionalističkim rukovodstvom. U posmatranju ovog perioda sa istorijske distance imamo obavezu odbaciti ovu neiskrenu ekvivalenciju.

Kao deo “čistke liberala” nakon smene rukovodstva SKS smenjeno je više hiljada nepodobnih rukovodilaca, urednika medija, direktora preduzeća, i drugih. Zamenili su ih verni partijski poslušnici.

 

Latinka Perović: i okoreli boljševik i totalni liberal

Ljudi iz vrha smaknutog rukovodstva povukli su se iz politike. Jedina ličnost sa vrha hijerarhije “liberala” iz SKS koja je i dalje prisutna kao javna ličnost u društveno-političkom životu Srbije jeste Latinka Perović.

Latinka Perović u današnjoj Srbiji ima pomalo nejasnu poziciju. U decenijama nakon smene posvetila se naučnom radu, devedesetih godina se prilično ograničeno oglašavala, a neka vrsta javne ličnosti ponovo postaje nakon petooktobarskih promena. U javnosti se ne pojavljuje previše često. Kada se pojavi, u intervjuima koje daje na prvi pogled ne ostavlja previše snažan utisak. Govori jasno, bez demagogije, bez previše ukrašavanja i izbegavajući grandiozne tvrdnje, sofizme i retorske trikove. Uprkos, tome, iz gotovo svake rečenice koju izgovori izvire izuzetno potkrepljeno istorijsko znanje. Pred poznavanjem istorije Srbije i, možda još važnije, sintezi velikog broja istorijskih informacija u koherentan pogled na prošlost i budućnost, kakve Latinka Perović kao istoričarka ima, velika većina onih na Balkanu koji daju sebi za pravo da komentarišu istorijske i društvene prilike mogla bi se samo postideti.

Od trenutka kada je Latinka Perović poslednji put držala određenu količinu političke moći prošlo je čak 48 godina. Ukoliko, pak, slušate njene kritičare u današnjoj Srbiji, stećićete utisak da ona iz senke vlada i povlači konce koristeći mračnu mrežu poslušnika da njene planove sprovode u delo na gotovo nezamislive načine.

Na negativna mišljenja o Latinki nije teško naići u razgovorima sa ljudima koji se bave političkim temama u Srbiji. Štaviše, toliko sam ih često čuo, da sam bio ubeđen da za toliki animozitet mora da postoji dobra količina inkriminišujućeg materijala, te sam se potrudio da ovaj materijal skupim i pokušam da razumem izvore ovog animoziteta. Rezultati su prilično razočaravajući.

Potkrepljenje za većinu argumenata ovog animoziteta mogu se naći u anegdotalnim dokazima – prepričanim tvrdnjama koje dolaze od izvora po par kolena udaljenih od govornika (“znam nekoga ko zna nekoga ko je u vreme njene vlasti bio disident…” itd). Bilo da su manje ili više potkrepljeni, argumenti protiv Latinke se uglavnom dele na dve vrste: optužbe za licemerje zbog zapravo autoritarne vlasti “liberala” u KPS krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, i animoziteta zbog njene “drugosrbijanske” orijentacije i aktivizma u godinama nakon raspada Jugoslavije.

Optužbe za licemerje uglavnom se svode na to da su takozvani liberali zapravo vladali izuzetno autoritarno, koristeći svoju moć da u meri i jačoj nego ortodoksni komunisti cenzurišu disidentske glasove, uglavnom one koji dolaze od nacionalno orijentisane opozicije. S jedne strane, apsolutno je jasno da u socijalističkoj Srbiji za vreme vladavine “liberala” nije bilo slobode govora u smislu u kom ona postoji u liberalnim demokratijama. Kao i u svakoj jednopartijskoj diktaturi, sloboda govora bila je ograničena. Ono što je sporno su tvrdnje da su zabrane tokom vremena kada su Nikezić i Perovićeva bili na čelu Srbije bile izuzetno oštre u poređenju sa periodom pre ili posle njihovog režima, kao i tvrdnje da su lično (naročito sama Perovićeva) uticali na zabrane. Svi dokazi koje imamo (a koji se ne svode na puke anegdote koje ne možemo verifikovati), najveći broj kojih je skupio Đukić u već više puta pomenutoj knjizi o vlasti i čistki “liberala”, govore o suprotnoj situaciji. Jasno je da s dolaskom liberala na čelo Srbije počinje period u kome je nastuplio izvesno omekšanje rigidnih cenzorskih pravila. Novinarstvo je počelo “lakše da diše”. Sve ukazuje na to da su se cenzura i zabrane sprovodile gotovo kao kompromis sa partijskim mejnstrimom koji je “liberalima” zamerao što dopuštaju prevelike slobode. U nekim konkretnim primerima imamo svedočanstva gde je sa vrha (dakle od Nikezića i Perovićeve) dolazilo upravo eksplicitno protivljenje nekim od ovih zabrana, koje bi za većinu Jugoslovenskih komunista predstavljale potpuno prihvatljivu tehniku političkog obračunavanja. Čak postoje slučajevi (na primer slučaj zabrane “Književnih novina”) gde se čak i Marko Nikezić našao na strani koja se zalagala za zabranu, dok je Latinka Perović bila protiv. U primeru dodeljivanja Oktobarske nagrade Matiji Bećkoviću i Živojinu Pavloviću 1971. godine, nakon izbijanja skandala oko odluke žirija da dodeli nagradu Bećkoviću i Pavloviću, glasovi konzervativne (titoističke) struje podigli su se protiv ove odluke žirija i implicitno insistirali da na intervenciji. Samo zahvaljujući upornosti Marka Nikezića, Branka Pešića i Latinke Perović, koji su insistirali na tome da je odluka nezavisnog žirija legitimna, nagrada je dodeljena prvobitnim dobitnicima. Cenu ovakvih odluka platili su već 1972. pred Titom.

Druga struja animoziteta prema Latinki proizilazi iz protivljenja njenom “drugosrbijanskom” post-SFRJ aktivizmu. Iako je potpuno legitimno neslagati se sa određenim princpima za koje se zalaže Latinka, animozitet upućen njoj zbog ovih stavova deluje izuzetno neproporcionalno, ukoliko ga uporedimo sa količinom animoziteta upućenog nekim drugim akterima prisutnima u javnosti koji se zalažu sa slične ili iste ciljeve. Uzmimo, na primer, Vuka Draškovića. Vuk i Latinka imaju relativno slične stavove o temama kao što su spoljna politika koju Srbija treba da prati (uključujući i poprilično u Srbiji nepopularne ideje poput pridruživanja NATO-u), pitanje Kosova, kao i odgovornost Srbije za određene zločine počinjene tokom devedesetih. Ipak, količina animoziteta koja dolazi prema njima čini se, u najmanju ruku, izuzetno disproporcijalno. Ovakvih primera ima više.

Najkonkretnije sumiranje kritika prema Perovićevoj može se naći u tekstu Majka druge Srbije autora Zorana Ćirjakovića, prvobitno štampanom u NIN-u pre petnaestak godina, a koji se trenutno može naći na sajtovima poput vidovdan.org i NSPM. Ćirjakovićev tekst se svodi na niz mamaca koji treba da navedu čitaoca ka veri u objektivnost autora (kada pohvalno govori o Latinki, na primer u svetlu njenog naučnog rada kao istoričara) i ad hominem napada treš novinarstva punog ispraznih pojmova koje je autor lično i skovao, poput “staljinistički liberalizam”, “građanski mudžahedini” i naravno “autošovinizam”. Slabi argumenti o navodnoj “svetosti” Perovićeve u drugosrbijanskim krugovima i citiranje nepotpisanih izvora iz njenog navodno bliskog okruženja definitivno ne pomažu odbrani članka. Ćirjaković uspeva da se pozova na Đukića, citiranjem jedne rečenice dok blatantno ignoriše ono na šta gotovo cela knjiga ukazuje. Rezultat je članak koji (po kvalitetu, ne po tematici i izabranoj meti) više pripada sajtovima na kojima trenutno obitava nego publikaciji u kojoj je originalno izašao.

Kao istorijska ličnost, Latinka Perović je u ovim konzervativnim krugovima upamćena kao okoreli makijavelista, licemer i gotovo staljinista. U realnosti, čak i rečima već citiranog Ćosića, ideološkog neprijatelja liberala, Latinka je bila deo najprosvećenijeg i najdemokratskijeg rukovodstva u celoj istoriji socijalističke Jugoslavije. Isti oni koji za ocenu vladavine liberala kao da koriste platonističke ideale liberalne demokratije koji po slobodarstvu prevazilaze i najdemokratskije države danas, Latinki kao tumaču istorije i aktivistkinji zameraju preveliki liberalizam. U njihovim očima ona je, paradoksalno, i okoreli boljševik i totalni liberal.

Njena izuzetna okrenutost ka Srbiji, i želja da u potpunosti razume upravo istorijske procese od stvaranja moderne srpske države do post-petooktobarske Srbije, uzima joj se kao minus. Optužuju je da o zločinima počinjenim od strane Srba, ili u ime Srbije, govori uvek, a zločine počinjene od strane drugih naroda na Balkanu ignoriše. Iako se definitivno ne bih složio da ih ona na bilo koji način ignoriše, istina jeste da javno mnjenje na Balkanu često zahteva određeni reciprocitet od onih koji o užasima sopstvene strane govore. Kao što prilikom pomena zločina i etničkog čišćenja nad Srbima u Hrvatskoj tokom “Oluje” uvek možete čuti “A šta je sa zločinima koje su oni nad nama vršili?” i tako u krug. Utisak je da je Latinka toliko zainteresovana za istoriju svoje države i naroda kojem pripada, da je ne zanima opravdavanje kritika na račun sopstvenog naroda optužbama protiv drugih. Latinku fundamentalno zanima Srbija. Zanima je kako Srbiju konačno razviti onako kako zaslužuje, ali smatra da se pre toga mora suočiti sa duhovima iz prošlosti. Kada bi ovaj princip usvojila većina intelektualne elite u zemljama regiona, usudio bih se reći da bi Balkan danas bio mnogo harmoničnije, a i prosperitetnije, mesto.

Sve ovo, naravno, ne znači da nije moguće legitimno kritikovati Latinku Perović – kao istorijsku ličnost, kao istoričara, i kao aktivistkinju. Lično mislim da su Latinkine opservacije u velikoj većini slučajeva u potpunosti na mestu, s izuzetkom relativno nedavne podrške koju je dala takozvanom “Apelu 88”. Ova, iako ne eksplicitna, podrška režimu Mila Đukanovića definitivno predstavlja svojevrsni autogol, posebno u svetlu postizbornih događanja u Crnoj Gori kada je postalo jasno da je moguće zameniti “prosvećeni apsolutizam” Đukanovića koalicijom opozicije koja neće biti “teokratska” i ne namerava radikalni zaokret u pogledu evropskog puta zemlje. U svetlu duge i kvalitetne karijere društveno-istorijske analize, ovakve greške se mogu oprostiti, iako ih to ne poništava. Supstancijalne i kvalitetne kritike na račun Latinke Perović u pisanom obliku za sada nema mnogo, što naravno ne isključuje mogućnost da je može biti. Pošto sam određeni skepticizam prema Perovićevoj čuo i od određenih ljudi čije intelektualne i akademske kapacitete cenim mnogo više nego onih poput pomenutog Ćirjakovića, bilo bi zanimljivo videti njihovo sumiranje Latinkine karijere. Tada možemo videti da li je meni u ovom tekstu nešto fundamentalno važno promaklo ili su oni bili povučeni strujom donekle popularnog animoziteta prema ovoj, ipak za politički život Srbije, važnoj ličnosti.

Odgovor na pitanje zašto je Latinka omraženija od ostalih pripadnika liberala iz KPS (Marka Nikezića, Koče Popovića, itd), od drugih mnogo autoritarnijih komunista, ali i od drugih “drugosrbijanskih” figura ostaviću čitaocu na interpretaciju. Možda je važno zvati se Latinka.

 

*Tekst je deo nove rubrike na Talasu – “Tradicija slobode”.

*Stavovi izraženi u tekstovima u okviru Tradicije slobode predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.