Foto: iStock
Šta bi bio idealni skup mera koje bi omogućile bezbedan povratak studenata na fakultete?
Zamislite da imamo jeftine i brze testove koji na osnovu brisa pljuvačke daju rezultate za petnaest minuta. Da fakulteti imaju resurse da testiraju sve studente dve puta sedmično. Zamislite da studentski domovi imaju poseban smeštaj u kome bi postojao karantin za pozitivne studente i poseban karantin za njihove kontakte.
Zamislite da postoji univerzitetska mobilna aplikacija za praćenje kontakata. Aplikacija bi ih obaveštavala da su bili u kontaktu sa zaraženom osobom i signalizirala administraciji da te studente treba izolovati u pomenutom karantinu. Bila bi i obavezno sredstvo identifikacije pri ulasku u univerzitetske ustanove.
Sve ove mere doprinele bi bezbednijem povratku na fakultetsku nastavu u oktobru. Nažalost, postoje dve nevolje u vezi sa ovim merama.
Prvo, naši univerziteti i fakulteti nisu ni blizu opremljeni da sprovedu ovakve mere ni u materijalnom, ni u organizacionom smislu. Drugo, čak i da jesu, ove mere, koliko god zvučale poželjno, ne garantuju željeni rezultat. Tome nas uči iskustvo Univerziteta u Ilinoju koji je sproveo sve pomenute mere i nije sprečio da univerzitetski kampus postane žarište korona virusa.
Slično se dogodilo na mnogobrojnim univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama koji su pokušali da organizuju nastavu uživo. Ni ovaj, ni drugi univerziteti nisu predvideli da će pojedini studenti namerno izigravati sistem ukoliko su bili u kontaktu sa zaraženima, niti ukoliko i oni sami imaju pozitivan test. Naposletku, došlo je do velikog rasta slučajeva zaraze korona virusom i na univerzitetu je uvedena neka vrsta „univerzitetskog časa“. Slično se dešava na mnogim američkim univerzitetima koji su započeli nastavu uživo tokom ovog semestra.
Šta se dešava u Srbiji?
Tokom prvog talasa, studenti su zavaravani da je situacija bezbedna, da bi naprasno bili poslati kućama iz studentskih domova kada je virus već počeo da se širi. Da stvar bude još gora, nakon nekoliko dana studenti su pozvani da se vrate kako bi se u potpunosti iselili iz studentskih domova usred vanrednog stanja, iako im je prethodno rečeno da ne moraju da nose stvari kućama i da neće biti iseljeni.
Potom, nakon vanrednog stanja, univerziteti su doneli neblagovremenu odluku da se ispiti od majskog roka nadalje održavaju na fakultetima, a ne putem Interneta kao u skoro svim zemljama od SAD, preko članica Evropske unije do Rusije. Takva odluka je stvorila nekoliko problema. Prvo, finansijski i psihološki stres novog preseljenja studenata u univerzitetske gradove. Drugo, stres polaganja ispita u kratkom vremenskom roku od trenutka kada je objavljeno da će se ispiti održavati na fakultetima. Treće, ponovna i nepotrebna izloženost riziku zaraza u studentskim domovima, u gradskom prevozu i na fakultetima. Četvrto, sprečenost zaraženih studenata da polažu ispite i gubitak dragocenih termina za polaganje, zato što ispitivanje putem Interneta nije bilo dozvoljeno.
Naposletku, kada su nakon obavljenih „izbora“ slobode kretanja postale suvišne, predsednik Vučić objavio je novi policijski čas i novo naprasno iseljavanje studenata iz studentskih domova usred julskog ispitnog roka. Studenti su izašli na ulice Beograda da bi se usprotivili, a tamo ih je policija pendrečila, zasipala suzavcem, ganjala konjicom i naposletku hapsila.
Kakav je plan pred novu školsku godinu?
Nažalost, deluje kao da ništa nismo naučili iz prvog talasa pandemije i iskustava država poput SAD u kojima se proces povratka na fakultete već odvija na veoma nepovoljan način. Rektorat Univerziteta u Beogradu saopštio je svoju odluku u četiri tačke, po kojoj deluje kao da je fakultetima ostavljena sloboda da po svom nahođenju organizuju nastavu u novoj školskoj godini uz poštovanje postojećih epidemioloških mera. To, recimo, znači da mogu da organizuju nastavu putem Interneta ili uživo. Međutim, tačka tri omogućuje ili najavljuje „promene u slučaju potrebe“.
To manje-više znači da bi Rektorat voleo da nastava ide uživo, ali da dozvoljava da se ona prebaci na Internet u slučaju širenja zaraze. Pretpostavka je da je ovakva mera usvojena zbog raznovrsnosti načina izvođenja nastave i različitih potreba fakulteta koji nastavu izvode autonomno jedni od drugih.
Nevolja je što u studentskim domovima i čitaonicama studenti ne žive i ne uče razvrstani „po fakultetima“, već svi zajedno. Zaražene studente će biti teško, ili u našem slučaju nemoguće, razdvojiti od onih koji to nisu. I u studentskim domovima, u čitaonicama, menzama i na fakultetima ili u privatnim domovima u kojima žive sa porodicama čiji su članovi posebno rizična i ugrožena grupa.
Zaražene studente će biti teško, ili u našem slučaju nemoguće, razdvojiti od onih koji to nisu
Stoga smatram da ovakav pristup Rektorata nije baš najpromišljeniji i najodgovorniji u situaciji u kojoj se nalazimo i da će dovesti do istih problema koje su studenti imali tokom prvog talasa. Do naprasnih iseljenja iz domova, do vraćanja na fakultete u januarskom roku tokom zime i sezone prehlada i gripa tokom koje se očekuje najveće širenje korona virusa. Do masovnog širenja zaraze i pratećih finansijskih, psiholoških i akademskih poteškoća. Na takve pesimistične zaključke navode trenutna dešavanja u svetu, kao i naše prethodno iskustvo.
Zato je od životne važnosti da fakulteti iskoriste odredbe pomenute odluke Univerziteta i organizuju nastavu putem Interneta. Povrh toga, od suštinske važnosti je da se omogući i organizuje ispitivanje putem Interneta koje nije bilo dozvoljeno tokom prvog talasa. Ne treba primoravati studente da dolaze na fakultete i stvaraju gužve u institucijama univerziteta i u gradskom prevozu. Na taj način bi moglo da se oslobodi mesto u studentskim domovima koje bi moglo da služi kao karantinski prostor za studente koji budu zaraženi, iz koga bi mogli da prate nastavu i uče, bez izlaganja riziku svojih kolega i zaposlenih na fakultetima.
Ovo je naravno lakše reći nego učiniti, posebno ukoliko se ne budemo detaljno spremili. Među delom nastavnika postoji otpor prema držanju nastave putem Interneta, ali taj otpor ne sme da bude razlog za stvaranje novih žarišta na univerzitetima. Univerziteti i fakulteti treba da organizuju obuke za korišćenje popularnih platformi kao što su Zoom i Moodle za svoje zaposlene i da insistiraju na savesnom vođenju nastave putem Interneta. Studenti, sa svoje strane, takođe treba da insistiraju na tome i prijavljuju nastavnike koji eventualno izbegavaju svoje obaveze. Potrebne su opširne pripreme i testiranje računarskih sistema i kapaciteta mreže. Potrebno je razmotriti i načine za pomoć studentima koji nemaju materijalne uslove da prate nastavu i polažu ispite putem Interneta.
Poseban izazov je organizovanje karantina za zaražene studente. Tamo bi studenti bili zbrinuti u zdravstvenom smislu, bio bi im omogućen život, funkcionisanje i učenje, tako da ne dovode u rizik ostale članove akademske zajednice, niti svoje porodice i zajednice ukoliko bi bili poslati kućama. Ovo je veliki problem kojim se kod nas niko ne bavi, a za koji znamo da se dešava na skoro svim univerzitetima u SAD koji su organizovali nastavu uživo, čak i na onima koji su pokušali taj problem da preduprede.
Mi danas nemamo osnova da se „nadamo najboljem“ kada je u pitanju širenje zaraze na univerzitetima tokom jeseni. Već znamo da ni bolje mere od onih koje mi planiramo da sprovedemo ne daju željene rezultate. Ukoliko se ne uhvatimo u koštac sa ovim problemom i budemo čekali da reagujemo nakon što problem eskalira, kao proletos, imaćemo veoma lošu situaciju. Pre svega za studente, a onda za zaposlene u akademskim institucijama i porodice svih pomenutih. Zato je važno da odmah počnemo sa pripremama za nastavu i ispitivanje putem Interneta i organizacijom karantina i karantinskih protokola za narednu akademsku godinu.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.