Grenelov pečat – Srbija, Kosovo i dekriminalizacija homoseksualnosti
Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Pridruživanje američkoj kampanji za dekriminalizaciju homoseksualnosti u svetu deo je Grenel-Tramp predizborne slagalice, ali na unutrašnjem planu u Srbiji verovatno neće imati nikakve posledice

 

Istorijski sporazum, jednostrane deklaracije, pisma o namerama ili pravno obavezujući ugovor? Stručna javnost u Srbiji još uvek nije saglasna u pogledu pravne (a ni političke) prirode dokumenata koje su u Beloj kući potpisali predsednik Srbije Aleksandar Vučić, predsednik Vlade Kosova Avdulah Hoti i predsednik SAD-a Donald Tramp. To ipak nije jedina nepoznanica – pored pitanja zašto u jedan takav proces nije bilo uključeno Ministarstvo spoljnih poslova, ostaje nejasno i kako su se različite stavke našle u ovim, istorijskim ili ne, papirima.

Tako tačka 13 nalaže da će obe strane raditi na dekriminalizaciji homoseksualnosti u 69 zemalja u kojima se ona tretira kao krivično delo. Ovim su se Srbija i Kosovo bar deklarativno pridružili međunarodnoj borbi za unapređivanje LGBT+ prava na globalnom nivou. Kako se ova tačka našla na stolu i kako izgleda globalna borba za dekriminalizaciju homoseksualnosti?

 

Grenelova misija?

Ričard Grenel, specijalni izaslanik američkog predsednika za dijalog Beograda i Prištine, iza sebe ima zanimljivu diplomatsku i konsultantsku karijeru. Javnost ga je bolje upoznala kao američkog ambasadora u Nemačkoj u periodu 2018-2020, da bi potom nekoliko meseci bio na funkciji v.d direktora Nacionalnih obaveštajnih službi ili – direktor svih obaveštajnih agencija SAD-a. Ovakvim napretkom u pozicijama, Grenel je postao najviše rangirani otvoreno gej zvaničnik u jednoj (republikanskoj) administraciji. Takav Trampov potez došao je delom kao iznenađenje, imajući u vidu tradicionalno konzervativnu poziciju republikanaca, a Grenel je u svojoj misiji otišao korak dalje.

U februaru 2019, tada još uvek ambasador u Nemačkoj, Grenel je najavio globalnu kampanju za dekriminalizaciju homoseksualnosti u zemljama u kojima je ona i dalje, de jure ili de fakto, kriminalizovana. Na samom početku je bilo nejasno da li je reč o individualnoj inicijativi ili zvaničnoj poziciji Bele kuće, budući da je Tramp delovao neupućeno u Grenelove planove za njegovu administraciju, a posebno imajući u vidu Trampove ambivalentne stavove prema LGBT+ zajednici. Ipak, njegova administracija je stala iza ove inicijative, a Tramp je u septembru prošle godine tokom govora u UN istakao posvećenost borbi za dekriminalizaciju homoseksualnosti i rekao da je njegova adminsitracija „solidarna sa LGBTQ ljudima koji žive u zemljama koje kažnjavaju, zatvaraju ili ubijaju pojedince na osnovu njihove seksualne orijentacije“.

 

Govor je dočekan uz glasne kritike na račun licemerja Trampovog odnosa prema LGBT+ pravima, kada su aktivisti u SAD-u podsetili da je „Trampova administracija zabranila transrodne osobe u američkoj vojsci, smanjila sredstva za HIV i AIDS istraživanja i podržala prava pružalaca zdravstvenih usluga i agencija za usvajanje da odbiju usluge pripadnicima LGBT+ populacije“.

Dok konkretni rezultati globalne kampanje za dekriminalizaciju izostaju, uz kontradiktorne politike na unutrašnjem planu, u ovom Trampovom zaokretu možemo da prepoznamo dva motiva: jedan je deklarativno okretanje prema delu biračkog tela i međunarodne javnosti koji je tradicionalno „rezervisan“ za demokrate, a drugi je vidan uticaj Trampovog i Grenelovog odnosa, to jest Grenelove namere da ostavi trag u američkoj spoljnoj politici. U tom smislu, uključivanje tačke 13 u ekonomske pregovore Beograda i Prištine možemo da posmatramo i kao Grenelov pečat u procesu koji je tokom leta 2020. obeležen upravo njegovom ulogom. Sve to, naravno, u kontekstu Trampove kampanje za predsedničke izbore u novembru, u kojoj je Grenel u poslednje vreme posebno aktivan.

 

(De)kriminalizacija homoseksualnosti u svetu

Od februara 2019. kada je Grenel najavio kampanju dekriminalizacije, u svetu su napravljena dva pomaka na ovom polju, i to u dve afričke zemlje – Gabonu i Bocvani. Međutim, veza ovih događaja sa Trampovom administracijom ne postoji ili bar nije javno poznata, već je došla kao rezultat političkih procesa na domaćem terenu. Pored Trampovog govora u UN, jedini događaj koji možemo da povežemo sa kampanjom jeste Grenelova najava iz aprila ove godine da bi, kao deo napora za dekriminalizaciju, SAD mogle da obustave deljenje obaveštajnih podataka sa zemljama u kojima homoseksualnost i dalje predstavlja krivično delo. Ipak, ta namera je još uvek na nivou najave.

U dokumentima iz Bele kuće navedeno je da čak 69 zemalja trenutno kriminalizuje homoseksualnost – većina njih nalazi se u Africi, a potom na Bliskom Istoku.

Foto: ILGA

Kao što se vidi na mapi, čitave tri decenije nakon što je Svetska zdravstvena organizacija (SZO) prestala da klasifikuje homoseksualnost kao mentalni poremećaj (maj 1990), u čak 12 zemalja postoji mogućnost smrtne kazne za LGBT+ pojedince. Upravo jedan takav događaj, tj. medijski navodi o vešanju muškarca u Iranu početkom 2019. usled istopolnih seksualnih odnosa, bili su povod za Grenelovu najavu kampanje. Mapa je deo godišnjeg izveštaja međunarodnog udruženja ILGA u kojem se daje globalni pregled zakonodavstava u pogledu LGBT+ prava. Izveštaj je posvećen i pitanjima kao što su istopolni brakovi, partnerstva ili usvajanje dece, kao i konkretnim pravnim aktima – tako se navodi i da svega 11 zemalja u svetu u svojim ustavima eksplicitno pominje seksualnu orijentaciju u klauzulama o nediskriminaciji.

Dok je u proteklim decenijama na globalnom nivou ostvaren ogroman napredak po pitanju LGBT+ prava, u najvećoj meri u razvijenim zapadnim demokratijama, činjenica da desetine zemalja i dalje tretiraju istopolne odnose kao krivično delo je poražavajuća. Dometi američke spoljne politike po ovom pitanju su izuzetno ograničeni, a upitno je i da li će prevazići nivo deklarativne posvećenosti, imajući u vidu komplikovane odnose sa nekim od ovih zemalja kao što su, na primer, Ujedinjeni Arapski Emirati. Pored toga, posebno pitanje predstavlja Trampova unutrašnja politika i sporne odluke za koje kritičari ocenjuju da unazađuju višedecenijsku borbu za osvajanje prava i sloboda LGBT+ zajednice.

 

Srbija između unutrašnje i spoljne politike

Ubacivanje tačke 13 u papire iz Bele kuće možemo da posmatramo samo kao deo Grenel-Tramp predizborne slagalice, ali Vučićev potpis naglašava jaz između deklarativnih namera naših zvaničnika i stvarnog stanja na terenu. Dok u Srbiji homoseksualnost nije krivično delo, LGBT+ populacija daleko je od dostizanja jednakosti.

Podsetnik na to imali smo kada je premijerka Ana Brnabić dobila dete sa svojom partnerkom, što nije rezultiralo zakonskim promenama koje bi unapredile položaj LGBT+ zajednice u Srbiji, već je samo demonstriralo koliko su vladajuće strukture privilegovane u svakom pogledu. Naravno, Brnabić nije imala obavezu da radi na unapređenju LGBT+ prava samo zato što je i sama u toj grupi (takvo razumevanje bilo bi esencijalističko). Ali u javnosti jeste postojalo očekivanje (posebno unutar LGTB+ zajednice) da će prva otvoreno gej premijerka dovesti do većeg napretka u tom polju. Upravo zbog toga, korak poput istopolnog roditeljstva u zemlji u kojoj za sve druge to nije zakonska mogućnost izazvao je tada burne reakcije sa svih strana. Nekakvi pomaci tokom njenog mandata svakako postoje, poput normalizovanja Prajda u javnom diskursu, ali je ovo daleko od mogućeg dometa. Stoga ni usaglašavanje sa spoljnom politikom SAD-a po pitanju dekriminalizacije homoseksualizma ne mora, i verovatno neće imati nikakve političke posledice na unutrašnjem planu. Kako je istakao Goran Miletić, član Organizacionog odbora Prajda i direktor organizacije Civil Rights Defenders za Evropu, „u toj rečenici nema čak ni deklarativne posvećenosti primeni međunarodnih standarda koji su isti i za Srbiju i za Kosovo i gde je sledeći korak legalizacija istopolnih zajednica“, piše Danas. On je podsetio i da je Vlada Srbije još 2015. predvidela donošenje zakona o istopolnim partnerstvima, ali i da to, očigledno, zavisi od političke volje.

Imajući sve ovo u vidu, možemo da zaključimo da šarolikost potpisanih dokumenata u Beloj kući najviše ukazuje na prioritete aktuelne američke administracije. Kosovsko pitanje samo po sebi nije visoko na ovoj listi, a pojedinačne tačke najbolje možemo da razumemo u ključu spoljne, ali i unutrašnje politike SAD-a.

 

Pročitajte i: