Glavni urednik

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

EXIM banka je ključni nacionalni resurs u sprovođenju onoga što mora da bude energična nacionalna kampanja da se vodi i osigura 5G revolucija širom sveta.” Ovo su reči Džejmsa Džonsa, američkog generala u penziji i Trampovog bivšeg savetnika za nacionalnu bezbednost. Ukoliko ste samo i ovlaš preleteli preko teksta ispod koga je predsednik Vučić nedavno stavio potpis u Beloj kući, sigurno ste naleteli i na ovu EXIM banku.

Ova banka se, naime, spominje u jednoj od retko konkretnih tačaka ovog srpsko-američko-kosovskog dogovora. Zajedno sa Američkom finansijskom korporacijom za međunarodni razvoj (DFC) EXIM banka (Banka za izvoz i uvoz Sjedinjenih država) jeste jedna od dve institucije koja bi u Srbiju trebalo da donese dolare za autoput, železničke veze i za mala i srednja preduzeća.

Pa dobro, ali otkud sad 5G i ta banka? Zar taj 5G nije malo niže u sporazumu kad se uvijenim rečnikom obavezujemo da udarimo na brata najrođenijeg, na partijskog poglavara Sija i Huavej?

Možda je potrebno da zakopamo malo dublje. Penzionisani general je navedenu izjavu izrekao tokom onlajn konferencije koju je direktor EXIM banke održao u maju mesecu ove godine. Konferencija koja je, inače, okupila oko 200 učesnika iz sfere telekomunikacija tek je deo šire inicijative pod nazivom Jačanje američke konkurentnosti. Ova inicijativa direktno proizilazi iz zakona koji je Tramp potpisao krajem prošle godine, a kojim se uspostavlja finansijski Program o Kini i transformativnom izvozu sa namenjenim budžetom oko 27 milijardi dolara odnosno 20% ukupnih finansija banke.

Ovaj program je bez bilo kakve dileme instrument američke spoljne politike koji je izveden iz najvažnijih strateških dokumenata o ugroženosti Amerike što mu se svakako vidi i iz samog naziva. Nekada je Truman, počev od Grčke i Turske, politički zaprečavao komunističko prodiranje namenskim američkim dolarima. Danas to isto radi i Tramp. Samo što prodiranje već poduže ne ide iz Moskve, već iz Pekinga. I to uglavnom na mnogo sofisticiraniji i složeniji način nego nekada, pa i sam odgovor mora da bude takav.

Raspon podrške uz pomoć povoljnih kredita američkim kompanijama za izvoz i otvaranje novih radnih mesta ide od razvoja hidroinfrastrukture, preko obnovljivih izvora energije i biotehnologije, pa sve do veštačke inteligencije i 5G.

Kao što je i navedeno u tački dokumenta, iz ”daljih bilateralnih projekata” biće mnogo jasnije da li će i koje kompanije iskazati interesovanje da uz podršku ovog ili nekog drugog programa EXIM banke dođu u Srbiju. Možda nećemo samo da odstranjujemo nepouzdanog prodavca 5G tehnologije. Možda će biti i jasnih preporuka na koga bismo mogli da se prebacimo kao kupci.

Sa druge strane, institucija koja se takođe spominje Američka finansijska korporacija za međunarodni razvoj (DFC) nastala je ranije, u oktobru 2018. godine i takođe je direktan odgovor na globalni kineski uticaj. Te godine već se odomaćio izraz debt trap diplomacy odnosno zamka diplomatije zasnovana na javnom dugu, a polako je u upotrebu počeo da ulazi i izraz ”korozivni kapital” sve kako bi se objasnile moguće štetne finansijske i geopolitičke posledice plasiranja jeftinih kredita od strane Kine na krajnje netrasparentan način.

Ova korporacija bi dakle trebalo da otvori kancelariju u Beogradu. Ukoliko pogledamo šta su do sada uglavnom finansirali, gotovo je sigurno da će oni konkretno biti uključeni u deo oko saobraćajne infrastrukture. Na primer izgradnja 84 kilometara autoputa u Kolumbiji podržana od strane DFC-a možda je najsličnija budućim planovima oko tzv. Autoputa mira.

Kada bi se makar i većina ovih stvari ostvarila Srbija bi ozbiljno dalje unapredila svoju saobraćajnu infrastrukturu što nam je svakako preko potrebno. Deklarativna obećanja da ni formalno, ni neformalno nećemo nikoga da pritiskamo oko mogućeg priznavanja Kosova (godinu dana ili duže – rasprave traju i dalje) jesu nekako apstraktna i načelna. Srbija kao što znamo ne može da spreči prijem Kosova u UN. To mogu Rusija i Kina. Pomenute finansijske koristi (uz naravno neophodnu razradu tehničkih detalja) jesu opipljive i znatno određenije prirode.

Mislim da ovaj kombinovani i svakako neuobičajeni dogovor predstavlja najveće usaglašavanje spoljne politike Srbije sa SAD-om verovatno od 5. oktobra 2000. Ništa nismo priznali, ali smo se ozbiljno usaglasili. Bar smo tako obećali.

Do sada smo kao zemlja oprobali različite formule koje su uglavnom služile za zamajavanje domaće javnosti –  stubovi spoljne politike, mantra o Evropi koja nema alternativu, podrške raznoraznim autokratama po svetu kako im se ne bismo zamerili i kako bismo im sačuvali Tita i nesvrstane u lepom sećanju.

U poslednjih nekoliko godina svedoci smo potpuno drugačijeg komunikacijskog pristupa Amerike prema Srbiji. U prvi plan ističu se priznanja za zasluge, za podvige – od istorijskih, naučnih do sportskih. Da li će posle ovog sporazuma i pod pretpostavkom da Tramp ostane u Beloj kući i Srbija da promeni svoju komunikaciju? Teško, ali nije nemoguće. Gledajte samo kako je Vučič promenio imidž Nemačke.

A od Evrope za sada dobijamo nadu. Jedino gore od izbledele nade je da Unija potpuno digne ruke od regiona. To se naravno neće desiti. I njima samima je važno da perspektiva članstva opstaje jer je ta perspektiva deo složenog birokratskog sistema podsticaja kome nije u interesu da radi na svoju štetu. U svakom slučaju, biće teško pronalaziti evropski entuzijazam čak i za obećanja o prijemu novih članica u situaciji kada će fokus biti na oporavku od korone.

Za Srbiju ostaje imperativ da izgradi stabilne i prijateljske odnose sa svim zemljama oko sebe. Ne zbog bilo koga drugog već zbog nas samih. Svako povezivanje, otklanjanje prepreka i usaglašavanje na tom polju otvara šire mogućnosti za sve građane bili oni potrošači, kupci, ulagači, trgovci, putnici, studenti, umetnici. Ovo povezivanje stvara međuzavisnost, a ona otežava moguće svađe i sukobe.

Čak i u situaciji da se pomirimo da nećemo u skorije vreme biti deo EU, da ta nada ozbiljno izbledi, moramo da težimo oživljavanju i izgradnji kako vladavine prava, tako i regionalne međuzavisnosti. Američki dolari će svakako da održe značaj te nade, ali oni nikako neće biti dovoljni da kako naše, tako i nama okolna društva, sve više počnu da liče na ono što zovemo evropska društva.