Feminizam na srpski način – 19. vek i borba za ženska prava

Autorka

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock

Sve poteškoće koje su obrazovane žene imale krajem 19. veka možemo videti na primeru Drage Ljočić, koja je među prvim ženama sa završenim studijama na jednom evropskom univerzitetu.

 

Tokom razgovora o slobodarskim idejama u Srbiji u 19. i 20. veku najčešće ćemo čuti imena poput Vladimira i Slobodana Jovanovića, Jevrema Grujića i Milana Piroćanca, ali gotovo nikada nećemo čuti priče žena koje su se u tom periodu borile za veća prava i jednakost oba pola. Kao i druge ideje slobodarskog naboja, feministička borba i pokret za emancipaciju čine integralan i neizostavan deo tradicije liberalizma srpskog naroda, a 19. i 20. vek pružaju odlične primere često zaboravljenog dela naše istorije.

 

“Neobična pojava” – ženska deca u srednjim školama

Pre bilo kakvog razgovora i lobiranja za pravo glasa i veću participaciju u političkoj sferi, žene na ovim područjima morale su da izbore na pravo za jednak pristup školama i obrazovanju. Od 1846. godine učenice su mogle da pohađaju šest godina osnovnog obrazovanja, što je podstaklo i otvaranje privatnih ženskih škola za imućniji sloj društva koji ipak nije mogao da plati školovanje u inostranstvu. Neda Božinović u knjizi “Žensko pitanje u Srbiji u XIX I XX veku” navodi da je srpska inteligencija u to vreme insistirala na obrazovanju ženske dece, dok isto mišljenje nije delio seljački sloj, što je pokazivalo da je protivljenje obrazovanju učenica bilo i dalje jako i široko prisutno.

Nakon što je postepeno prihvaćena ideja o osnovom obrazovanju učenica, sledeći korak bila je borba za obrazovanje u srednjim i višim školama. Liberali poput Stojana Boškovića su podržali ovaj predlog, a direktori gimnazija su počeli da primaju učenice u svoje škole od 1874. godine i bez odobrenja ministarstva. Međutim, bilo je gotovo očekivano da će više obrazovanje učenica probuditi stereotipne i tradicionalne predstave o ulozi žene u društvu, što se zaista dogodilo 1894. godine. Andra Đorđević, tadašnji ministar prosvete, te godine je raspisom zabranio ženskoj deci upis u gimnazije, navodeći da je njihovo školovanje „nenormalno, nepodesno i neumesno” i da se ne može opravdati shvatanjima srpskog naroda. Želja za školovanjem je preovladala nakon smena ministra prosvete, ali ovo nije bio kraj protivljenju daljem školovanju učenica. Đorđević je 1898. godine ponovo bio na čelu Ministarstva prosvete i  tada je inicirao reformu obrazovanju prema kojoj su za učenice osnovane “devojačke škole”, gde je trebalo da nauče osnove “ženskog rada” i obavljanja poslova u domaćinstvu. Zanimljivo je i da su se Đorđeviću usprotivili profesori i direktori Visoke škole i gimnazija, a upravo su prosvetari odbranili pravo ženske omladine na školovanje, piše Neda Božinović.

Nakon političkih promena 1903. godine i dolaska kralja Petra Prvog Karađorđevića na vlast, pravo na školovanje učenica se ustalilo na svim nivoima obrazovnog sistema.

 

Vesnici feminizma u Srbiji –  jedan Svetozar i dve Drage

“Da bismo uopšte razumeli položaj žena u Srbiji tokom 19. veka i početkom 20. veka (a moglo bi se reći sve do kraja Drugog svetskog rata), moramo da se podsetimo zakona koji regulisali njihov status”, ističe Katarina Lončarević, docentkinja na Fakultetu političkih nauka, u razgovoru za Talas. Srpski građanski zakonik, koji je u određenim oblastima bio progresivan, donet je 1844. godine, ali udate žene nisu mogle da računaju na veliku zaštitu i prava – ovim zakonikom je ozvaničeno da muž ima potpunu kontrolu nad svojom suprugom, žene nisu mogle da nasleđuju, pronađu zaposlenje niti da sebe predstavljaju na sudu.

Lončarević ističe da se najveći broj ženskih društava u 19. i počekom 20. veka prvenstveno bavio humanitarnim radom, a ne oblikovanjem političkog zahteva za promenu zakonskog i društvenog položaja žena. Ovakav vid organizovanja možemo nazvati filantropskim feminizmom, što je izraz koji je skovala Lidija Sklevicki, hrvatska feministička teoretičarka, dodaje Lončarević. “Društveno angažovane žene pripadale su višim građanskim krugovima (bile su ćerke ili supruge uglednih političara, lekara, advokata, inženjera). Uticaj ovih organizacija bio je ograničen jer one nisu okupljale veći broj žena iz različitih društvenih slojeva, a nisu formulisani ni jasni politički zahtevi”, navodi Lončarević. Ona naglašava da tokom 19. veka ne možemo govoriti o feminističkom pokretu u pravom smislu te reči, ali da se tada javljaju ideje koje možemo nazvati protofeminističkim, kao i da je bilo “pojedinaca i pojedinki koje takođe možemo nazvati feministima i feministkinjama, imajući u vidu da su ne samo osvestili potčinjeni položaj žena, već su bili deo političkih inicijativa u cilju promene statusa žena u Srbiji”.

Esej Potčinjenost žena Džona Stjuarta Mila, čuvenog britanskog političkog teoretičara,  preveden je na srpski samo dve godine pošto je objavljen u Engleskoj 1869. godine, a Lončarević podseća da je predgovor ovom eseju napisao upravo Svetozar Marković, socijalistički nastrojen mislilac i politički aktivista. Ona dodaje da među prvim feminističkim inicijativama možemo pronaći upravo inicijative socijalista, koji su se borili da žene dobiju ista prava kao i muškarci u svim sferama društva.

“Čitaoci koji ozbiljno prouče ovu knjigu, uvideće kako je pitanje o ‘ženskom oslobođenju’ nerazdvojno svezano sa celim društvenim preobražajem, sa oslobođenjem čovečanstva od sviju zala, poroka, tiranija i robovanja. Uvideće da ‘žensko pitanje’ nije za nas prerano, već da je ono prvo koje treba staviti na dnevni red”, piše Svetozar Marković u predgovoru poznatom Milovom eseju, a ovo nije jedini put da je Marković javno govorio o važnosti “ženskog pitanja”. On je 1870. godine objavio tekst u časopisu Mlada Srbadija pod naslovom „Da li je žena sposobna da bude ravnopravna sa čovekom?”, u kojem se zalaže za jednako obrazovanje muškaraca i žena, kao i za ekonomska prava i nezavisnost žena.

“Svetozar Marković je naročito uticao na prvu generaciju socijalistkinja da se obrazuju (pre svega na Univerzitetu u Cirihu koji je bio jedan od retkih univerziteta koji je primao žene kao studentkinje), i dodatno politički angažuju u borbi za ženska prava (i tu bi trebalo navesti sestre Milicu i Anku Ninković, Dragu Ljočić, Milevu Andrejević i Jelisavetu Marković)”, smatra Katarina Lončarević, i dodaje da su dve Drage naročito značajne za feminizam u 19. veku.

Draga Dejanović je, između ostalog, bila pesnikinja, glumica, aktivistkinja i autorka. Njene feminističke ambicije bile su očigledne tokom javnih predavanja u kojima je zahtevala obrazovanje ženske dece, pre svega iz patriotskih razloga – žene moraju da steknu isto obrazovanje kao i muškarci kako bi bolje vršile svoje dužnosti.

Sve poteškoće koje su obrazovane žene imale krajem 19. veka možemo videti na primeru Drage Ljočić, koja je među prvim ženama sa završenim studijama na jednom evropskom univerzitetu. Ona je studirala na Univerzitetu u Cirihu, ali nakon povratka u Srbiju nije mogla da pronađe posao kao lekar, usleg čega je uputila molbu nadležnima.

„Ja sam svršila Medicinski fakultet na Univerzitetu ciriškom i položila doktorat kao doktor medicine, hirurgije, babičluka i očnih bolesti, što dokazujem priloženom diplomom. Na osnovu ovoga molim g. Ministra da mi izvoli dati dozvolu da u Beogradu praktikujem. I, ako bi trebalo još kakav uslov da ispunim, molim g. Ministra samo neka narediti izvoli, i to ću ispuniti”, navodi Draga Ljočić u svojoj molbi. Ona je dobila dozvolu za rad, ali je morala da se izbori da bi mogla da radi u državnoj službi, a čak i kada joj je to omogućeno, bila je na poziciji lekarskog asistenta, iako je po svom obrazovanju trebalo da bude na poziciji lekarke. Draga Ljočić nije mogla da napreduje, niti je imala pravo na državnu penziju, a kasnije se kroz različita udruženja i politički angažovala, zahtevajući jednako pravo glasa za oba pola.

“Uprkos razvijenoj feminističkoj svesti kod nekih od pomenutih intelektualaca i intelektualki, naročito kod socijalista i socijalistkinja, znanju o feminističkim pokretima u Engleskoj i SAD, političkim inicijativama, zahtevima, tekstovima, časopisima, ove feminističke inicijative tokom 19. veka nisu bile masovne, i nisu dovele do promene statusa žena. Međutim, to ih ne čini manje značajnim, jer upravo u ovom periodu, kada Srbija dobija nezavisnost, imamo prve formulacije zahteva koji svoju punu snagu dobijaju između dva svetska rata kada i imamo razvijen feministički pokret”, zaključuje Katarina Lonačarević.

Feminističke ideje mogli smo čuti krajem 19. i u prvoj deceniji 20. veka i u ženskim časopisima od kojih se naročito izdvajaju listovi Domaćica i Ženski svet. U ovim časopisima su predstavljeni neki od stavova britanskih i američkih feministkinja, iako bez naročite podrške za njih, navodi Ana Stolić u knjizi “Srbi 1903–1914: Istorija ideja”. Milica Tomić je 1911. godine u Novom Sadu pokrenula list Žena koji se i otvoreno zalagao za žensko pravo glasa. Stolić dodaje da svojevremeno na ovo nisu blagonaklono gledale žene iz građanskog sloja koje su želele da se distanciraju od politike i političkog. Ovo ih je dovodilo u sukob sa socijalistički orijentisanim ženama u javnoj sferi, što je na duži rok onemogućilo intenzivniju saradnju ova dva krila feminističke misli u Srbiji. Kasnije se kao idejni uticaj pojavio i nacionalizam (podsetimo se – kraj 19. veka je i doba procvata ideje o naciji i nacionalnoj državi), gde se obrazovanje i angažovanje žena u određenim poljima, kao što je humanitarni rad, posmatralo kao pitanje od nacionalnog značaja.

 

Šta možemo da naučimo iz korena ženske borbe u Srbiji?

Iako se danas žene u Srbiji suočavaju sa mnogobrojnim problemima, poput porodičnog nasilja i seksualnog uznemiravanja, utešno je znati da borba za emancipaciju ima duge korene u Srbiji. Kroz iskustva hrabrih žena, koje se nisu bojale da ruše norme svog vremena, možemo pronaći motivaciju i inspirativne primere za feminističku borbu danas. U periodu krajem 19. i početkom 20. veka možemo videti i da nije uvek postojalo jedinstvo i saglasnost oko toga kako feministički pokret treba da izgleda, ali je borba za ženska prava uvek bila krajnji cilj.

Različite vizije o sredstvima ka stvaranju sveta koji će biti bolje mesto za buduće generacije žena su uobičajene, a duh i odlučnost koju su žene u Srbiji pokazale krajem 19. i početkom 20. veka treba da nam budu podsetnik da je borba za ženska prava neizostavan deo srpske slobodarske tradicije.

 

*Tekst je deo nove rubrike na Talasu – “Tradicija slobode”.