Tradicija slobode kao preduslov kulturne baštine

Diplomirani inženjer arhitekture - konzervator, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Tradicija slobode (slobodarstvo) je prethodni uslov i gradivna materija kulturne baštine. 

 

Тradicija slobode (slobodarstvo) је gradivna materija kulturne baštine, a takvoj tradiciji su imanentne razvojne traume i kritičke (diskurzivne) slobode. Kulturna baština je tačka preseka ovih imanentnosti – razvojne traume su istorijski odnosno spoljni plan kulturne baštine, dok su kritičke, odnosno diskurzivne, društvene sile njen unutrašnji plan, na kojima će biti i akcenat ovog teksta. U trenucima društvenih tenzija ili sukoba, tradicija slobode raspolaže argumentom koji takav specifičan korpus kulturne baštine čuva od ideologije ili drugačijeg političkog sistema koji bi je podveli pod nepoželjnu, “tešku” i/ili “spornu” (difficult, dissonant, contested heritage). Tradicija slobode rizomski prodire kroz različite društene grupacije, ideološke sisteme i političke strukture, budući da je profilisana tendencijom eliminacije moralnih, socijalnih i konceptualnih razlika. Simboli proteklih društvenih reprezentacija slobode i oslobodilačkih tradicija prividno su reakcionarnog svojstva, ali sadržeći komponentu slobodarstva, raspolažu izrazitom sposobnošću ukorenjivanja u sebi nesvojstvenu budućnost.

 

Tradicija slobode u kratkoj metateoriji baštinjenja

Tradicija slobode (slobodarstvo) je prethodni uslov i gradivna materija kulturne baštine.  Francuski mislilac Alen Turen taj izraz često zamenjuje idejom “sociologije slobode”. Tradiciji slobode su svojstvene razvojne traume i kritičke (diskurzivne) slobode. Kulturna baština je tačka preseka ovih imanentnosti – razvojne traume su istorijski odnosno spoljni plan kulturne baštine, dok su kritičke, odnosno diskurzivne, društvene sile koje predstavljaju subjekt baštinjenja, njen unutrašnji plan. Razvojna trauma može predstavljati tek jedan aspekt ili kompleks više povezanih društvenih trauma koje je određena zajednica doživela u svom razvojnom periodu ili iskustvu sveta, a odnosi se na prenošenje sopstvenog iskustva, identitetâ, okolnosti i ishodâ.

Američki sociolog Džefri Aleksander usmerava shvatanje razvojne traume ka kolektivnoj percepciji u sadašnjici, objašnjavajući je kao reprezentaciju narativa, a ne kao konkretno istorijsko dešavanje. Traumatski narativi se prenose u relativno lako prenosivim, najčešće generacijski merljivim segmentima sa sledom situacija koji je oblikuje prema sledećem: 1) ranjavanje, koje isključuje individualno iskustvo ali podrazumeva široku individuaciju tog iskustva; 2) deljenje, koje isključuje društveni koncenzus oko spornih pitanja rasprave, ali podrazumeva raspravu oko tih pitanja i 3) iskustvo, koga čini iskustveno kolektivno sećanje tako da društvo može ispoljavati znake traume, a da su generacijski potpuno izvan razvojnih tenzija koje su traumu izazvale.

 

Unutrašnji planovi baštinjenja tradicije slobode

Diskurzivni planovi baštinjenja odvijaju se kontinuitetom (reprodukcijom, kontingencijom) ili konfliktom (sukobom, kontrastom) kritičkih društvenih praksi, zaviseći od istorijskih, ideoloških ili diskurzivno promenljivih okolnosti u okviru iste ideologije. Baštinjenje tradicije slobode odvija se u funkcionalnom klasteru institucija (lokalna zajednica, država, pravni sistem) čime podleže funkcionalnoj analizi koja se ne bavi pojedincima, već se bavi strukturama (narativa, sistema znakova, istorijskih kodova i slično). To takođe znači da se baštinski klasteri, kao što bi to bio klaster slobodarskih tradicija, mogu objasniti odnosom pozicije (sistema centralnih institucija) i prakse (sistema centralnih vrednosti društva). U tom svetlu, baština nastala iz tradicije slobodarstva nije centralna samo zbog toga što je prihvaćena od vladajućih autoriteta u društvu, već i zbog svoje povezanosti sa praksom – onim što celokupno društvo drži da je zauvek nepromenjivo i sveto.

Neupitan opstanak centralnog beogradskog javnog spomenika knezu Mihailu na Pozorišnom trgu u Beogradu nakon majskog prevrata 1903. godine, koji je za svrgnutu dinastiju predstavljao centralnu vrednosnu i simboličku sliku, može se upravo povezati sa snažnim afektivnim sastojcima slobodarske tradicije.  Iako je predstavljao eidetsku sliku svih vladara prethodne dinastije Obrenovića, spomenik sa prstom okrenutim ka jugu, branio se metaforom i kulturne i teritorijalne emancipacije postosmanske Srbije. Ali, slobodarske empatije koje su čuvale Mihailov spomenik nisu rukovodile subinom Terazijske česme, vremenski starijem i utilitarnom spomeniku koji je obeležavao povratak na presto kneza Miloša Obrenovića. Monumentalna česma sa nametljivim epitafom gospodara i rodonačelnika svrgnute dinastije izmeštena je već 1911. godine u bivše kneževsko topčidersko podvorje, odakle je tek 1975. godine vraćena na centralno gradsko mesto.

Tradicija slobode kao klaster kulturne baštine specifična je po tome što bi predstavljala prostor društvenih interakcija, po kome se i skromna individua sa periferije društvenog sistema može kretati po društvenoj vertikali i prožimati društvenu praksu u, kako to kaže Adorno, kontekstualnostima situacionih susreta. Drugim rečima, to su licem-u-lice situacije koje bi po svemu sudeći trebalo biti konfliktne (jer su kontrastne), ali zapravo vode kontinuitetu (jer su reproduktivne za novi politički sistem). Ovaj primer može se pronaći u razdoblju samoupravnog društvenog sistema druge polovine dvadesetog veka. Naime, osporavanjem izvorno socijalističkog karaktera neomarksističkog realnog socijalizma, samokritika je snažno uticala na sistem da subverzivno traga za novim legitimacionim obrascima, te je novouspostavljeni diskurs građansko-demokratske formacije krenuo od potencijala predgrađanske prirode socijalizma i iz toga interesno opravdao prihvatanje građansko-civilne tradicije i ekonomsko-političke transformacije.

Centralno mesto ove transformacije u Srbiji uočava se u usvajanju kompleksa modernističkog tradicionalizma koje se značajnom merom oslanjalo i na habitus oslobodilačkih tradicija predratne, predjugoslovenske Srbije. Iako je posredovanje srpskog socijalnog narodnjaštva iz perioda Velikog rata sadržalo sve opasnosti nacionalne istorije, tradicije, socijalne atmosfere, autentične karakterologije i mentaliteta, nepoželjne u novom socijalističkom sistemu, a u političkom smislu je čak mogla da posreduje i zvanično neprihvatljive elemente socijaldemokratije, lukrativno apsorbovana volja za slobodarstva je uspela da konstituiše jedinstveni funkcionalni okvir u kome su se našle i nova neomarksistička ideologija i njoj dijametralno ideološki suprotna tradicija slobode. Iz lukrativne potrebe približavanja političkom i ekonomskom Zapadu sa kojim je oslobodilačka tradicija bila u neposrednoj funkcionalnoj vezi u trenutku najsvetlije tačke istorije sveta, pogodba je prihvaćena već ranih pedesetih godina dvadesetog veka.

Foto: Poseta Josipa Broza Tita Spomen kosturnici na ostrvu Vido (Grčka), 2-6. juna 1954. godine

Foto: Poseta Josipa Broza Tita Spomen kosturnici na ostrvu Vido (Grčka), 2-6. juna 1954. godine

U tom svetlu, srpska vojna groblja iz Prvog svetskog rata u zemlji i inostranstvu, obično u sastavu zapadnih savezničkih grobalja, bila su predmet aktivne aproprijacije u zvaničnim protokolima državnih organa i programima obeležavanja u socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji. Sa ciljem diplomatskog i simboličkog približavanja političkom Zapadu i ishodovanja političko-ekonomske pomoći i strateške podrške saveznoj državi, posebno su centralna i najreprezentativnija srpska vojna groblja održavana i čuvana na primerenom, pa čak i zavidnom nivou. Simbolički aksesoari u vidu grbova i nacionalnih naziva su doduše neutralisani uklanjanjem u skladu sa politikom jugoslovenstva, kao prve faze izgradnje savezne države, kao što je to učinjeno sa uklanjanjem bronzanog grba Kraljevine Jugoslavije na srpskoj spomen kosturnici na ostrvu Vidu u Grčkoj, prilikom posete Josipa Broza Tita od 2. do 6. juna 1954. godine Kraljevini Grčkoj.

U trenutku tenzija i mogućih društvenih sukoba, tradicija slobode je argument kojim se čuva specifičan korpus istorijske baštine, koji bi ta ideologija ili promenjeni politički sistem podveli pod nepoželjnu, “tešku” i/ili “spornu” baštinu (difficult, dissonant, contested heritage). Simboli proteklih vladarskih reprezentacija i ratničke oslobodilačke tradicije Srbije koji su u vezi sa slobodarstvom, imaju karakter rizomskih sila koje su u stanju da prođu kroz sebi nesvojstvene ideološke epohe, sačuvaju i u nju ugrade takvu kulturnu baštinu. Habitus tradicije i osvajanja slobode ukazuje na sposobnost adaptacije i relativno laku prohodnost kroz kritičke prakse, formacije, mreže i matrikse društvenih sistema koji se mogu označiti pojmom interdiskursa. Tradicija slobode predstavljala bi jedan od većih baštinskih klastera društvene kulture, prividno se oslanjajući na crtu vremenske regionalnosti, a zapravo postajući vanvremenski komunikativim procesom institucionalnizacije, normalizacije i vrednosne razmene kroz generacije.

 Foto: Solunac Živojin Lazić iz Mionice stavlja cveće i jabuku iz sopstvene bašte na grob Josipa Broza Tita u Kući cveća, 1981. godine

Foto: Solunac Živojin Lazić iz Mionice stavlja cveće i jabuku iz sopstvene bašte na grob Josipa Broza Tita u Kući cveća, 1981. godine

 

*Tekst je deo nove rubrike na Talasu – “Tradicija slobode”.

*Stavovi izraženi u tekstovima u okviru Tradicije slobode predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.