Kad je dinar bio zlatan – prednosti i mane zlatnog standarda

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock 

Knjaz Miloš je 1819. sastavio spisak nekoliko desetina vrsta novca u cirkulaciji, a međusobni kursevi su bili određivani dva puta godišnje, na Đurđevdan i Mitrovdan

 

Danas je potpuno uobičajeno proveravati  kurs dinara prema evru, funti ili dolaru na svakih par dana da bismo videli da li se promenio, kao i da dinarima u praksi ne plaćamo ništa izvan Srbije. Zbog toga deluje neverovatno činjenica da se pre malo više od 100 godina dinarima moglo plaćati u inostranstvu, a da je devizni kurs prema drugim valutama bio stabilan. 

 

Šta je zlatni standard i kako je funkcionisao?

Zlatni standard je monetarni sistem u kome je novac bio vezan za zlato kao novčanu osnovu. Dok su neke zemlje imale monometalni sistem pošto se sav novac bazirao samo na zlatu, u nekim zemljama postojao je bimetalni sistem. To znači da je novac bio baziran istovremeno i na zlatu i na srebru, sa fiksnim paritetom između ova dva plemenita metala. Prema tome, devizni kurs između različitih valuta zavisio je pre svega od njihovog paritetu prema zlatu – bukvalno shvaćeno: koliko grama zlata ima u njihovom pojedinačnom novčiću. 

Zlatni standard ima kako svoje prednosti, tako i svoje mane. Onemogućavao je pojavu inflacije, pošto banke nisu emitovale novac u vidu papirnih novčanica bez pokrića, već samo na osnovu položenih depozita u zlatu i srebru. Ipak, postojalo je frakciono bankarstvo pa su banke izdavale nešto više novčanica nego što su imale depozita, računajući da neće sve štediše podići sve svoje depozite u istom trenutku. Ipak, i ovde su postojala pravila da bi se sprečilo izdavanje novca bez pokrića. Najčešće pravilo bilo je da banka može izdati novčanice samo u iznosu do 3 puta vrednosti svojih depozita. Sve banke bile su u obavezi da zamene sve novčanice za zlato ili srebro prema paritetu, ali se u praksi često naplaćivala ažija (naknada za zamenu u zlato). Ovakvo pravilo – koliko zlata toliko i novca u opticaju – slično je današnjem valutnom odboru po kojem neka zemlja odlučuje da za monetarnu podlogu za svoju valutu odabere valutu neke druge zemlje. Tako je, na primer, u Bosni i Hercegovini ili Bugarskoj u pitanju bila nemačka marka, a sada je evro.

Zlatni standard je onemogućavao pojavu inflacije, pošto banke nisu emitovale novac u vidu papirnih novčanica bez pokrića

Sa druge strane, ako proizvodnja zlata ne prati opšta ekonomska kretanja, to znači pojavu deflacije (opšteg pada cena) koja takođe ima negativne ekonomske posledice kao što su niži nivo proizvodnje ili zaposlenosti. Ovo je naročito bio slučaj 1890-ih godina pre pronalaska zlata u rudnicima u Južnoj Africi. Ekonomska kriza izazvana deflacijom u SAD dovela je do ograničenja useljevanja iz Azije, ali i do romana Čarobnjak iz Oza objavljenom 1901. U originalnom romanu, Doroti je uspela da se vrati kući u Kanzas na svojim srebrnim cipelicama, što je jasna aluzija na značajan populistički pokret koji se zalagao za bimetalizam uvođenjem srebra kao novčane podloge u SAD. 

Zlatni standard je funkcionisao prirodnim uravnotežavanjem platnog bilansa. Kada bi neka zemlja imala disbalans u platnom bilansu jer je više uvozila nego izvozila, onda bi zlato odlazilo u inostranstvo. Sa manje zlata, na domaćem tržištu novca rasle bi kamatne stope (što bi povećalo domaću štednju, ali i privuklo štednju iz inostranstva), ali bi i zbog manje ponude novca došlo do deflacije. Zbog toga bi padale domaće cene u odnosu na inostranstvo, pa bi se više isplatilo izvoziti domaće proizvode, a manje uvoziti strane. U slučaju zemlje koja je više izvozila nego uvozila, došlo bi do suprotnih efekata.

 

Zlatni konvertibilni dinar

U Srbiji u prvoj polovini XIX veka vladao je monetarni haos. Knjaz Miloš je 1819. prvi sastavio spisak nekoliko desetina vrsta novca u cirkulaciji sa međusobnim kursevima, a ovi kursevi su bili određivani dva puta godišnje, na Đurđevdan i Mitrovdan. Prvi pokušaj izdavanja sopstvene valute bio je 1868. za vreme kneza Mihaila Obrenovića, dok je Srbija još bila zavisna zemlja prema Turskoj, kada su iskovani bronzani novčići od 1, 5 i 10 para. Potom je došlo kovanje srebrnih dinara 1875. u apoenima od 50 para, 1 i 2 dinara, dok je Srbija kao nezavisna država prvi put emitovala svoj novac već 1879. koji je uključivao i zlatnik od 20 dinara i srebrni novčić od 5 dinara.

Već od samih začetaka ideje da treba iskovati sopstvenu valutu, postojala je želja da dinar postane valuta sa poverenjem koja se može koristiti i u inostranstvu. Da bi se to postiglo, bilo je neophodno da srpski dinar ima ujednačenu težinu i kvalitet plamenitih metala, a to bi se najbolje postiglo korišćenjem već postojećih standarda. Istovremeno u Evropi počinje konsolidacija monetarne situacije osnivanjem Latinske monetarne unije 1865, gde su se Francuska, Belgija, Švajcarska i Italija saglasile da kuju novac istovetnih karakteristika tako da među njima postoji potpuni paritet. Ove zemlje su svoj sistem gradile na bimetalizmu, tj. istovremenom korišćenju i zlata i sreba kao novčane podloge, dok su se Nemačka, Velika Britanija i SAD odlučile za monometalizam zlata. 

Srbija nije bila jedina koja se ugledala na Latinsku monetarnu uniju. Grčka je postala članica 1868, dok su bilateralnim sporazumima Španija, Rumunija i Švedska postale pridružene članice. Unilateralno su ove standarde primenile pored, Srbije, još i Bugarska, Argentina, Brazil, Peru i Čile, ne računajući i francuske, belgijske i italijanske kolonije širom sveta. Ovi standardi su značili da je novac svih ovih zemalja – kako francuski, belgijski ili švajcarski franak, tako i italijanska lira, rumunski lej, bugarski lev ili srpski dinar, morao da bude istih karakteristika. Zlatni franak / dinar morao je biti čistoće 90%, i da sadrži 0,29 grama zlata, a srebrni čistoće od 83,5% i da sadrži 4,5 grama srebra. 

Ovakav kovnički paritet, a samim tim i devizni kurs 1:1 u odnosu na druge evropske valute, zadržao se sve do Prvog svetskog rata: nijedna srpska vlada, iako često u velikim finansijskim problemima, nije bila u iskušenju da promeni kovnički paritet i iskuje više dinara lošijeg kvaliteta, sa manje sastava plemenitih metala. To bi vodilo u visoku inflaciju, ali i do ozbiljnih problema u trgovini i finansijama jer bi u novčane transakcije inostranstva sa Srbijom uvelo devizni rizik. Za razliku od svojih kasnijih naslednika, Milan Vujić, Lazar Paču i Đorđe Vajfert znali su da se poverenje u valutu teško stiče, a brzo gubi.

 

Pročitajte i: