Foto: iStock
Mantra da je za sve naše ekonomske probleme, od deindustrijalizacije i otpuštanja do niskog rasta, kriva upravo “pljačkaška privatizacija” podjednako je blizu istini koliko Valjevo Sibiru
Stalnim ponavljanjem da je privatizacija “pljačkaška”, ovaj pridev je u javnom diskursu postao stalni epitet kao u narodnoj poeziji, gde uvek imamo britku sablju, rujno vino, vernu ljubu i belo grlo. Ovakav pojednostavljen, a često i netačan način prikazivanja jednog kompleksnog ekonomskog fenomena kao što je svojinska transformacija zamagljuje uzroke i posledice, i onemogućuje smislenu raspravu o ovoj temi. Iz medijskih napisa znamo da je postojao određeni broj malverzacija u vezi sa privatizacijama nekih preduzeća u Srbiji (verovatno su najpoznatije među njima one iz slučaja “24 sporne privatizacije”), ali da li to znači da je svaka privatizacija bila pogrešna ili da bi bilo bolje da privatizacije nije ni bilo?
Ključni rezultati privatizacije – privatizovana preduzeća uvećala prihode za skoro 70%
Kada se ceo proces privatizacije sagleda zajedno, do kraja septembra 2011. bilo je ukupno privatizovano 777 preduzeća prema Zakonu o svojinskoj transformaciji (privatizaciji za vreme Miloševića 1990-ih), 1.638 prema Zakonu o privatizaciji, dok je bilo 537 preduzeća u restrukturiranju. Zbirni podaci jasno govore da je privatizacija bila proces koji je imao pozitivne efekte:
1) sektor privatizovanih preduzeća je uvećao prihode za 69%, dok su oni kod neprivatizovanih ostali na istom nivou;
2) sektor privatizovanih preduzeća iz gubitka počinje da kreira profit, dok neprivatizovana konstantno prave gubitak;
3) produktivnost kod privatizovanih raste i zbog otpuštanja radnika, ali i zbog povećanja proizvodnje, dok kod neprivatizovanih raste isključivo zbog otpuštanja radnika;
4) vrednost imovine kod privatizovanih preduzeća je porasla za 47%, a kod neprivatizovanih je smanjena za 17%;
5) zaposlenost je bila smanjena kod svih preduzeća, i to za sličan broj zaposlenih.
Dva talasa privatizacije – u čemu su se ogledali problemi?
Na pitanja spomenuta u vodu možemo delimično da odgovorimo na osnovu podataka APR-a koje je koristila bivša Agencija za privatizaciju u jednoj studiji koja je obrađivala preduzeća privatizovana do 2011. Ova studija je dostupna na sajtu Ministarstva privrede. Naravno da je važno ko je ovu studiju pisao – tadašnoj Agenciji za privatizaciju išlo bi u korist da proces privatizacije prikaže kao uspešan da bi opravdala svoj dotadašnji rad, tako da je određena doza skepse uvek poželjna, ali hajde da pogledamo podatke prikazane u ovoj studiji.
Studija pokazuje poslovne statistike za preduzeća iz tri grupe: privatizovana preduzeća, preduzeća koja su privatizovana ali za koje je privatizacija kasnije raskinuta, i za neprivatizovana preduzeća, i to u periodu 2002-2010. Studija navodi da je do 2006. privatizovano ukupno 1.400 preduzeća (kod njih 346 je kasnije bio raskinut ugovor), dok je 2006-2009. bilo privatizovano još 851 preduzeće.
1. Prvi talas privatizacija nakon Petog oktobra 2001-2005.
Privatizovana preduzeća su povećala poslovne prihode za 69% u ovom periodu (sa 2,1 na 3,5 milijarde evra), prihodi neprivatizovanih preduzeća ostali su isti (oko 2,1 milijarde evra), a kod preduzeća kod kojih je bila raskinuta privatizacija prihodi su se prepolovili (sa 0,4 na 0,2 milijarde).
Situacija je slična i kod profita: dok su sva ova preduzeća 2002. imala gubitak, privatizovana preduzeća od 2005. svake godine prikazuju dobit (u celom periodu imaju profit od 620 miliona evra). Neprivatizovana preduzeća i ona sa raskinutom privatizacijom sa druge strane su svake godine prikazivala gubitak – akumulirani gubitak u ovom sektoru tokom ovog perioda iznosio je 2,9 milijardi evra i 440 miliona evra, pojedinačno.
Produktivnost (vrednost proizvodnje po zaposlenom) je u sve tri grupe preduzeća rasla. Kod privatizovanih preduzeća ovo je bilo i usled smanjenja broja zaposlenih, ali i usled povećanja proizvodnje, dok je kod neprivatizovanih preduzeća bilo isključivo usled otpuštanja. Kako je u sve tri grupe preduzeća bio značajno smanjen broj radnika, ovo nam govori da nije privatizacija kriva za velika otpuštanja u industriji, već da su sva preduzeća kod nas imala neracionalan broj zaposlenih.
To je verovatno posledica nekoliko događaja iz 1990-ih: raspada zajedničkog jugoslovenskog tržišta, međunarodnih sankcija (preduzeća su morala da smanje nivo proizvodnje jer više nije bilo izvoza, bez prihoda nije bilo ulaganja u nove tehnologije tokom te decenije kojima bi se smanjili troškovi radne snage), a preduzećima je bilo zakonski onemogućeno da otpuštaju radnike, ne računajući već postojeću praksu prevelikog zapošljavanja radnika da bi se kupio socijalni mir i politička podrška na izborima.
2. Drugi talas privatizacije 2006-2009.
U ovom odeljku je izneseno manje podataka, ali deluje da su preduzeća privatizovana u ovom vremenskom periodu imala lošije poslovne performance od onih iz prethodnog talasa. Ovo je razumljivo iz barem dva razloga. Prvi je taj što su prvo bila prodavana najbolja preduzeća tj. ona koja su imala obezbeđen plasman i dobre prihode (duvanska industrija, cementare, pivare itd), dok su lošija preduzeća ostala za kasnije.
Drugo, potrebno je izvesno vreme od promene vlasnika do poboljšanja poslovnih aktivnosti usled restrukturiranja. Proces restrukturiranja traje i po nekoliko godina, a već 2009. je bila zabeležena ekonomska kriza koja je imala veliki uticaj na poslovanje svih preduzeća u zemlji, pa je vremenski okvir posmatranja za ova preduzeća u ovoj studiji bio prekratak da bi se definitivno moglo reći kakav je bio uticaj privatizacije na poslovanje. Ali se iz priloženih podataka vidi da je ovde vreme igralo značajnu ulogu. Što je neko preduzeće ranije privatizovano, to je imalo bolje poslovne rezultate: poslovni prihodi bi im više rasli, kao i vrednost imovine.
Privatizacija nije bila savršen proces, ali tako je bilo i kod drugih
Privatizacija je u svim zemljama u tranziciji bila praćena raznim problemima: onaj najvidljiviji bio je čerupanje imovine (“tunelovanje”) gde je vredna imovina prebacivana na druge titulare ili prosto kradena. Insajderska privatizacija, gde je prodaja unapred bila nameštana poznatim kupcima koji su imali dobre političke veze, bila je važan način kreiranja nove klase tajkuna često bivših komunističkih aparatčika, a privatizacija je često bila povezana i sa procesom pranja para stečenih međunarodnim klriminalom. Dakle, ovakvi problemi nisu nešto jedinstveno samo za Srbiju, već su bili prisutni i u Rusiji, Ukrajini, Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj.
U zemljama sa većim problemima u funkcionisanju osnovnih institucija kao što su demokratske procedure, politička kontrola nad pravosuđem i slično, ovi problemi bili su zastupljeniji nego u sređenijim zemljama. Takođe, što je proces privatizacije duže trajao, to su obično i rezultati bili lošiji. U međunarodnom poređenju, pokazalo se da je privatizacija bila povezana sa restrukturiranjem preduzeća, ali da je najviše restrukturiranja dolazilo kada bi novi vlasnici bili investicioni fondovi ili inostrane kompanije. Do značajno manje restrukturiranja dolazilo je kada su kupci bila domaća preduzeća, a najmanje kada su preduzeća bila privatizovana insajderskom privatizacijom, podelom ili otkupom akcija među zaposlenima i menadžerima.
Pored ovih zajedničkih problema, situacija sa privatizacijom kod nas bila je dodatno pogoršana ekonomskom devastacijom tokom 1990-ih. Veliki broj preduzeća izgubio je tehnološku trku usled malih ulaganja u nove tehnologije i prevelikog broja zaposlenih, te gubitka inostranih tržišta; izbegavano je rešavanje problema restitucije pre privatizacije, pored samog opšteg lošeg investicionog okvira.
Prema tome, iako je proces privatizacije u Srbiji bio praćen ozbiljnim problemima, to ne znači da je svaka privatizacija bila pljačkaška. Velika većina kompanija nije kupljena zbog građevinskog zemljišta i druge vredne imovine pa potom uništena, već su nakon privatizacije nastavile da posluju i to mnogo uspešnije. Prema tome, ukazivati na postojeće propuste prilikom malog broja pojedinačnih privatizacija i krivično goniti odgovorne je potpuno u redu, ali mantra da je za sve naše ekonomske probleme, od deindustrijalizacije i otpuštanja do niskog rasta, kriva upravo “pljačkaška privatizacija” podjednako je blizu istini koliko Valjevo Sibiru.