Glavni urednik

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Sabornost je navodno trebalo da ojača bojkot. Bojkot je trebalo da dovede do formiranja prelazne vlade. Prelazna vlada do novih izbora. Novi izbori do oslobođenja od Vučića. Gde je zapelo? Možda od polazne premise.

 

Deluje kao da je svima iz nekada ujedinjene, a sada udružene opozicije laknulo što se obrazovao ovaj novi, kako su ga neki prepoznali, konfederalni nivo političke saradnje. Naime, svi će sada imati veću slobodu da se samostalno razvijaju. Više ne postoji, kako je izjavio Vuk Jeremić ”programska koalicija” što je bio Savez za Srbiju već određeni broj izvornih programa stranaka članica ove družine. Mnoga pitanja, međutim, ostaju da lebde u vazduhu.

Prva pitanja tiču se uopšte smisla ove promene. Ako je bojkot bio sredstvo, šta je bio cilj Saveza za Srbiju? U čemu se ogledao politički smisao njegovog postojanja?

 

Godinu samoizolacije pratila je godina samoobmanjivanja

Ako je taktika bojkotom do promena pobedila, kako upravo tvrde mnogi iz opozicije, ostaje nejasno zašto se onda menja format Saveza za Srbiju koji je bio avangarda i simbol ove strategije? Ako je Savez za Srbiju bio programska koalicija sa svojim programom od 30 tačaka – koliko tačaka tog programa se do sada ostvarilo, pa se prešlo na ovo novo labavije, koordinaciono udruživanje? Ili se nije ostvarila nijedna tačka ambicioznog savezničkog programa, pa se zbog toga odustaje generalno od koncepta zajedničkog programa?

Od kada su krenuli masovni građanski protesti u decembru 2018. godine rasplamsani divljačkim napadom na Borka Stefanovića, vodeći političari naše opozicije pohrlili su u instant sabornost. Cilj ovoga bio je jasan – trebalo je stvoriti osećaj zajedništva i praktično pokazati da postoje opšti elementi ujedinjenja koji su iznad partikularnih zahteva i programa. Građani opozicionog usmerenja ovo su i očekivali.

Ako je ova 2020. godina samoizolacije, 2019. bila je godina samoobmanjivanja. Prihvatajući ideju bojkota koja je, iako moćno oruđe, sve vreme svog političkog postojanja u rukama opozicije bila kao neki nedokučivi instrument sa druge planete, opozicija se opredelila za taktiku čekanja, odugovlačenja i ad hoc iznošenja zahteva koji su tokom vremena menjali svoju sadržinu. Koristeći ovaj instrument na način kako ga je koristila, opozicija je samo sebi dodatno otežala položaj ubeđujući i sebe i druge da je ”ogoljavanje” Vučićevog režima bilo vredno žrtve.

 

Saborna opozicija na kratak rok

Sabornost je navodno trebalo da ojača bojkot. Bojkot je trebalo da dovede do formiranja prelazne vlade. Prelazna vlada do novih izbora. Novi izbori do oslobođenja od Vučića. Gde je zapelo? Možda od polazne premise.

Sabornost je često pipava. Da bi bila efikasna, kao nužno sredstvo mora da postoji izuzetno jak egzistencijalni razlog da se izgradi (otpor okupatoru, mobilizacija u ratu, savladavanje posledica neke prirodne ili humanitarne katastrofe). Ona ima oročeni rok trajanja. U svakodnevnoj politici sabornost jeste nešto što je nategnuto – morate da pomirite babe i žabe, Istok i Zapad, prosvetiteljstvo i teorije zavere, tržišnu privredu i protekcionizam. Usiljena sabornost SZS bila je dodatno obesmišljena bezglavim vezivanjem za bojkot koji će samu opoziciju da košta više nego sam režim.

Ispada da je program 30 tačaka bio čisto dekorativne prirode. Dogmatični ton Sporazuma sa narodom takođe. Ispisali su se neki redovi i pasusi čisto da se ima odgovor ako neko prigovori da opozicija nema program. Sad se svako vraća na svoje. Zašto se uopšte srljalo u usiljenu sabornost ako je program bio samo dekoracija, a bojkot kao sredstvo zapravo samo izgovor za čekanje da se nešto dogodi? Ne znamo. Problem je što ne zna ni opozicija.

 

Identiteti stubova i kolona

Druga pitanja takođe u vezi sa smislom promena tiču se pak identiteta opozicije. Da li možda ovo put da se glavni deo nekadašnjeg SZS-a pretvori u jedan stub, dok će Dveri biti deo nekog drugog desnijeg stuba? Da li će prvi stub biti viđen kao građanski, liberalan, prozapadni, bliži nekim prosvetiteljskim konceptima nauke i medicine, dok će drugi stub biti skloniji Putinovoj Rusiji, nazadnom izolacionizmu i protekcionizmu, megalomanskom fantaziranju o ispravljanju nepravdi iz prošlosti?

Da li će uopšte postojati samo dva stuba ovako jasnih identiteta? Ukoliko pogledamo nadesno videćemo da tamo ima svačega – od druželjubive opozicione desnice kao što su Dveri, tu ima i relikta devedesetih, problematičnih zaštitnika životinja, zavetnika i zavetnica, suverenista,  zaverenista. Ima tu i onih birača koji su trenutno uz SNS, ali bi lako i uz psovku zaokružili nekog sa ove strane kada bi ih režim dodatno razočarao (zato se režim i dalje sistemski bavi desnim inženjeringom). Pitanje je da li svi oni mogu da se okupe oko jednog stuba, a da to ne izgleda nakazno.

Ukoliko se zadržimo na ovim izmaštanim stubovima i kolonama, pri prvom stubu bar za sada ostaju i organizacije i pojedinci koji po svojoj prepoznatljivosti nedvosmisleno pripadaju desnici. Tu svakako mislim na Državotvorni pokret Srbije. Predsednik ovog pokreta Slobodan Samardžić je zajedno sa članovima Političkog saveta DSS-a Milošem Kovićem i Časlavom Koprivicom, kao i sa drugim intelektualcima kao što je Milo Lompar, tokom juna objavio da je osnovan Pokret za obnovu Kosova i Metohije. Ovu objavu pratio je i spisak sedamdesetak osoba koje su stale iza apela. Udaljavanje Dveri od SZS dakle nije nikakav začetak izgradnje identitetskih stubova.

 

Yes I heard the news it’s the same old blues again

Svako sređuje sebe. Možda je tako i najbolje. Moramo da znamo šta je tačno u političkom jelovniku. Previše izmešanog mesa ubija svaki ukus, a može da stvori i ozbiljan problem sa varenjem. Revijalna gozba sabornosti će u nekom trenutku svakako morati da se dogodi. Do tada svako mora da razmatra recepte za svoju kuhinju i da na novim osnovama razmišlja kako o saradnji, ali mnogo više o rastu.

Dobro je i da se opozicija mane rasprava da li je udružena federalno ili konfederalno. Inače, kad se spomene konfederacija meni je tu uvek prva asocijacija američki Jug, građanski rat, Lynyrd Skynyrd. Valjda se opoziciona konfederacija neće završiti kao ona na američkom Jugu. Ipak Vučić na Linkolna podseća samo rastom. Ako tražimo asocijacije na slične modele možda onda bolje da se ugledaju na Švajcarsku. Ali onda opozicija mora ponovo da promeni naziv u Kantonalna opozicija Srbije ili skraćeno KAOS. Bar se lako pamti…