Činjenice ispred osećanja – kako levica ignoriše realnost
Vreme čitanja: 8 minuta

Foto: iStock

Solidarnost nam je, razume se, preko potrebna, ali tekst Deklaracije o regionalnoj solidarnosti odlično preslikava probleme savremene levice na našim prostorima – ignorisanje ekonomske realnosti i pogrešno identifikovanje krivaca.

 

Sveopšta kriza izazvana pandemijom korona virusa koja je, kako epidemiološka, tako i psihička i ekonomska, a u našem slučaju ima i političke dimenzije, privremeno je gurnula u drugi plan opozicione inicijative i ideološke rasprave. Dok su u prvim danima pandemije svi pogledi bili upereni u državu, vrlo brzo se pokazalo da naša država ne zna šta radi. Nisu znale ni druge, daleko razvijenije, ali su endemski problemi korupcije, netransparentnosti i klijentelizma aktuelne vladajuće koalicije iznova ogolile činjenicu da su naše državne institucije iznutra trule i da stvari već neko vreme ne funkcionišu kako treba.

Paralelno sa tim saznanjem, otvoren je prostor za konstruktivne kritike i predloge sa svih strana ideološkog spektra – u čemu je problem i kako bi moglo bolje? Po običaju, levica je krivca tražila na potpuno pogrešnom mestu: u bauku neoliberalnog kapitalizma. Tako je nastala Deklaracija o regionalnoj solidarnosti.

 

Deklaracija o regionalnoj solidarnosti

Socijaldemokratska unija (SDU), partija koja je ovih dana ponovo aktuelna zahvaljujući Jovi Bakiću i najavama preimenovanja u partiju radikalne levice, jedna je od inicijatora nedavno objavljene Deklaracije o regionalnoj solidarnosti. Zajedno sa Radničkom frontom i Novom ljevicom iz Hrvatske, te slovenačkom Levicom, SDU je objavila tekst Deklaracije i pozvala leve partije, pokrete i pojedince da stave potpis na apel za solidarnost u regionu. Solidarnost nam je, razume se, preko potrebna, ali tekst ove deklaracije odlično preslikava probleme savremene levice na našim prostorima – ignorisanje ekonomske realnosti i pogrešno identifikovanje krivaca.

Da stavimo stvari u (ideološki) kontekst, aktuelni predsednik SDU Ivan Zlatić nedavno je izjavio da danas „vladajuću politiku oblikuju organizacije ekstremne desnice, poput Fiskalnog saveta, Srpske napredne stranke, Saveta stranih investitora, Levijatana i sličnih“. Fiskalni savet je organizacija ekstremne desnice taman onoliko koliko je zagovaranje većih javnih investicija u zdravstvo ekstremno desna politika. Ali da se vratimo na Deklaraciju.

Ključna dijagnoza autora je sledeća:

„Poslednjih trideset godina su za najveći deo stanovništva država nastalih nakon raspada Jugoslavije bile obeležene nacionalističkim sukobima, masovnim stradanjem, sveopštim osiromašenjem, privatizacijama društvenih i javnih dobara, merama štednje kao i međusobnim neprijateljstvima i konkurencijom. Uvođenje kapitalističkih odnosa donelo je deindustrijalizaciju, produbljivanje klasne nejednakosti, emigraciju i depopulaciju. Na udaru neoliberalnih politika našlo se i javno zdravstvo, što je rezultovalo urušavanjem standarda zdravstvene zaštite i infrastrukture, povećanjem ličnih troškova lečenja, povišenim brojem fatalnih ishoda i, konačno, masovnom emigracijom zdravstvenih radnica i radnika.“

Shodno tome, potpisnici Deklaracije zalažu se, između ostalog, za „obnovu privrednih i industrijskih resursa u javnom vlasništvu nužnih za društveni opstanak i napredak, od poljoprivrede, farmaceutskih i medicinskih pogona, rudarstva, stanogradnje, brodogradnje do digitalne tehnologije“ i „zakonsku regulativu društvenog vlasništva kao i razvoj samoupravnih kooperativa“, a protiv „privatizacije, marginalizacije i komercijalizacije zdravstva, školstva, visokog obrazovanja i naučnih istraživanja“.

Čitav tekst Deklaracije upakovan je u jedan plemeniti, dobronamerni amalgam – zaista, ko bi se bunio protiv veće solidarnosti ili zalagao za izazivanje sukoba, međunacionalne mržnje ili etničke i seksualne diskriminacije? Ali dobre namere su jedno, a posledice konkretnih ekonomskih politika sasvim drugo. U nastavku su tri ključna problema Deklaracije.

 

1. Gde odlaze ljudi koji napuštaju zemlju? Ne u socijalističke rajeve

Motiv koji se ponavlja u Deklaraciji odnosi se na iseljavanje – emigraciju. Istina, ne moramo ni da gledamo podatke skorijih istraživanja da bismo znali da ljudi masovno napuštaju Srbiju i odlaze u razvijene zemlje. I to nije slučaj samo sa Srbijom, ekonomske migracije (iako usporene ili zaustavljene aktuelnom pandemijom) odlika su savremenog sveta i, na širem planu, predstavljaju dobru stvar – pre samo nekoliko decenija, bilo je nezamislivo tek tako naći posao „preko“, otići na nekoliko godina ili dugoročno, zarađivati neuporedivo više nego u matičnoj zemlji, slati novac nazad i slično. Zahvaljujući razvoju tehnologije, sama distanca ne pada toliko teško – Skajp pozivi i nikad jefitnijie cene letova umanjuju razdaljinu.

Dok je pitanje zašto odlazimo (i od čega bežimo) važno, jednako važno je i – koje zemlje biramo? Ako je problem zaista u privatizacijama, merama štednje i „neoliberalnom kapitalizmu“, birali bismo destinacije poput Kube ili Venecuele. Ali svi znamo da to nije slučaj.

Više istraživanja sprovedenih u poslednjim godinama pokazuju da građani Srbije nepogrešivo biraju Zapad. Istraživanje FES-a obuhvatilo je 1.100 mladih u Srbiji, od kojih čak tri četvrtine izražava želju ili nameru da emigrira. Najpopularnije destinacije koje navode su Nemačka (16%), SAD (10%), Švajcarska (10%), Austrija (9%), potom Italija, Francuska, Švedska, Norveška, Velika Britanija, Holandija, Danska i Finska. Ukratko – razvijene zapadne liberalne demokratije. Ljudi koji odlaze biraju kapitalizam. Čak i skandinavske zemlje, za koje često možemo da čujemo da imaju „socijalističke privrede“, svoja socijalna davanja finansiraju zahvaljujući funkcionalnoj tržišnoj privredi koja puni budžet. U samoj osnovi ovih privreda nalazi se neprikosnovenost privatne svojine i pravne sigurnosti – ono što bismo šire nazvali vladavinom prava. Povrh svega, da bismo uopšte mogli da pričamo o raspodeli kolača, moramo najpre da imamo taj kolač.

Dakle, da, ljudi masovno odlaze, ali za destinacije biraju razvijeni Zapad jer žele bolji životni standard i više, a ne manje slobode.

 

2. 30 godina siromašenja? Podaci kažu nešto drugo

Da su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije imali razarujuće posledice po društvo, privredu i normalan život niko ne spori. Da je poslednjih 30 godina obeleženo „sveopštim osiromašenjem“ – to već nije slučaj. Ako kao pokazatelj uzmemo BDP po glavi stanovnika, videćemo da sve tri zemlje zapravo beleže uzlaznu putanju (s tim što je polazna tačka za Sloveniju u podacima Svetske banke 1990, a za Srbiju i Hrvatsku 1995. godina).

To, naravno, ne znači da Srbija danas nije siromašna zemlja. Znači samo da koreni problema naših privreda ne leže u tržišnim reformama koje u Srbiji nikada i nisu valjano i do kraja sprovedene.

Šire pitanje koje se ovde postavlja jeste kako je tranzicija iz socijalističkih privreda u kapitalističke uticala na pojedinačne ekonomije. O tome smo ranije pisali na Talasu i došli do zaključka da tranzicija svakako nije donela iste rezultate u svim zemljama – dok su Slovenija i Hrvatska primeri dobitnika tranzicije, Češka i Mađarska su negde na pola puta, a privrede Severne Makedonije i Ruske Federacije u proseku su rasle sporije od svetske privrede što ih stavlja na začelje.

Detaljnije posmatranje tokova svetske privrede i, u poređenju sa njima, privreda zemalja u tranziciji, pokazuje nam da su bolje prolazile one zemlje koje su beležile bolje rezultate u oblasti ekonomskih reformi i uspostavljanju vladavine prava. Umesto postavljanje privrede na zdrave temelje, tranzicija je u Srbiji sprovedena polovično, uz brojne malverzacije, određen broj spornih privatizacija (čijim isticanjem se zanemaruje da su brojne privatizacije zapravo bile uspešne) i širenje endemske korupcije u sve sfere društva.

Privreda Srbije danas ne počiva na malim i srednjim preduzećima, inovacijama i domaćim investicijama (izuzev IT sektora koji uspeva da se razvija uprkos nepovoljnoj klimi), već na štetnim politikama masovnog subvencionisanja neproduktivnih javnih preduzeća i stranih direktnih investicija kojima bukvalno plaćamo da dođu. Javna preduzeća služe kao partijski plen i njima se tako i upravlja.

Treba reći i da je tranzicija kod nas zaista donela osiromašenje velikog broja ljudi – ali stanovnici Srbije (kao i Hrvatske, a posebno Slovenije) u proseku danas žive bolje nego na početku 2000-ih, a tek nego 1990-ih.

Umesto okrivljavanja nekakvog neoliberalnog kapitalizma koji u Srbiji ne postoji niti je ikada postojao, treba da se zapitamo koji su ključni problemi naše privrede danas i na kakve sisteme želimo da ličimo.

Pored toga, redak primer uspešnog rasta u privredi Srbije ostvaruje upravo sektor digitalnih tehnologija koje bi potpisnici Deklaracije prebacili u državno vlasništvo. Najprofitabilnija grana srpske privrede, i ona koja kreira najviše plate, već se nekoliko puta našla na udaru štetnih mera. To je bio slučaj sa Novim Sadom i subvencionisanjem nemačke kompanije Continental, čime je prednost jedne kompanije u odnosu na ostale preduzetnike finansirana iz budžeta. IT sektoru treba dozvoliti da raste, a to podrazumeva olakšavanje osnivanja kompanija, zapošljavanja i podsticanje inovacija – ukratko, sklanjanje državne šape sa zdravih inicijativa ako ne želimo da ugušimo trenutno najvredniju granu privrede.

 

3. Privatni sektor i javno zdravstvo u borbi protiv korona virusa

Dok je pažnja u prvoj fazi bila usmerena na države i njihove ponašanje tokom krize, tihi heroji pandemije vodili su bitku u privatnom sektoru – od testova, preko razvijanja lekova i vakcina do upotrebe privatno razvijenih tehnologija u najrazličitije svrhe (podsetimo se samo globalne eksplozije Zooma).

Privatne kompanije širom sveta ušle su u trku za testiranje i pravljenje vakcine, dok su mnoge od njih uposlile svoje pogone za proizvodnju maski, vizira i drugih potrepština. Takve inicijative imali smo i u Srbiji – dok nam je Vlada prodavala donirane maske iz Kine, redak primer dobre saradnje javnih i privatnih aktera omogućio je proizvodnju maski sa različitim filterima, uz podršku Fonda za inovacione delatnosti. Nezavisno od državnih inicijativa, mogli smo da vidimo kako brojne tekstilne kompanije proizvode i doniraju maske, dok je zabranom onemogućeno ranije uključivanje privatnih klinika u proces testiranja na korona virus. To je, inače, dozvoljeno tek pre nekoliko dana.

Ako napravimo korak unazad i uporedimo produktivnost privatnog i javnog sektora, videćemo da je po pravilu upravo privatni sektor generator bogatstva i to nije slučajno. Podsticaji za rizikovanje i inoviranje daleko su veći na tržištu koje dozvoljava konkurenciju ideja i proizvoda i koje nagrađuje produktivnost. Zbog toga su, u proseku, privatna preduzeća uspešnija od državnih.

Ali, Deklaracija se ne fokusira na uspehe ili neuspehe konkretnih preduzeća, već govori o urušavanju javnog zdravstva, te potrebi da se vratimo „javnom“ vlasništvu koje je suštinski državno. A u Srbiji – partijsko.

Problem je što mi to već sada imamo. Već imamo višegodišnju praksu zapošljavanja u zdravstvenim ustanovama po partijskoj liniji, nepisano pravilo da se na operaciju ne ide bez poklona lekarima, liste čekanja i nestašicu lekova finansiranih putem RFZO. Troškovi lečenja jesu visoki, ali uglavnom zbog toga što biramo da se lečimo u privatnim klinikama i bolnicama jer znamo kakav nas tretman čeka u državnim. I to bira manjina koja to sebi može da priušti.

Da li je problem u niskim ulaganjima? Jedan deo izvesno jeste, pa smo nedavno mogli da čujemo preporuku Fiskalnog saveta za veće javne investicije u zdravstvu. Umesto u zdravstvo i infrastrukturu, država Srbija godinama unazad ulaže u bezbednosni sektor i suludo visoke subvencije domaćim javnim preduzećima i stranim investitorima. Treba napomenuti da, i pored toga, državna ulaganja u zdravstvo u Srbiji ne odudaraju mnogo od trendova u regionu ili Evropi, ali je razlika u tome što je udeo privatnih troškova u lečenju kod nas relativno visok, a sistem opterećen brojnim drugim boljkama.

Da li je problem samo u niskim ulaganjima? Ne. Kao što javna preduzeća i državna uprava funkcionišu kao partijski plen koji se, po završetku izbora, raspodeljuje među pobednicima, tako je i javno zdravstvo opterećeno visokim stepenom korupcije, nepotizma i netransparentnosti. Nedostatak funkcionalnih institucija i loše, partijsko upravljanje opterećuje gotovo svaki aspekt našeg društva, pa tako i zdravstveni.

Umesto predvidljivih floskula o zlu privatizacije, ako nam je stalo do zdravlja stanovništva, trebalo bi da razmatramo moguća rešenja za duboke probleme zdravstva u Srbiji. Ako već biramo da se lečimo u privatnim klinikama, da li bi bilo bolje da je kvalitet usluga i u državnim bolnicama viši? Da li je uključivanje privatnih zdravstvenih ustanova, koje već odlično funkcionišu, u sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja jedno od mogućih rešenja? Da li bi konkurencija između državnih i privatnih bolnica za pružanje istih usluga dovela do većeg kvaliteta i nižih cena? Sve su to pitanja koja propuštamo da postavimo ako apriori odbacimo ogroman doprinos privatnog sektora u razvoju zdravstva.

Ako već biramo da se lečimo u privatnim klinikama, da li bi bilo bolje da je kvalitet usluga i u državnim bolnicama viši?

Načelni utisak nakon čitanja Deklaracije jeste da je savremena levica na našim prostorima odvojena od realnosti u kojoj nije kapitalizam taj koji ponižava i ucenjuje radnike, već partija koja je okupirala sve sfere društva i kontroliše ključna javna preduzeća i celokupnu državnu upravu. Naravno, postoje primeri loših uslova rada i kod privatnika – ali to je rezultat činjenice da država, pored toga što kontroliše sve sfere, ne obezbeđuje adekvatno izvršenje ugovora i konkurenciju, što bi unapredilo poštovanje prava radnika. Da li su radnici u Srbiji generalno u lošem položaju? Da, posebno oni nekvalifikovani u manjim mestima koji nemaju preveliki izbor kada je reč o zapošljavanju. Umesto da posao nađu (ili započnu) u malim preduzećima koja bi trebalo da budu kičma privrede, često su prinuđeni da glasovima i (auto)cenzurom plaćaju sigurnost radnog mesta.

Iskustvo određenih spornih privatizacija (a zanemarivanje brojnih uspešnih) i drugih malverzacija ostavilo je kapitalizam na neopravdano lošem glasu u Srbiji (iako ga nikada zapravo nismo živeli), ali ignorisanje realnosti nam neće doneti mnogo. A realnost kaže da najpre moramo da imamo da bismo odlučivali o tome kako da raspodelimo. U međuvremenu, položaj radnika u Srbiji ne može da bude značajno popravljen ako ne razmišljamo o sistemskim problemima koji prožimaju sve sfere društva, a u kojima državno vlasništvo i partijsko upravljanje igraju ogromnu ulogu.

 

Pročitajte i: