Foto: iStock
O predstojećim izborima u Belorusiji, nedavnim protestima i izgledima za smenu Lukašenka nakon 26 godina razgovarali smo sa Andrejem Vazjanovim, antropologom, predavačem na Evropskom humanističkom univerzitetu u Viljnusu, Litvaniji, i učesnikom protesta u Belorusiji
U nedelju 9. avgusta biće održani predsednički izbori u Belorusiji. Za Aleksandra Lukašenka, ovo će biti dan za očekivanu potvrdu šestog mandata nakon 26 godina na vlasti. Za opoziciju i nezadovoljne građane – prva prilika u kojoj mnogi veruju da nešto može da se promeni.
Izbori u Belorusiji nisu ni slobodni ni pošteni, a nedavna odluka Republičke izborne komisije da odbije kandidature dva vodeća opoziciona kandidata, Valerija Cepkala i Viktora Babarika, izvela je na ulice hiljade ljudi. Treći potencijalni kandidat, aktivista i jutjuber Sergej Tihanovski, priveden je u maju, a umesto njega na predstojećim izborima kandiduje se njegova supruga Svetlana Tihanovska.
Tihanovska, koja sada vodi kampanju zajedno sa Marijom Kolasnikovom (iz izbornog štaba Viktora Babarika koji je takođe uhapšen) i Veronikom Cepkalo (suprugom Valerija Cepkala koji je u međuvremenu morao da napusti zemlju), pepoznata je kao glavna protivkandidatkinja Lukašenku.
“We don’t want any coups or revolutions.”
Thousands rallied in Belarus to support Svetlana Tikhanovskaya, who is running in an election against President Alexander Lukashenko, who’s been in power since 1994 pic.twitter.com/gtw9is65IR
— Bloomberg QuickTake (@QuickTake) July 31, 2020
Aktuelni protesti izveli su hiljade građana na ulice, kako u Minsku, tako i drugim gradovima, a beloruska policija uhapsila je u jednom navratu više od 250 demonstranata. Ulje na vatru već velikog nezadovoljstva doliva i nošenje države sa pandemijom korona virusa koju je, posebno na početku, Lukašenko negirao i ismevao. Ekonomski problemi postojali su i ranije, ali su sada posebno naglašeni usled krize izazvane pandemijom.
Da li postoji realna šansa da se na izborima u nedelju nešto promeni? Ko su Lukašenkovi glasači i kakvu ulogu igra odnos sa Rusijom? O tome, kao i o drugim aktuelnim političkim i ekonomskim pitanjima u Belorusiji, za Talas je govorio Andrej Vazjanov, antropolog, predavač na Evropskom humanističkom univerzitetu u Viljnusu, Litvaniji, i učesnik protesta u Belorusiji.
Talas: Predsednički izbori u Belorusiji biće održani u nedelju. Kakvi su izgledi opozicione kandidatkinje, Svetlane Tihanovske?
Andrej Vazjanov: Ona trenutno ima podršku „ženske koalicije“ što je veoma važno, čak i u evropskom kontekstu, naspram Lukašenka koji je muškarac i autoritarni lider. One sada vode kampanju po celoj zemlji, u svim oblasnim (regionalnim) centrima i većim i manjim mestima, organizuju skupove. Posetile su svaki grad koji ima preko 100.000 stanovnika, a posećenost skupova je ogromna – u Brestu, čija populacija je između 240 i 250 hiljada, došlo je čak 20 hiljada ljudi. U Minsku ih je bilo preko 60 hiljada. To su za Belorusiju nezapamćene brojke.
Ovakva kampanja je važna jer se do sada politička mobilizacija odvijala samo u glavnom gradu, Minsku, koji je ranije bio većinom protiv Lukašenka – sada je njegova podrška i u najvećim regionima opala. Minsk se inače razlikuje od ostatka zemlje. Do skoro je mnogo više profitirao od turizma. Od 2016. su granice Belorusije otvorene za zemlje Zapada, EU, SAD, Kanadu, tako da za ulazak u zemlju nije potrebna viza ukoliko dolaziš preko Minska. To je značilo veliki priliv turista i novca.
I pored toga, većina stvari koje u Belorusiji funkcionišu koncentrisane su upravo u Minsku, na primer IT sektor. S druge strane, regioni su industrijalizovani i u njima postoji nasleđe sovjetske planske privrede. Fabrike iz tog perioda još uvek nisu zatvorene već stvaraju gubitke, a ne profit, i dobijaju subvencije iz državnog budžeta. Da bi država mogla da ih subvencioniše, oporezuje privatni sektor i biznis, i tu su porezi veoma visoki. Mislim da u tome leži glavna razlika između Minska i ostatka zemlje.
Opozicija je u više navrata bojkotovala izbore u Belorusiji. Šta se ovog puta promenilo?
Zavisi šta sve podrazumevamo pod opozicijom. I ranije smo imali nekoliko partija i pokreta koji su od 1990-ih pokušavali da stvore alternativu Lukašenku. Ali njihovi programi nisu privlačili mnogo pažnje u široj populaciji jer su stavljati akcenat na nacionalizam, ideološka pitanja, upotrebu jezika, katolicizam i tradicionalne vrednosti. U Belorusiji postoje dva zvanična jezika, ruski i beloruski, ali to nije tema u većini stanovništva, ljudi imaju veće probleme. Opozicija je previše pričala o takvim pitanjima dok građani ne žele da fokus bude na tome.
Sada imamo alternativne kandidate koji ne dolaze iz takvih partija. Koalicija tri žene, koje zapravo predstavljaju tri kandidata, dolazi iz sveta biznisa i tehnologije. Svetlana Tihanovska je supruga uhapšenog kandidata, aktiviste i jutjubera Sergeja Tihanovskog.
Marija Kolesnikova je ispred kampanje Viktora Babarika koji je takođe uhapšen i kojem nije dozvoljeno kandidovanje na izborima. Babariko je bio menadžer uspešne banke i suosnivač kulturnog haba OK16 u kojem su održavani različiti kulturni događaji – muzički, pozorišni, feministički i slično. Valeri Cepkalo, još jedan potencijalni kandidat, morao je da napusti zemlju i pobegao je u Rusiju sa decom usled pretnji, on je bivši direktor tehnološkog parka u Minsku. Njegova supruga Veronika je treća žena u aktuelnoj koaliciji.
Dakle, konačno smo imali uspešne menadžere koji nisu želeli da budu kraljevi. Njihove poruke su: modernizovaćemo zemlju, sklapaćemo prijateljstva jer je Lukašenko samo nizao neprijatelje, čak ni Rusija nije prijatelj u njegovoj politici. Tu se sada nalazimo. Lukašenko i njegova administracija aktivno rade na onemogućavanju drugima da učestvuju u kampanji, ali ne i ženskoj koaliciji, što je u isto vreme smešno i užasno jer on nije očekivao da mu žena bude pravi protivkandidat. Seksistički se postavio prema toj pretnji i sada je kasno, skupovi i društvene mreže pokazuju da ona ima ogromnu podršku.
Koliku pretnju zaista predstavljaju Lukašenku?
One šalju poruke koje rezonuju kod brojnih građana – želimo poštene izborne uslove i smenjivost vlasti, ne želimo izbornu krađu i represiju. To su poruke koje privlače ljude koje ranije nije zanimala politika – ako slušate prenose radio stanica sa protesta i skupova, svaki dan se čuju izjave poput „nikada nisam bio na demonstracijama, ali što je dosta, dosta je“ i slično. Diskurs se promenio.
Lukašenko i njegova administracija aktivno rade na onemogućavanju drugima da učestvuju u kampanji, ali ne i ženskoj koaliciji, što je u isto vreme smešno i užasno jer on nije očekivao da mu žena bude pravi protivkandidat
Mnogo je važno imati u vidu trenutni kontekst. Jedan bitan faktor je pandemija korona virusa – vlast se užasno loše nosila sa krizom i društvo je praktično moralo da stvara paralelan sistem. Prikupljene su ogromne količine novca kroz donacije i grassroot inicijative za podršku lekarima. Nije bilo poricanja korone u društvu, samo u vrhu države, i ljudi su prepušteni sami sebi. Lukašenko je sve to vreme ismevao virus, imao je komentare na račun gojaznosti preminulih, bio je ciničan i upravo tu je izgubio vezu sa svojim izbornim telom. Čak i ako je reč o konzervativnim biračima koji ne vole promene, ovakve poruke ne mogu da budu popularne.
Drugi faktor je odnos sa Rusijom – pitanje suvereniteta i cene nafte i gasa.
Kako izgleda ta rasprava o suverenitetu?
Postoji sporazum iz 1990-ih koji predviđa integraciju Rusije i Belorusije, stvaranje supranacionalnih institucija poput sudstva, carinske unije ili valuta. Kako je Belorusija mnogo manja zemlja, to bi značilo da je Rusija bukvalno proguta. Ta ideja nije popularna u narodu, ankete pokazuju, u zavisnosti od frejminga pitanja, da od 85 do 98% Belorusa želi suverenu, nezavisnu državu. Ideja nikada nije bila popularna, ali je Lukašenko potpisao taj sporazum, iako ga nije implementirao.
Rusija je prošle godine pokušala da podigne cenu nafte i gasa, bez uobičajenih povlastica za Belorusiju, pa je pitanje sporazuma i integracije ponovo otvoreno, što je izazvalo proteste. Sve to takođe igra ulogu u aktuelnim protestima i kampanji.
Od čega će zavisiti uspeh opozicionih kandidatkinja na izborima?
Niko to ne može da predvidi, postoji nekoliko mogućih scenarija. Ljudi su sada inspirisani, postoji euforija i veruju da mogu da pobede, iako je predsednik dao jasne znake da neće dozvoliti poštene izbore. Neće biti ni međunarodnih posmatrača. Osnovana je inicijativa „Честные люди“, iskreni ili pošteni ljudi, koja je napravila alternativnu infrastrukturu za brojanje glasova. Postoji bot na aplikaciji Telegram putem koje birači mogu da pošalju fotografiju glasačkog listića kako bi dokazali da su glasali za opoziciju.
Zanimljivo je to posmatrati. Društvo pokušava da upregne sva moguće sredstva da obezbedi poštene izbore, a opoziciona koalicija radi isto to – šalje poruke da je potrebno upotrebiti sva moguća zakonska sredstva koja ima na raspolaganju. Niko ne zna šta dolazi posle.
Država trenutno izaziva nasilje na protestima. Demonstranti imaju iskustva sa provokacijama i manipulacijama, procurele su informacije o ubacivanju specijalnih jedinica na proteste i njihove provokacije su za sada neuspešne. Protesti su uglavnom mirni, ali ne možemo da predvidimo šta će se desiti i kako će ljudi reagovati ako se osete prevarenim na izborima.
Takođe, niko ne zna na čijoj strani će biti policija i vojska. Kruže razne glasine, neke kažu da vojska nije lojalna predsedniku.
Ljudi su sada inspirisani, postoji euforija i veruju da mogu da pobede, iako je predsednik dao jasne znake da neće dozvoliti poštene izbore
Pre nekoliko nedelja, rekao bih da je smena Lukašenka na izborima idealistička vizija, ali sada već vidimo da ta podrška i dalje raste. Na jesen nas čekaju ozbiljni ekonomski problemi, posledice pandemije, a tu su i neuspešni pregovori sa Rusijom oko cene nafte i gasa, kao i stagnacija zbog planskog upravljanja ekonomijom. Nekoliko je faktora koji će pogoditi belorusku ekonomiju i ljudi neće tolerisati nove teškoće, svaki novi problem bi samo povećavao nezadovoljstvo koje se porjketuje na Lukašenka – on bi bio razlog za sve loše što se dešava.
Postoje dva dominantna narativa – jedan kaže da je ovo poslednja tačka u kojoj možemo nešto da promenimo, u suprotnom treba napustiti zemlju. To uglavnom govore mladi ljudi, ali ne samo oni, i u tom scenariju bismo mogli da očekujemo masovno iseljavanje, i to relativno dobro obrazovane i obučene radne snage. Drugi narativ kaže da smo već pobedili zbog ogromne mobilizacije, akumulacije snaga i međusobne podrške. U toj verziji, čak i ako Lukašenko pobedi na izborima, pitanje je koliko bi njegova vlast potrajalo. Nekoliko nedelja ili meseci i onda bi morao da podnese ostavku ili napusti zemlju.
Važno je i to što još jedan opozicioni političar, Andrej Dmitriev, lider „Гавары праўду“ (Govori istinu), podržava Svetlanu Tihanovsku. On, kao i brojni drugi opozicioni političari, šalju istu poruku – ako treba da pobedimo, to će biti na nekim budućim slobodnim i poštenim izborima bez Lukašenka.
Ko su Lukašenkovi glasači, kako biste opisali njegovo biračko telo?
To je zanimljivo pitanje jer u Belorusiji danas ne postoje nezavisna sociološka ili istraživanja janvog mnjenja, jedan institut, NISEPI, je zatvoren i zabranjen 2016. godine. Postoje, međutim, onlajn ankete i u njima Lukašenko dobija između 3 i 6%. Zbog toga ga mnogi zovu „Saša 3%“ jer veruju da je to njegova stvarna podrška. Naravno, verovatno je inače malo viša, ali ne previše.
Njegovi birači su tradicionalno starije stanovništvo koje zavisi od penzija i one su stabilne, za razliku od plata koje sada postaju niže. Pored penzionera, tu su i zaposleni u javnom sektoru – školama, bolnicama, državnim institucijama i slično. Oni su finansijski potpuno zavisni od države i režima i nekada moraju da glasaju jer su ucenjeni radnim mestom.
Sada postoji inicijativa koja radi sa ljudima koji su otpušteni zbog političkih preferencija, pokušavaju da im nađu zaposlenje i to je zanimljivo jer je kreirano više paralelnih struktura – za tržište rada, medicinsku pomoć i slično. Država postaje sve slabija.
Koje su najvažnije linije podele ili rascepi u beloruskom društvu i kako oni utiču na preferencije birača?
Mislim da se trenutno vidi rascep između onih koji putuju u inostranstvo i onih koji to ne rade. Belorusija je geografski blizu EU i ima najviši broj Šengen viza među zemljama koje nisu članice Šengena. Ljudi lako dobijaju vize i putuju, bar je to bio slučaj pre korona virusa, a kada vide potpuno drugačiju realnost, ne može televizija da im govori kako se na Zapadu živi loše. Geografija je važna.
Pored toga, postoji rascep između Minska i ostalih gradova, pre svega u nejednakosti primanja. Zaposleni u privatnom sektoru, posebno IT, mogu da zarađuju oko 2.000 dolara mesečno, dok učitelji u manjim mestima nekada zarađuju samo 100.
Što se tiče generacijskih razlika, tu je podela zapravo između onih koji gledaju televiziju, koju kontroliše država, i onih koji se informišu preko internet. Internet nije toliko kontrolisan u Belorusiju, a najpopularniji portali su nezavisni i veoma kritični prema režimu. Poslednje ankete pokazuju da ljudi više veruju internetu nego televiziji i toga je i režim svestan.
Dakle, imamo generacijske, medijske razlike i podelu na glavni grad i provinsiju. U Ukrajini, na primer, postoji velika razlika između istoka i zapada. U Belorusiji je ranije delovalo da ta podela ne postoji, ali sada postaje vidljivija zbog bezviznog režima za turiste koji uglavnom dolaze u zapadni deo zemlje.
Ipak, ako pogledamo koliko ljudi dolazi na proteste i opozicione skupove, videćemo da ove podele ne igraju preveliku ulogu.
Možemo li da pirčamo o polarizaciji u Belorusiji?
Ne bih rekao da je društvo polarizovano. Danas manje nego ikada, verovatno, jer Lukašenko nema posebno aktivnu podršku, pre je reč o biračima koji nisu protiv njega. Nema entuzijastičnih birača, oni su uglavnom skeptični prema ideji da neko drugi može da vodi državu nakon 26 godina Lukašenkove vlasti. U Minsku čak postoji stigmatizacija, ljudi ne govore javno da glasaju za Lukašenka. Polarizacija postoji jedino između Lukašenkove administracije i realnosti.
Zanimalo bi me da vidim koliko je Lukašenko uopšte dobro informisan o stanju u državi, da li mu se redovno izveštava. Iz njegovog ponašanja deluje da nije svestan koliko mu je podrška zapravo niska.
Što se tiče drugih velikih pitanja, u Belorusiji nema rasprava o tome ko su nam prijatelji, nema dileme između Rusije i Poljske, na primer. Za većinu ljudi to je nebitno, samo žele slobodne izbore. Žele i demokratsku infrastrukturu za debatu koja sada ne postoji.
To znači da nema ni traga kulta ličnosti oko Lukašenka?
Ne, to me više podseća na Rusiju i Putina. Ovde je nezamislivo videti njegove portrete na ulici, grafite, majice, ne znam gde bih našao tako nešto čak i kada bih hteo da nabavim. Nema pesama posvećenih Lukašenku, on ima samo vojsku koja je finansijski zavisna od režima.
Živeo sam i u Rusiji i u Ukrajini, i ako uporedimo odnos prema vlasti, rekao bih da je Lukašenko kao neko dato zlo sa kojim moraš da živiš i koje su ljudi tolerisali jer nije hteo previše da kontroliše svaki aspekt društva. Sada već želi da bude glavni epidemiolog, glavni gradski arhitekta, lekar, profesor, istoričar…pokušava da bude ekspert u svakoj oblasti, a sve što dodirne se potom raspadne.
Gde je onda njegovo glavno uporište u ovom trenutku?
Lukašenko se u proteklim nedeljama, tokom izborne kampanje, gotovo uopšte nije sastajao sa svojim biračima. Ali sa kim jeste? Sa vojskom. To mu je jedino utočište sada, vladavina upotrebom sile. Biznis je protiv njega zbog veoma visokih poreza i države koja se ponaša kao pljačkaš da bi mogla da finansira vojsku i policiju. Naravno, bilo je nekih skupova podrške na koje zaposleni u javnim preduzećima dovoženi autobusima.
To podseća na mitinge u Srbiji. Koliko inače ima sličnosti, da li je korupcija veliki problem i u Belorusiji?
Prema zvaničnim indeksima, u Belorusiji ima manje korupcije nego u Rusiji ili Ukrajini. Na primer, lekari ovde ređe očekuju mito nego u okolnim zemljama.
Međutim, kada je reč o velikom biznisu, a tu je paralela sa Srbijom zanimljiva, tu već ima korupcije. Imamo slučaj braće Karić (BK grupa, odnosno Dana Holdings u Minsku) koji su bliski Lukašenku i to su klasični primeri korupcije na visokom nivou. Kada vidimo ko šta gradi u Belorusiji i pod kojim uslovima, jasno je da se dosta toga ne radi pošteno.
Da li postoje demokratski „džepovi“ u Belorusiji, gde su koncentrisane demokratske snage protiv Lukašenka?
Ako pogledamo međunarodne izveštaje poput onih koje objavljuje Fridom Haus, Belorusija je bliža Iranu nego Evropi. Stanje demokratije je posebno loše u državnom sektoru. Stvari koje bi trebalo da funkcionišu kao javno-privatna partnerstva sve više prelaze u nevladin sektor. Imamo i jednu partiju koja sada funkcioniše kao NVO jer tako može da postigne mnogo više. Mislim da je to zato što država želi da počisti teren od svega što ima prefiks „političko“.
Inicijative građana i pokreti sve više sarađuju, posebno od početka pandemije Covid-19, i registruju se kao preduzeća, a ne humanitarne organizacije.
Lukašenko se tokom izborne kampanje gotovo uopšte nije sastajao sa svojim biračima. Ali sa kim jeste? Sa vojskom
Što se tiče politike na lokalu, ona skoro da ne postoji. Gradonačelnici se ne biraju već postavljaju predsedničkim dekretima. Isti je slučaj sa sudijama, sudovi samo izvršavaju ono što Lukašenkova administracija naredi. Postoje izbori za parlament, ali opozicioni kandidati ne učestuvju u njegovom radu. Na pretposlednjim izborima smo imali dva opoziciona poslanika, sada nemamo nijednog. Nije bilo čak ni pokušaja simuliranja pluralizma.
Izlaznost na poslednjim izborima je bila oko 15%, to je procena nezavisnih posmatrača, a zvanični podaci su pokazivali izlanost od 77%. Isto to može da se desi sa brojanjem glasova na predstojećim izborima.
Neće biti međunarodnih posmatrača, samo domaćih, ali i za njih postoje brojne prepreke. Čak i domaći posmatrači su postavljeni od strane administracije koja sada pokušava da nađe način da spreči fotografisanje glasačkih listića. Lukašenko će uraditi sve da onemogući poštene izbore.