Kako je izgubljena borba za „evropeisanje Srbije“ u XIX veku

Politikolog i master student Ekonomskog fakulteta UB

Vreme čitanja: 8 minuta

Foto: iStock

Još od sredine 19. veka, u Srbiji se vodi idejni sukob između dve strane, narodne i reformske ili konzervativne i progresivne, od naprednjaka i liberala naspram radikala, reformskih liberalnih socijalista i tvrdih komunista, do takozvane „Prve“ i „Druge Srbije“

 

Liberalizam u Srbiji nikada nije bio jedinstven politički i filozofski pravac, već je u svojim redovima prožimao različite ideje i mišljenja sa drugih političkih spektara. Liberalizam je dominantno bio ukorenjen kod intelektualne elite školovane na Zapadu, dok kod širokog stanovništva nije imao popularnost i podršku. Srpski liberali i njihovi neformalni politički pokreti, za razliku od njihovih kolega u Evropi, smatrali su da ideologija individualne slobode, privatne svojine i pravno-političke jednakosti mora biti kompatibilna državnim ciljevima i borbi za nacionalno oslobođenje. Ipak, liberalno političko i intelektualno vođstvo imalo je različite stavove po pitanju institucionalnog dizajniranja društveno-političkog sistema u Kneževini Srbiji. 

Jedinstvo ove grupacije nedvosmisleno se iskazivalo u stavovima o spoljnopolitičkom delovanju zemlje i ispunjenju osnovnog cilja ‒ nacionalnog oslobođenja. Ovo je priča o specifičnostima različitih liberalnih pokreta/stranaka u Srbiji tokom 19. veka i njihovom porazu, čije se posledice na srpskoj političkoj sceni i danas osećaju.

 

Odakle dolaze liberalne ideje u Srbiji? 

Prve liberalne ideje i politički pokreti u Srbiji nastaju sredinom 19. veka od strane Srba iz Austrije. Liberale su činili studenti koji su se obrazovali u inostranstvu i koji su se vratili u Srbiju u periodu burnih revolucionarnih godina na kontinentu. Ova malobrojna skupina studenata imala je priliku da istražuje ideje Monteskjea, Tokvila, Mila i Konstanta koji su dali veliki doprinos razvoju evropske ustavnosti. Bilo je logično što su te ideje našle „uzemljenje“ kod malog broja učenika i omladine, dok je većina seljačkog i nepismenog naroda bila „neobučena“ za njihov poduhvat. To je dovelo do kasnije polarizacije biračkog tela na evropeiste i reformiste sa jedne i narodnjake, odnosno radikale, sa druge strane. Liberalnom političkom projektu falila je masovnost što je uticalo na odsustvo šire podrške u narodu, ali i na odbojnost onih koji nisu shvatali značaj građanstva, veoma često kreiranu propagandom radikala.

Međutim, kod liberala je bila veoma zastupljena nacionalna opredeljenost zbog nerešenog teritorijalnog državnog pitanja. Oni su modernu ideju predstavničke vladavine pokušali da povežu sa srednjovekovnom nemanjićkom tradicijom. Liberalni pokret u godinama koje slede pratiće borba za značajniju ulogu skupštine, zbog čega će liberale mnogi nazivati i demokratama, dok su naprednjaci (starokonzervativci) više insistirali na individualnim slobodama. Odatle i potiče rascep unutar liberalnog političkog pokreta u Srbiji.

Na Svetoandrejskoj skupštini 1858. godine dolazi do polarizacije između dve liberalne reformske opcije, formalno ozvaničene 1881. godine kada postaju i političke stranke. Nosioci ove skupštine težili su prenosu vlasti s Državnog saveta na skupštinu, odnosno zahtevali su predstavnički model vlasti. Iako do toga nije došlo, svetoandrejski liberali smatraju se rodonačelnicima srpskog liberalizma. Njihov najuticajniji pripadnik bio je Jevrem Grujić, koji se zalagao za skupštinu izabranu opštim pravom glasa, koja ima pravo da bira i smenjuje monarha kao i da samostalno donosi najviše zakone u državi. Ova ideja i danas bi predstavljala modernu demokratsku tekovinu i išla bi u prilog tvrdnji da su srpski liberali u svojim stavovima pratili savremenike na Zapadu, dok su često u nekim oblastima (izborno zakonodavstvo) bili i ispred svojih uzora. Sličnu ustavnu koncepciju, u kojoj centralno mesto zauzima ideja o suverenoj vlasti narodne skupštine, razviće kasnije i najznačajniji liberalni ideolog u Srbiji 19. veka, Vladimir Jovanović.

 

Razvoj parlamentarizma u Kraljevini Srbiji

Razvoj parlamentarizma u Kraljevini Srbiji počinje 1882. godine kada je zemlja proglašena kraljevinom, čime je kneževina uzdignuta na viši nivo. Berlinskim ugovorom, potpisanim u julu 1878. godine, Srbija je priznata kao nezavisna država. U tom periodu, srpskom političkom scenom dominirale su tri već postojeće stranke – Liberalna, Napredna i Radikalna. 

Sve tri su imale različite vrednosno-ideološke stavove i političke programe, zastupajući ih u parlamentarnoj i vanparlamentarnoj borbi. Na jednoj strani, izdvajaju se liberali i naprednjaci koji svoje slične programe zasnivaju na idejama zapadnoevropskog liberalizma, pozitivizma i prosvetiteljstva. Na drugoj strani političkog spektra nalaze se radikali koji, za razliku od liberala i naprednjaka, imaju znatno širu socijalnu podršku u odnosu na uzak intelektualni krug novonastale elite koja je podržavala progresivne opcije. Glavne odlike njihove stranke jesu masovnost i članstvo koje je uglavnom dolazilo sa sela. Sve tri stranke zalagale su se za parlamentarni politički sistem, dok su glavne razlike proisticale iz različitih pogleda na ulogu monarha i izvršne vlasti u političkom sistemu. Radikali su se zalagali za koncept „narodnog suvereniteta“ u kome će skupština biti najznačajnija politička institucija u kojoj će se donositi političke odluke, dok su liberali i naprednjaci davali prednost izvršnoj vlasti. 

 

Liberalna stranka

Liberalna stranka poslednja je osnovana od pomenutih stranaka, međutim, imala je najduži predstranački život. Formalno je nastala 1881. godine pod vođstvom Jovana Ristića koji se na toj funkciji nalazio još od 1868. godine. Tokom vladavine ustavobranitelja, liberali su bili opozicija, dok na vlast dolaze 1868. godine nakon ubistva kneza Mihaila. Liberali su se najpre organizovali kroz nepolitičku „Družinu za potpomaganje srpske književnosti“ (17. septembar 1881), a zatim u Narodnu liberalnu stranku (17. oktobar 1882), što je bilo iznuđeno stvaranjem druge dve stranke.

Vladimir Jovanović, jedan od glavnih ideologa liberala, iznosi program stranke pet godina nakon Svetoandrejske skupštine. Neke od najvažnijih odredbi su: “(1) Svaki narod je suveren na svome ognjištu; (2) Ustav Srbije treba da bude slobodan izraz narodne volje; (3) Narodna skupština sastavljena slobodnim narodnim izborom jedina je vlasna da izrazi narodnu volju; (4) Politička sloboda garantuje se odgovornošću ministara pred narodnim predstavništvom; (5) Potpuna garancija slobode štampe; (6) Nijedan porez ili namet ne može se uvesti u Srbiji bez odobrenja narodne skupštine i (7) Zakonodavstvo mora da garantuje poštovanje ličnih slobode, slobode savesti, veroispovesti, udruženja, sastanaka i zbora i slobodne nauke i privrede”. 

Tokom vladavine namesničkog režima, na čijem se čelu našao Jovan Ristić, Srbija 1869. godine prvi put dobija ustav (Namesnički ustav) kojim je uspostavljen predstavnički sistem, usvojeno je načelo podele vlasti i priznata su osnovna lična i politička prava građana. Namesnički ustav, koji će sa prekidima biti na snazi dvadeset šest godina, po prvi put je institucionalizovao učešće naroda u političkom životu i tako stvorio uslove za artikulaciju javnog mnjenja i međusobno sučeljavanje različitih političkih ideja i programa. Pored Ristića, značajnu ulogu u nastanku i razvoju stranke imali su Vladimir Jovanović, Jevrem Grujić, Milovan Janković, Stojan Bošković i drugi. Tokom njihove vladavine uspešno su vođena i dva srpsko-turska rata, kao i najznačajniji spoljnopolitički podvig – dobijanje nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine. Ipak, u oktobru 1880. godine dolazi do pada Ristićeve Vlade zbog odbijenog zahteva Austrougarske da sa Srbijom sklopi ugovor sa klauzulom najvećeg povlašćenja.

 

Srpska napredna stranka

Ova stranka postojala je u periodu od 1881. do 1896. godine, zatim ponovo od 1906. do 1919. uz delovanje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca do 1925. godine. Osnovana je od strane tzv. “mladokonzervativaca” kao prva politička stranka u Srbiji. Početkom januara 1880. godine pokrenut je tada jedini opozicioni časopis „Videlo“  oko koga se okuplja grupa intelektualaca koje povezuje jedinstven opozicioni stav prema vladajućim liberalima. U ovoj grupi među najpoznatijima bili su: Milan Piroćanac, Čedomilj Mijatović, Stojan Novaković, Milutin Garašanin, Ljubomir Kaljević i Milan Kujundžić.

U programu lista istaknuto je da „u ustavnoj Srbiji nema ne samo ni jednog nezavisnog političkog lista, nego nema ni jedne prave političke stranke, koja bi po utvrđenim načelima javno radila“. List se založio za zakon, slobodu i napredak kao osnovna načela. Za postignuće potpune ustavnosti, list je smatrao da je neophodno ispuniti sedam preduslova : (1) sloboda govora i pisanja; (2) sloboda sastanaka i udruženja; (3) potpuna zaštita imovinske i lične bezbednosti; (4) ustavna ministarska odgovornost; (5) pristup stručnjaka u Narodnu skupštinu; (6) potpuna sudska nezavisnost i (7) opštinska samouprava kao škola za pravi ustavni život. Ovaj časopis ostavio je krupan utisak na publiku.

Ako uporedimo stranačke programe naprednjaka i liberala, primetićemo da se zaista radi o sličnim koncepcijama, s tim što naprednjaci stavljaju naglasak na individualnu slobodu, konstitucionalizam i samoupravu, dok su liberali bliži demokratskim vrednostima isticanjem značaja „narodne volje“ i izvornog značenja demokratije kao vladavine naroda. Mladokonzervativci nisu bili apsolutni pobornici demokratije kao „narodne volje“. Zalagali su se za uvođenje dvodomne skupštine, u kojoj bi gornji dom bio sastavljen od intelektualaca kao brana demokratski izabranom donjem domu. Zbog toga su ih mnogi i nazivali konzervativcima. Za razliku od liberala, oni temelj savremenoj srpskoj državi nisu tražili u srpskoj političkoj tradiciji, nego u iskustvu i tekovinama moderne Evrope u kojoj su želeli da jednoga dana vide i Srbiju. Prema Milanu Piroćancu, kriterijum savremenog rešenja ustavnog pitanja ne mogu biti duh i osobine srpskog naroda, nego usklađenost društvene i državne organizacije sa ostalim savremenim narodima. Upravo je odnos prema državnom odlučivanju i subjektima koji treba da donose političke odluke razlikovao liberale od naprednjaka.

Parlamentarna vlada u interpretaciji srpskih naprednjaka nije podrazumevala političku prevlast ili čak i svevlast skupštine, kako su to razumeli prvi srpski liberali (svetoandrejski liberali), nego naprotiv, aktivnu ulogu krune i poseban politički značaj viših društvenih slojeva, koji bi bio obezbeđen znatno ograničenim pravom glasa i drugim domom zakonodavnog tela. Naprednjaci su smatrali da je ideja slobodnog građanina starija od demokratije kao sistema vlasti. Tako su naprednjaci već pre formalnog organizovanja svoju stranku definisali onakvom kakva će i ostati do kraja svog postojanja – kao stranku malobrojne građanske intelektualne elite s elementima konzervativizma. Oni su, za razliku od liberala, bili bliži modernim liberalno-demokratskim ustavnim rešenjima koja načelom međusobne kontrole i ravnoteže sprečavaju mogućnost „tiranije većine“ o kojoj je Tokvil pisao u svom delu „Demokratija u Americi“.

Nova naprednjačka vlada zamenila je Ristićevu liberalnu 1880. godine. Činili su je viđeniji „videlovci“ koji su stranački program, uz podršku kneza, uklopili u program Vlade. Naprednjaci su započeli reviziju Namesničkog ustava na principima klasične, liberalne ustavne monarhije. Vlada Milana Piroćanca je bez odlaganja iste godine obezbedila slobodu štampe, zbora i udruživanja što je dovelo do formalnog nastanka političkih stranaka. U okviru svog programa „evropeisanje Srbije“, zakonom je uspostavljena sudska nezavisnost, opšta obaveza osnovnog školovanja, ukinuta je narodna vojska i propisana obavezna služba u stajaćoj vojsci.

Međutim, uprkos liberalnim reformama, usled potpisivanja trgovinskog ugovora sa Austrougarskom 1881, izbijanja Timočke bune 1883. i Srpsko-bugarskog rata 1885. godine, naprednjaci gube podršku naroda i kralja Milana. Takođe, radikalska opozicija bila je jedinstvena u protivljenju izgradnje kapitalističkog privrednog sistema, zbog čega nije podržala nijedan trgovinski ugovor prve naprednjačke Vlade sa SAD, Velikom Britanijom, Austrougarskom. Svaki ugovor ili reformski zakon tumačen je kroz prizmu učvršćivanja odnosa Srbije sa zemljama sa kojima je ne vezuju „istovetni interesi i sudbina“. Ipak, najveći naprednjački problem bio je nesumnjivo seljački karakter Narodne skupštine sa poslanicima koji nisu delili iste ideale kao i školovana inteligencija. Naprednjaci su se nalazili pred izborom oko kojeg nikada nisu imali dilemu: sloboda ili demokratija. Nikada nisu mogli da prihvate da glas intelektualca školovanog na Zapadu formalno vredi isto kao i glas jednog seljaka.

Naprednjaci su se nalazili pred izborom oko kojeg nikada nisu imali dilemu: sloboda ili demokratija

Stranka više nije bila deo vlasti od 1887. godine, kada na vlast dolazi koalicija radikala i liberala. U tom periodu počinju veliki progoni naprednjaka od strane radikala kao političkih neistomišljenika. U čuvenom „narodnom odisaju“ koji je trajao od 1887. do 1896, desetine imućnih srpskih porodica napustilo je zemlju, stradalo je oko 370 naprednjaka, spaljivane su kuće po celoj Srbiji, zabeleženi su slučajevi nabijanja žrtava na ražanj ili premlaćivanja kocem. Cilj je bio potpuno eliminisanje političkih protivnika, izdajnika i unutrašnjih neprijatelja etiketiranih od strane Narodne radikalne stranke. Nasilje je trajalo nekoliko nedelja i za to vreme reakcija vlasti bila je nedopustivo mlaka. 

„Narodni odisaj” je zapravo proces koji je potrajao više godina, a nasilje nad političkom manjinom i neistomišljenicima postalo je obrazac političke kulture u Srbiji. Zbog velikih pritisaka, naprednjaci odlučuju da ne učestvuju na izborima 1887. i 1889. godine kada su objavili da prekidaju dalje angažovanje, što ipak nije bio konačan kraj stranke. Iako to nije bio njen definitivan kraj, ova partija nije više predstavljala nikakvu opasnost po vladavinu radikala. Kao stranka sa slabim uporištem u narodu, ona je politički uticaj izgubila još 1883, a održavala se zahvaljujući volji kralja Milana. Mnogo ozbiljnija posledica nego što je uklanjanje Napredne stranke sa političke scene jeste potpuni poraz projekta političke modernizacije Srbije. 

Radikali su od početka sopstvenog delovanja težili neposrednoj identifikaciji sa narodom. Dolaskom na vlast na osnovu narodne podrške, stvorili su monističku političku kulturu i model „narodne demokratije“ blizak današnjem konceptu iliberalne demokratije i populističkog narativa. 

 

Narodnjaci vs reformisti – Prva vs Druga Srbija

Nesumnjivo se može zaključiti da su tokom čitavog 19. veka u Srbiji postojali pojedinci, neformalne i formalne intelektualne grupe koje su zastupale ideje političke ideologije liberalizma. Međutim, ideja liberalizma u Srbiji nikada nije bila vrednosno jedinstvena. Davanje primata posebnim liberalnim vrednostima razlikovalo je naprednjake od liberala. Kako je i sam Nikola Pašić primetio: „Jednu struju, jednu stranu u žestokom sporu, čije su poprište bile Narodna skupština i štampa, činili su liberali i naprednjaci“. Na osnovu toga što su i jedni i drugi bili “poklonici zapadno-evropskih ustanova”, Pašić ih je svrstao u jedan tabor. Razlikovao ih je samo po tome što su liberali bili “obazriviji i sporiji u prenošenju zapadnih ustanova na srpsko zemljište”, dok su naprednjaci “hteli s mesta da Srbiju pretvore u kakvu zapadnu državicu”. 

Još od sredine 19. veka, u Srbiji se vodi idejni sukob između dve strane, narodne i reformske ili konzervativne i progresivne, od naprednjaka i liberala naspram radikala, reformskih liberalnih socijalista i tvrdih komunista, do takozvane „Prve“ i „Druge Srbije“. Očigledno da je, uprkos pokušajima liberalizacije, većina koja odlučuje na izborima nespremna da usvoji liberalne ideje. Možda je problem i na strani političke ponude, međutim, ne treba potcenjivati značaj kolektivističke i tradicionalne karakteristike srpske političke kulture. Stoga, razvoj demokratske kulture i obrazovanja mora postati najvažnije sredstvo kako bi se suštinski obezbedila individualna sloboda i samoodređenje svakog pojedinačnog građanina u sistemu pravne države.

 

*Tekst je deo rubrike “Tradicija slobode”