Najveći problemi spomeničke arhitekture Beograda
Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock 

Spomenik Stefanu Nemanji izazvao je brojne oštre reakcije i otvorio raspravu o spomeničkoj arhitekturi Beograda koju odlikuju četiri važna problema

 

Arhitektura, od antičke civilizacije, Rima i Egipta, deo je političke ideološke agende, nikako puka primenjena umetnost. Spomenička arhitektura i urbanizam, štaviše, predstavljaju istorijski identitet, referentost kulture življenja i sećanja nacija, država i gradova.

U drugom piku ove epidemije korone, uprkos dozvoljenoj, lokalnoj slobodi kretanja, život se preselio na nasušni viral i karantin društvenih mreža. Unutar njega, highlight koji je neverovatno ujedinio sve protvnike vlasti, čak i one ambivalentne, bio je prošlonedeljni common sense elementarne estetike spomenika Stefanu Nemanji. Kao nekakav urbani, online gerilski pokret očaja i otpora.

Rendom vizualizacija buduće spomeničke figuracije, sa inače korisnog Tviter profila arhitekte Ivana Kadića, implodirala je ogorčenje i nevericu u pogledu tzv. urbanističke „skopljenizacije“ srpske prestonice. Sa druge strane, nakon prethodnog takođe osporenog projekta – ambiciozne igrane tv serije „Nemanjići“ – postavilo se pitanje institucionalnog kapaciteta države i grada, gradonačelnika i gradskog arhitekte oličenih u personifikacijama Aleksandra Vučića i Gorana Vesića, za celishodnu projektnu realizaciju konačnog dostojanstvenog obeležavanje oca nacije, velikog župana i rodonačelnika dinastije.

Osnovni problem komparativne disproporcije veličina dodatno naglašava sumornu činjenicu da Beograd, kao evropska prestonica, nakon 134 godine u svom centru nema više Glavnu železničku stanicu. Zgrada sa čuvenim monogramom MDCCCLXXXIV na svom ulaznom portalu, kao najznačajniji sačuvani objekat industrijske arhitetkure – saobraćajne infrastrukture 19. veka, marginalizovana je neizvesnom potragom za budućom namenom, činjenicom da ni prvobitno novozamišljeni Muzej srpskog srednjeg veka, pa ni dislokacija Nikole Tesle, ne može sadržajno da popuni njen prostor. To jednostavno nije Musée d’Orsay – Gare d’Orsay olakotna transformacija iz Pariza.

Na polupozivni internacionalni konkurs u II krugu pozvan je ruski vajar Aleksandar Rukavišnjikov i još troje, iako renomiranih, očiglednih statista u poslu realizacije ovog spomenika. Sve to još na početku idealno je obesmislio Jug Cerović ironičnim predlogom u vidu ogromne Zlatne viljuške.

Rad žirija bio je obeležen sukobom između najvećeg autoriteta, vajara Miodraga Živkovića, i predsednika žirija Nikole Selakovića. Živković, inače autor spomenika Bitka na Sutjesci (Tjentište), Streljanim đacima (Šumarice) i Kadinjača, preminuo je 31. jula u 92. godini, ne dočekavši postavku spomenika Stefanu Nemanji.

Bilo kako bilo, Rukavišnjikov, uz nagradu od 50.000 evra samo za idejni deo, pristupio je izradi 23 metra visoke figure i tu dolazimo do glavnih i nepodeljenih zamerki. Monumentalnost nije akcentovana kolumnim – stubnim rešenjem shodno evropskoj spomeničkoj tradiciji jednog Nelsona u Londonu, Napoleona u Parizu ili Marka Aurelija u Rimu. Već kolosalnom figuracijom, atipičnom za urbano okruženje zgrada. Jedini sličan i takođe nikad uvreženi je Bizmark na Reperbanu u Hamburgu, ali kako je rađen početkom prošlog veka u tada dominatnoj jugend secesiji, kudikamo je prijemčiviji. Naš Nemanja više asocira na scenografsku kulisu rečne kapije argonauta Isildura ili Anariona iz filma Gospodar prstenova, likom je čak isti Saruman Kristofera Lija.

Dodatno, kako napominje istoričar umetnosti arhitekture Slobodan Maldini u svojoj likovnoj kritici: Spomenik sadrži detalje koji ga udaljuju od srpskih autentičnosti približavajući ruskoj, poput postolja koje formom predstavlja Faberžeovo jaje – simbolom moći u Rusiji, a na čauri maka kao simbolu sna i smrti zbog opijuma koji se iz njega ekstrakuje i bršljena, koja predstavlja vernost, privrženost, ljubav i prijateljstvo, ali i otrov.

Naš Nemanja više asocira na scenografsku kulisu rečne kapije argonauta Isildura ili Anariona iz filma Gospodar prstenova, likom je čak isti Saruman Kristofera Lija

I sad nakon opširnog uvoda neminovno dolazimo do, povrh Vučića, našeg vrhovnog nacionalnog zakonodavca – Marfija, u konstataciji da, ako ćemo u bilo kom segmentu našeg vremena da upropastimo stvar, onda će definitivno biti tako. To je kulminacija eufemistički „nesnalaženja“ svih prethodnih makro i mikrolokacijskih layera GUP-a i nije osobenost samo sadašnje naprednjačke vlasti, već seže preko ex gradonačelnika Đilasa i Bogdanovića do Nebojše Čovića kada je, 1990-ih, podignut najveći broj novih spomenika i načinjen najveći broj logičkih grešaka.

Pre svega, u razradi ove teme, laički pokušajmo da apsolviramo elementarna pravila i postulate u tzv. spomeničkom graditeljstvu i izvođenju. Spomenici namenom mogu biti posvećeni ličnostima i događajima, a u proporcijama: monumentalni, u prirodnoj veličini – stojeći ili sedeći, biste, svedeni ili sa alegorijskim dodacima (anđeli i sveci, muške i ženske figure npr. ratnika ili simbola određene delatnosti, npr. zanatstva ili poljoprivrede).

Najznačajniji spomenici tzv. nulte kategorije u srpskoj prestonici, dakle onakvi kakve viđamo i po evropskim metropoloma i njenoj provinciji, bili bi: Meštrovićev „Pobednik“ na Kalemegdanu i Neznanom junaku na Avali, spomenik Oslobodiocima u Prvom svetskom ratu i spomenik palim Ruskim vojnicima (Iverska kapela) u istom istorijskom razdoblju, oba na Novom groblju, te napokon jedini konjanički spomenik, onaj Knezu Mihailu na Trgu Republike. Dakle, čak četiri od od pet najvažnijih nalaze se van uže zone centra grada i stoji hipotetičko pitanje da li bi npr. rečeni Pobednik bolje stajao na prvobitno predodređenim Terazijama ili u sadašnoj vizuri panorame grada na Beogradskoj tvrđavi. Činjenicom da je, sa spomenikom Ruskim vojnicima, to jedini tzv. stubni – kolumni spomenik, kakav nedostaje u gradskoj panorami i kakav nismo dobili sa Nemanjom.

 

Lokacija, postament, protokol i Komisija za spomenike

Osvrnimo se na ovom mestu na četiri problema u spomeničkoj arhitekturi Beograda kroz nekoliko konkretnih primera. Prvi je logika lokacije i pogrešne koncentracije. Dobar primer je Vuk Karadžić – Đorđa Jovanovića, po kome je čitav taj deo grada dobio ime, a u vreme tridesetih to je bio hrabar potez, locirati ga mimo očekivanog prostora Studentskog parka. Loš – noviji primer je denivelisani Car Nikolaj II u mrtvom Devojačkom parku (za koji ni ne znate da se tako zove), umesto mogućeg skvera na ćošku Mileševske i svoje istoimene novodobijene ulice. Pa ničim izazvani Njegoš na platou Filozofskog (umesto da bude pre Pekića na početku takođe istoimene ulice), Cvijić (umesto na prelepom skveru Kopitareve gradine – pored sopstvene kuće) umetnut između Dositeja i Josifa Pančića, koji su – potonji kao prvi upravitelj škole i drugi kao prvi predsednik akademije nauka, simboli početka prosvete i nauke, postavljeni dakle na Akademskom trgu u Studentskom parku. Nušić između Kneza Mihaila i Vase Čarapića – umesto pešačkom delu svoje ulice, Milutin Milanković (umesto ispred poslovne zgrade Nordeusa) ovde u Karađorđevoj senci, jednako abitan poput obližnjeg Vase Pelagića. Ćirilo, Metodije i Čajkovski u parku kod Vuka, Kočić u Čuburskom i tako dalje…

Drugi je večiti spor oko izgleda i veličine postamenta. Ultimativni dobar primer je Nikola Pašić Zorana Ivanovića na istoimenom, odnosno nekadašnjem trgu Marksa i Engelsa, intrigantan po nekoliko osnova. Sem što vizuelno asocira na Fridriha Engelsa, izveden u stilu socrealistične postmoderne, (pa ultimativno zahteva postojanje simetričnog pandana u liku jednog Jovana Ristića, dozvolimo li malo ironije, likom i bradom nalik Karlu Marksu). Ali zaista, Ivanović je dugo nakon parternog Nušića, čiji je takođe autor, odolevao da odobri realizaciju spomenika jer je postament morao biti komplementaran, u ovom slučaju, monumetalnom zaleđu Doma sindikata što je na kraju i bilo. U brojnim lošim primerima, postament je kolateral nepostojanja trećeg dela fonda za realizaciju spomenika (otkupno rešenje, livenje, pa izrada postamenta sa mikro uređenjem lokacije), činjenice da vajari najčešće nisu vični tom arhitektonskom delu posla.

Navedeni eklatantni slučajevi nedovoljne visine ili lošeg materijala, oblaganja postamenta, sem spomenutih Nušića i Njegoša: Car Dušan ispred Palate pravde, Miloš Obrenović između Vlade i Ministarstva finansija, Desanka Maksimović i Nadedža Petrović, Kočić u Čuburskom parku. Nekad je to recikliranje uspešnog originala Ive Andrića sraslog kao šetača – uklopljenog u vizuru stepenica istoimenog venca. Neretko ipak, simbioza mrtve parkovske lokacije, odsustva postamenta i svedene reljefne plastičnosti: Gavrilo Princip – Zorana Kuzmanovića, Isidora Sekulić – Zdravka Joksimovića, Desanka Maksimović – Svetlane Karović, Patrijarh Pavle – Zorana Maleša. I nasuprot njima retki dobri primeri: Vojvoda Vuk u parku Palas i Riga od Fere na ćošku istoimene ulice i Tadeuša Košćuška,

Treći je problem protokola. Ono što je Tito ranije mogao da upriliči lovom u Karađorđevu i letovanjem na Brionima, danas rešavamo podizanjem spomenika stranim državnicima i istorijskim ličnostima. Nije to ni loša ni nepoznata praksa, za grad koji je težio da bude lokalni metropolis Njujork ili Berlin, stecište pop kulture kao Pariz i London. Od spomenika zahvalnosti Francuskoj, Gandija i Nehrua u istoimenim ulicama na Novom Beogradu, preko Rige od Fere, verovatno kao što smo i rekli, jednog od lepših spomenika u Beogradu do…Prvog ruskog poklon spomenika bezličnog Svetog Save kod Hrama, “košarkaša Milodrada Pavića” i Hajdara Alieva, kao da grad nije imao taj milion za uređenje Tašmajdana. Do gotovo isilovano postavljenog dara Republike Srpske Gavrila Principa, jedinog spomenika kojim smo obeležili stogodišnjicu Prvog svetskog rata!?

Napokon, četvrti problem je Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica Skupštine Grada Beograda koja je oduvek bila tek nebitni ad hok organ odlučivanja gradske zakonodavne vlasti bez političkog ili profesionalnog autoriteta, čak i onda kada su je vodili Jovan Ćirilov, Svetlana Velmar, pa i Mileta Prodanović. Zato danas imamo nefleksibilnu odrednicu da se na imenovanje ulice ili inicijativu za spomenik čeka tri godine, a živimo u vreme kada intenzivno umiru ikone kulture čiji smo bili savremenici. Ko se još seća Dragana Nikolića, Milene Dravić, Bate Živojinovića i Ljubiše Samardžića, a barem njih četvoro nikako post mortem ne bi pristali da otimaju adrese bivših jugoslovenskih toponima. Fun fact, Kralj Ibi Zorana Radmilovića ispred Ateljea 212 jedini je spomenik nekom glumcu u Beogradu.

Na imenovanje ulice ili inicijativu za spomenik čeka se tri godine, a živimo u vreme kada intenzivno umiru ikone kulture čiji smo bili savremenici

Pohvalno je da je većina, ili gotovo svi spomenici antifašističkoj borbi i narodnim herojima, opstala do današnjih dana, makar na nivou bisti u školskim dvorištima ili malim skverovima, poput onih 7 sekretara SKOJ-a ili Viktora Bubnja na Novom Beogradu. Sa druge strane, kako smo i konstatovali na početku, dešava se potpuna stihijska i stilska entropija novih izvedbi i rešenja – možda bi bolje bilo da ih nije ni bilo, nego da izgledaju poput onih Đoki Vještici, Soji Jovanović, Petru Kralju…Janošu Hunjadiju. Ili zadovoljenja forme, bistama mikro veličina kakve su dobili Slobodan Jovanović, Duško Radović, Pavle Savić, Dimitrije Davidović, Jurij Gagarin koji nas je poslednji tangirao kao što sad čini Stefan Nemanja. Ili avansno, kao u budućnosti Strela Zorana Đinđića.

Ali ako ćemo o identitetu države, od Nemanje do Đinđića, Srbija je svoju državnost stekla na Berlinskom kongresu 1878. Dve istorijski najzaslužnije figure, kralj Milan Obrenović i pomenuti Jovan Ristić (sada kada znamo da je i Kralj Aleksandar Karađorđević u definitivnoj fazi predrealizacije), nikako ne dospevaju na to do listu. Biće da je ipak prvo njima bilo mesto u zaleđini i simetriji staničnih krila Glavne železničke stanice i kondicionalu, ako ništa drugo da će makar parnu lokomotivu plavog voza ostaviti na svom mestu. Postoji nada dislokacije, kao što je neko na Tviteru rekao, da je ovakvom Nemanji mesto u prirodnom planinskom okruženju moravske kotline gde se susreo sa Fridrihom Barbarosom, kao prvim dodirom Srbije i Zapada. Kao što niko ne bi imao ništa protiv Benksijevog grafita i ove veličine na živoj železničkoj stanici.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.