Foto: iStock
Ako se želi zabaviti stvarnim uzrocima ekonomskog zaostajanja, onda je za BiH potrebno da napusti postojeću ekonomsku mitologiju, ili je barem zamijeni nekom progresivnijom
Kao i u bilo kojoj drugoj zemlji, tako i u Bosni i Hercegovini postoje brojni mitovi koji već decenijama ili “od pamtivijeka” okupiraju širu javnost, bez da se propituje njihova validnost. Mitovi služe kako bi se na jednostavan i narodu razumljiv način objasnile kompleksne društvene, odnosno ekonomske pojave, što je i predmet ove kolumne.
Interesantno je da je u BiH kreirana ekonomska mitologija koja je osnova javnog narativa o uzrocima ekonomske zaostalosti zemlje. Ova mitologija postoji per se, bez nekog posebnog razloga. Međutim, obično na bazi iste najviše profitiraju određene interesne grupacije poput subvencioniranih privrednika ili populističkih političara. Ekonomska mitologija je dodatno naglašena u vrijeme pandemije Covid-19, mada je to nešto što se dešava širom svijeta (naročito u kontekstu rastućeg protekcionizma). Sa ciljem boljeg razumijevanja ranije navedenog, u nastavku će biti razmotrena tri osnovna ekonomska mita koji se neprekidno potenciraju u bh. javnosti.
Mit o dejtonskoj BiH kao prepreci ekonomskog razvoja
Prvi mit je u osnovi politički i tiče se ustavnog uređenja zemlje. Ipak, nerijetko se i ekonomska situacija u zemlji objašnjava ovim mitom na način da ekonomija nema šansu za napredak, jer je ovakva dejtonska BiH previše kompleksna i nefunkcionalna. Mit postoji od 1995. godine kada je u Parizu potpisan Opšti Okvirni sporazum za mir u BiH poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum, kojim je okončan rat i agresija na BiH koja je trajala od 1992. godine. Od tada je BiH podijeljena na dva entiteta i distrikt Brčko sa svojim specijalnim statusom. Jedan entitet, Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) je decentralizovan sa 10 kantona, dok je drugi, Republika Srpska (RS) apsolutno centralizovan. Rezultat ovakvog uređenja su četiri nivoa vlasti – državni, entitetski, kantonalni, gradski/opštinski, pri čemu su entitetski (i djelimično kantonalni) najvažniji za građane/privredu. Sa ciljem naglašavanja mita, dalje se navodi da BiH ima 3 predsjednika, 13 premijera, preko 180 ministara i oko 700 članova parlamenta. Tu su svakako i otvorena nacionalna pitanja.
Jasno da ovakva državna organizacija komplikuje političke i ekonomske odnose u BiH, da porezne obveznike opterećuje izrazito glomazan javni sektor i da sve ovo usporava ekonomske reforme, naročito na višim nivoima vlasti. Sa druge strane, zamislite da BiH riješi svoje nacionalno pitanje i to na način da postane jednonacionalna država, sa visokim stepenom centralizacije. Veoma je teško pretpostaviti da i u tom slučaju ne bi bila na istom nivou ekonomske zaostalosti kao npr. susjedna Srbija ili pak Sjeverna Makedonija. Poenta je da se ekonomski odnosi vrlo brzo prilagođavaju političkom uređenju, ali da sa druge strane ne ostaju imuni na nedostatak inkluzivnosti institucija, vladavine prava, kao i mogućnosti privređivanja. BiH se po posljednjem Doing Business izvještaju Svjetske banke nalazi na 90. mjestu, u društvu El Salvadora i Bocvane. Neki od problema koji se izdvajaju u izvještaju su brzina izdavanja građevinskih dozvola, lakoća plaćanja poreza, kao i pokretanje biznisa. Svako od navedenih pitanja nema veze sa dejtonskim ustrojstvom i nacionalnim pitanjima, te se može riješiti na nižim nivoima (od entiteta preko kantona pa sve do grada/opštine) – ali ne rješava se.
BiH uostalom nije toliko specifična sa svojim političkim uređenjem ili političkim krizama. Podsjetimo da Belgija nije imala vladu 589 dana, dok Švicarska ima 26 kantona i 4 različita jezika – što im ne smeta da budu uspješne. Štaviše, decentralizovano uređenje pogoduje ekonomiji, što se već i dešava u BiH, pa tako uspješne ekonomske priče nastaju ne na nivou države, već grada, opštine, ili pak kantona u FBiH. To uvjetuje i fiskalne disproporcije, pa je tako budžet Kantona Sarajevo (jedan od 10 kantona u FBiH) od preko milijardu KM, u izvršnom smislu gotovo na nivou budžeta entiteta RS (odbijanjem sredstava za otplatu duga i troškova PIO).
Dejtonska struktura BiH danas ima gotovo neutralan uticaj na ekonomske prilike u komparaciji sa drugim faktorima. U određenim situacijama čak, što je istina nedovoljno istraženo, pogoduje razvoju pojedinih dijelova zemlje. Shodno tome, dekonstrukcija ovog mita treba da oslabi i deus ex machina mit za BiH tj. čekanje nekakvog rješenja za zemlju (od strane međunarodne zajednice). U javnosti, naime, još uvijek postoji određeno iščekivanje nametanja nekih rješenja od strane OHR-a ili drugih međunarodnih predstavnika.. Ovakvo nešto niti je moguće, niti je potrebno. Promjene se već dešavaju, negdje sporije, negdje brže. Jedan kanton, koji u nadležnosti ima čitavu obrazovnu politiku, nema nikakvih barijera da u današnjoj BiH pravi obrazovni sistem po kroju Elon Muska. Isto vrijedi i za druge segmente društva. Trebamo više ovakvih organskih, inkrementalnih, i nadasve dosadnih promjena, a manje nekih velikih rješenja. Ako ništa, dobra stvar kod dejtonske BiH je da je veoma antifragilna na nemire – famozni protesti iz 2014. kada se “čitava zemlja tresla” su u stvari označili pad 5 kantonalnih vlada i to je to. “Događanja naroda” su teško moguća u BiH jer je sistem takav da je teško utvrditi pravu metu za njegovu promjenu (što je dobro).
Mit o valutnom odboru kao kočnici privrednog rasta
“Mi nemamo monetarnu politiku, a traži se od nas privredni rast”. Ovo je izjava člana Predsjedništva BiH, gospodina Milorada Dodika, i predstavlja još jedan u nizu pokušaja da se ugrozi institucija valutnog odbora. Centralna banka BiH (CBBiH) posluje pod aranžmanom valutnog odbora sa sljedećim karakteristikama: potpuna pokrivenost monetarne pasive sa deviznim rezervama, kao instrument monetarne politike koristi jedino obveznu rezervu, zabrana davanja kredita i operacija na otvorenom tržištu, dok je kurs domaće valute fiksiran za euro kao „sidro valutu”. Navedeno podrazumijeva da BiH de facto nema na raspolaganju većinu instrumenata monetarne politike. Mnogi, uključujući Dodika, navode da je upravo ovo uzrok ekonomskih problema, ovisnosti ekonomije o vanjskom zaduživanju i niske konkurentnosti izvoza. Zbog ovoga i ne čudi da je ovaj mit više prisutan u zaduženijoj i manje izvozno orijentiranoj RS nego u FBiH.
Sa druge strane, svi relevantni ekonomski izvještaji navode da je najzdraviji dio bosanskohercegovačke ekonomije upravo onaj koji vlast ne kontroliše – konvertibilna marka. Indeks ekonomskih sloboda i izvještaj o ekonomskim slobodama u segmentu monetarnih sloboda, koji se odražava kroz ocjenu stabilnosti valute i tržišno određivanje cijena, BiH daju najviše ocjene. Konvertibilna marka u pravom smislu ujedinjuje zemlju i gradi povjerenje već duže od 22 godine.
Ovaj mit nema smisla i iz nekoliko drugih razloga. Pored monetarne politike, nositelji politika imaju na raspolaganju i druge uobičajene instrumente makro politike, poput fiskalne politike ili politike dohotka. Protekle decenije pokazuju da bh. vlasti i nisu bile posebno uspješne pri primjeni ovih instrumenata. Početkom godine je bila prisutna ideja o podizanju stope PDV-a, što je znak propalih pokušaja fiskalnih reformi (oporezivanja rada prije svega). Također, postoji uvjerenje da se male zemlje mogu poigravati svojom valutom, odnosno na bazi deprecijacije iste temeljiti svoju konkurentnost. Istina je da drugi tržišni učesnici nisu naivni posmatrači, kao i da je jedini pravi način za unaprijeđenje konkurentnosti onaj koji se odnosi na realno poboljšanje produktivnosti i inovativnosti. Da valutni odbor nije prepreka razvoju pokazuju i primjeri drugih zemalja koje su ga primjenjivale, poput Litvanije i Bugarske.
Mit o domaćoj privredi ili “orimo njive”
Zadnji mit koji je vrijedan spomena odnosi se na percepciju bh. ekonomije. Većina građana BiH smatra da je ista, kao i sve ostalo u zemlji, krajnje nerazvijena i da ne može biti globalno konkurentna. Zbog toga se ne vjeruje u otvorene granice prema EU ili okruženju (“mali Šengen” se vidi kao projekat kojim bi profitirala samo Srbija) i inače negativno se posmatra ideja globalizacije, što je naročito pojačano izraženo sada u vrijeme pandemije Covid-19.
Posebno mjesto u čitavoj priči ima poljoprivreda. Tako je prije par dana predstavnica jedne progresivne opozicione partije kritikovala proizvodnju prve bh. jahte, navodeći da “kad smo na dužničkim koljenima i pred vratima ekonomske depresije, umjesto da oremo njive mi udarili po brodogradnji”. Mit o poljoprivredi je prisutan u svakoj zemlji svijeta, ali u BiH on posebno nema smisla. Prije svega treba navesti da je čovječanstvo već polovinom prošlog stoljeća riješilo pitanje masovne proizvodnje hrane i tako, barem u teoriji uništilo milenijumski, maltusovski strah od gladi. Pri tom poljoprivreda ne doprinosi BDP-u, niti zapošljavanju većeg broja ljudi (uostalom u modernoj poljoprivredi rade strojevi).
Bh. ekonomija je tradicionalno već 60-ak godina industrijski orijentisana ekonomija, sa izvozom od nekih 90% industrijskih proizvoda. Domaća privreda se uglavnom fokusira na B2B tržišta i izvoz bh. ekonomije najviše zavisi od kretanja na ključim tržištima – Njemačke, Italije i drugih zemalja EU. Ovo znači da u supermarketima, kako u BiH tako i u regionu, nećete vidjeti puno bosanskohercegovačkih proizvoda, ali ako zavirite ispod haube ili sjedišta vašeg automobila, vjerovatno će biti i oznaka made in BiH. Vanjskotrgovinski deficit je konstantan, ali se smanjuje, a trendovi su ipak najbitniji.
Mitovi i pandemija Covid-19
Svaki od +navedenih mitova je bio specifično istican i posebno naglašen tokom ove krize. Isprva se navodilo da država nije sposobna da se nosi sa krizom, mada se kasnije pokazalo da decentralizovaniji sistemi bolje reaguju na veće krize. Dalje, gospodin Dodik je uporno prizivao monetarnu intervenciju, po uzoru na razvijene zemlje svijeta. Da se ovo desilo, čitava ekonomija bi bila dodatno ugrožena, naročito ključni finansijski sistem zemlje. Na kraju, danas su možda više nego ranije glasni oni koji smatraju da trebamo zatvoriti granice i okrenuti se proizvodnji hrane odnosno “oranju”. Krize i jesu vrijeme kada nastaju ili se naglašavaju mitovi, tako da ne čudi što se isto dešava i sa krizom izazvanom pandemijom Covid-19.
Stvari problemi ekonomije BiH
BiH ima niz problema koji se tiču njene ekonomije i zbog toga ostvaruje skromne stope ekonomskog rasta od 3% umjesto nužno potrebnih 6% i više. Međutim, ti problemi se ne odnose na dejtonsku strukturu, valutni odbor i činjenicu da zemlja nije dobra u poljoprivredi. Ovi mitovi samo zbunjuju, navode na pogrešan put, i tako neprekidno i uzaludno troše vrijeme i političku energiju.
Pravi problemi domaće ekonomije su konkretniji – fiskalno opterećenje rada od visokih 71%, brojne barijere i regulacije na tržištu, pravna nepredvidljivost, nedostatak inovativnosti, sistemski rizici, korupcija u svim segmentima društva i slično. Ako se želi zabaviti ovim stvarnim uzrocima ekonomskog zaostajanja, onda je za BiH potrebno da napusti postojeću ekonomsku mitologiju, ili je barem zamijeni nekom progresivnijom.
Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa
Direktor udruženja “Multi”