Foto: iStock
Sindikati su kroz istoriju često bili konzervativna snaga, dok danas sindikalno organizovani radnici u proizvodnji u velikom broju glasaju za antimigrantsku desnicu
Istorija levih partija najvećim delom je i istorija sindikata. Dobar deo socijaldemokratskih stranaka nastao je direktno iz sindikata, a one koje nisu nastale iz ovih organizacija, blisko su sarađivale sa njima. Od Ujedinjenog Kraljevstva, preko Švedske, Nemačke, pa i SAD-a, leve stranke su značajan deo svoje podrške nalazile upravo u ovim udruženim organizacijama radnika.
Međutim, iako su leve stranke i sindikati bili prirodni partneri u sferi ekonomske politike, postavlja se pitanje koliko su sindikati kroz istoriju bili nosilac društvenog progresa. Iako su se najčešće svrstavali uz leve snage, pitanje je da li je savremena vizija levice o društvenom progresu spojiva sa tradicionalnim sindikalnim interesima i društvenim vrednostima.
Kroz istoriju, sindikati su u polju društvenog progesa bili prilično ambivalentna ili čak konzervativna snaga.
Sindikati i rasizam
„Tri rase su inferiorne: južnoevropska i istočnoevropska, azijska i latino. Imigracija degradira kvalitet života u Americi i ti ljudi nisu sposobni da se ovde adaptiraju“
Na prvi pogled ovo može delovati kao neki nacistički program sa elementima eugenike. Iznenađujuće, u pitanju su programske teze sindikata članova Američke federacije rada (AFL) u prvoj polovini 20. veka. Iako je ove teze teško povezati sa današnjim sindikatima, a još manje sa Demokratskom strankom sa kojom sindikati tradicionalno paktiraju, ovakvi diskursi dugo su bili realnost u SAD i drugim državama Zapada.
Zapaljiva retorika predsedničkog kandidata, segregacioniste Džordža Volasa, još tokom 1960-ih odvlačila je sindikalce od demokrata koji su se zalagali za desegregaciju. Po anketi članstva sindikata AFL-CIO iz septembra 1968, svaki treći sindikalac podržavao je Volasa, dok je među belim sindikalcima iz čikaških železara dolazio i do 44%. Trebalo bi napomenuti i da su u tom periodu demokrate i dalje bile za sveobuhvatan ekonomski intervencionizam i da su im se ekonomski interesi poklapali.
Slični narativi nalazili su sigurno mesto i među britanskim sindikatima koji su napadali Irce i ljude drugih rasa, dok su sindikalci u Švedskoj 1960-ih radnike drugih rasa nazivali „crne lobanje“ i definisali ih kao „lenje, pasivne i ušuškane u svoju tradicionalnu kulturu“, te i ucenili svoju vladu da 1967. drastično pooštri kriterijume za imigraciju.
U međuvremenu su sindikati odbacili ovakve diskurse, međutim dugo godina bili su ozbiljan kočničar prihvatanja različitosti i branilac homogenog društva. Kroz ove diskurse sindikati su podilazili svojoj bazi radnika, koji su bili i ostali društveno konzervativni, a levim partijama su prilično otežavali veće društveno progresivne iskorake. Međutim, kao takvi bili su potrebni levici, a i levica njima, budući da su naspram sebe imali protržišnu i konzervativnu desnicu koja nije marila za njihove interese.
Sindikati i antimigrantski sentimenti
Imigracija je najčešće od strane sindikata percipirana kao pojava koja otežava njihov položaj kroz širenje ponude radne snage i spuštanja cene i uslova rada. Kroz stalni priliv nove radne snage, sindikati su smatrali da će im pregovarački položaj biti oslabljen, s obzirom na to da će postojati velika rezervna armija rada.
Zbog ovih razloga leve stranke su se konstatno nalazile u problemu da izbalansiraju interese svoje konzervativne sindikalne baze i progresivnih visokoobrazovanih aktivista i birača. Ovaj problem je bio naročito vidljiv u Evropi tokom migrantske krize od 2015, kada su socijaldemokratske stranke bile jasno podeljene unutar sebe oko ovog pitanja.
Posledica ove konfuzije je da su sindikalno organizovani radnici u proizvodnji masovno počeli da glasaju za antimigrantsku desnicu. Na francuskim predsedničkim izborima, u ovoj kategoriji glasača trijumfovala je u oba izborna kruga Marin Le Pen. Ekstremno desne Švedske demokrate pobedile su socijaldemokrate među sindikatima manuelnih radnika. Na poslednjim izborima u UK, britanska Konzervativna partija pobedila je Laburističku stranku među radničkom klasom.
Razlozi za ovo su i društveni i ekonomski. Dok postoji spomenuta skepsa sindikata prema imigraciji koja „krade poslove“, radnici su oduvek bili konzervativnih stavova, te im vizija otvorenog i multietničkog društva nije nikada bila naročito bliska. Iz ovog razloga i ne čude rezultati istraživanja YouGov-a u UK, koje je utvrdilo da su radnički birači koje je Boris Džonson preuzeo od laburista na poslednjim izborima 2019. najautoritarnijih društvenih vrednosti od svih glasačkih grupa.
Sindikati fokusirani na prošlost, a ne budućnost
Ako savremeni progresivizam definišemo kao želju za tolerantnijim, više ekološkim, tehnološki naprednijim i globalno povezanijim svetom, sindikati u takvoj budućnosti teško mogu naći mesto. Ukoliko izuzmemo element tolerancije u kom postoji vrednosno neslaganje, interesi sindikata se kroz istoriju manje poklapaju sa ostalim navedenim tendencijama.
Sindikati se generalno protive većem tehnološkom napretku i dodatnom globalnom povezivanju, budući da su automatizacija i međunarodna trgovina najviše zaslužne za uspon uslužnog sektora i deindustrijalizaciju na Zapadu. U Francuskoj je od 1999. do 2017. broj radnika u proizvodnji opao sa 4,2 na 3,2 miliona, a u Švedskoj od 2000. do 2016. sa 750.000 na 500.000. U Nemačkoj je udeo radnika u proizvodnji u ukupnoj radnoj snazi opao sa 40% krajem 1970-ih na ispod 20% danas.
Sindikati nisu entuzijastični da podrže ove trendove, kao ni dalje ekološke regulacije koje bi ugasile radna mesta u preostaloj industriji fosilnih goriva na Zapadu. Multietnička, tehnološki naprednija, globalno povezanija i ekološki čistija budućnost nije nešto čemu sindikati streme, već nešto čega se plaše. Sindikati su više zainteresovani za društva 1950-ih i 1960-ih koja su etnički homogena, izolovanija od sveta i društveno zatvorenija, a u kom imaju sigurna i sindikalno zaštićena mesta.
Iz tog razloga, progresivna politika usmerena na budući napredak kroz navedene sfere nije nešto što kod sindikata može naći plodno tlo. Sa druge strane, sindikati više nemaju monopol nad zastupanjem radničke klase, s obzirom na to da nemaju upliv u ogroman sektor zaposlenih u niskokvalifikovanom delu uslužnog sektora.
Budućnost sindikata i levice
Sindikati su bili koristan saveznik levice u borbi za iste ekonomske ciljeve, iako je društvena politika sindikata često varirala u odnosu na leve stranke. Međutim, u periodu kada su ove postmaterijalističke vrednosti dobile na značaju i globalizacija se intenzivirala, došlo je do jasnog razmimoilaženja interesa.
U sadašnjem političkom kontekstu na Zapadu, sindikati mogu biti saveznik levim partijima koje su ili umerene po društvenim pitanjima, a ne postoji ekstremna desnica koja nudi ekonomski levu politiku, ili levim partijama koje su skrenule udesno po društvenim pitanjima kao što je slučaj danas u Danskoj. Leve partije će sve teže moći da balansiraju želje sindikata i želje visokoobrazovanih progresivnih glasača.
Iz navedenih razloga, vrlo je moguće očekivati da će u svojoj politici sindikati sve manje težiti da paktiraju sa progresivnom levicom i pokušaće da svoje interese artikulišu kroz koncesije sa izolacionističkim snagama, pa makar one bile i društveno desničarski opredeljene.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.