Foto: iStock
Najvažniji aspekt poslovanja specijalnih ekonomskih zona u Kini bila su potpuno drugačija pravila ponašanja u odnosu na ostatak zemlje
*Tekst je deo Talas serijala “Specijalne ekonomske zone”
Specijalne ekonomske zone (SEZ) prisutne su u brojnim državama sveta, ali verovatno su najpoznatije one u Kini. Njihov cilj je ubrzanje ekonomskog razvoja, kroz privlačenje novih investicija, otvaranje novih radnih mesta, rast izvoznog sektora i prenos tehnologije. Direktne koristi od otvaranja specijalnih ekonomskih zona ogledaju se u prilivu deviza kroz izvoz, strane direktne investicije, rast poreskih prihoda i rast izvoza. Ove koristi se mogu relativno lako izmeriti, i predstavljaju osnovni razlog za osnivanje SEZ.
Dodatni razlozi, koje je znano teže izmeriti, jesu transfer tehnologije, obuka radne snage novim veštinama, diverzifikacija izvoza, prelivajući efekti na domaće firme i korišćenje ovih oblasti kao laboratorije za eksperimentisanje sa ekonomskim politikama. Ako se ispostavi da neka politika daje dobre rezultate – onda bi ona mogla da se proširi na celu zemlju, a ako se vidi da “ne radi”, onda bi se obustavljala.
Prema radnoj definiciji Svetske banke, specijalne ekonomske zone predstavljaju “geografski omeđeno područje, sa jedinstvenom administracijom, koje pruža prednosti usled svoje fizičke lokacije, ali i usled pojednostavljenih carinskih i drugih poslovnih procedura”.
Koliko su specijalne ekonomske zone bile zaslužne za uspešan ekonomski razvoj u Kini i za do sada nezabeleženo smanjenje siromaštva?
Politika otvorenih vrata
Kina je tokom života revolucionarnog lidera Mao Cedunga bila jedna od najsiromašnijih zemalja sveta. Poznat po katastrofalnim ekonomskim politikama, kao što je potpuno ukidanje bilo kakvog tržišnog sistema i privatnog vlasništva čak i u poljoprivredi, te eksperimentisanje sa “odumiranjem države” kroz sistem komuna kao direktnim putem iz socijalizma u komunizam, ovaj režim je u potpunosti devastirao kinesku privredu. Dodatak na to bilo je veliko investiranje u tešku industriju zarad izgrađivanja klase proletarijata i baze za naoružavanje pred očekivanu svetsku revoluciju i rat sa zemljama kapitalizma. Tokom investicionog programa “Velikog skoka unapred” zabeležena je i velika glad koja je između 1959. i 1961. odnela preko 30 miliona života. Kina je u trenutku Maove smrti bila među najsiromašnijim zemljama sveta.
Nakon borbi za vlast u okviru partijske oligarhije, pobedila je umerena struja na čelu sa Deng Sjao Pingom. Njeme se pripisuje čuvena izreka da “nije bitno koje je boje mačka, bitno je da lovi miševe”, što je pragmatični otklon od dotadašnje ideološke zaslepljenosti. Ekonomski razvoj i sustizanje Zapada bio je apsolutni prioritet, zarad legitimizacije režima i učvršćivanja međunarodne pozicije. Prvo se otpočinje sa reformama u poljoprivredi i uvođenjem (ili legalizacijom već postojećih neformalnih praksi) nekih vrsta ograničenog privatnog vlasništva. Potom su usledile reforme u industriji i uslugama kroz postepenu liberalizaciju cena i ukidanje planske privrede.
Jedan od stubova nove ekonomske politike u Kini bilo je i privlačenje stranih investicija osnivanjem specijalnih ekonomskih zona (SEZ). One su osnovane u kontekstu u kome privatna svojina čini tek mali deo ukupne svojine, većina ekonomskih aktivnosti i dalje je pod direktnom kontrolom države, i zapravo ne postoje ni znanja ni iskustva o tome kako funkcioniše tržišna privreda. U početku, 1980-1984. u Kini je bilo osnovano 5 SEZ: Šantou, Šenžen i Žuhai u provinciji Guandong, Šiamen u oblasti Fuđijan, i celo ostrvo Hainan koje čini posebnu provinciju. Ova mesta su strateški izabrana jer se nalaze u neposrednoj geografskoj blizini kapitalističkih privreda: Šenžen je preko puta reke u odnosu na Hong Kong, Šiamen se nalazi preko puta Tajvana i tako dalje.
Kako se uskoro video veliki broj pozitivnih rezultata ovih ekonomskih zona, kineske vlasti su odlučile da polako šire svoja već otvorena vrata. Tako je 1984. Kina otvorila 14 priobalskih gradova za poslovanje inostranih kompanija, da bi 1985. ove oblasti bile proširene na mnogo veće otvorene ekonomske zone. Zatim je 1992. otvorena oblast Pudong u Šangaju, kao i ceo niz velikih gradova u unutrašnjosti.
Specijalne ekonomske zone u Kini
Najvažniji aspekt poslovanja SEZ u Kini bila su potpuno drugačija pravila ponašanja u odnosu na ostatak zemlje. Privatno vlasništvo kompanija investitora bilo je zagarantovano, a postojale su i posebne procedure vezane za spoljnu trgovinu, kao i brojne poreske olakšice. Strane kompanije su u početku mogle da investiraju samo kao deo partnerstva sa domaćim državnim kompanijama (joint venture) gde bi obe strane imale podjednak udeo. Nakon određenog perioda, postalo je moguće da strane kompanije investiraju i sa domaćim kineskim firmama, ili same. Takođe, proizvodnja u ovim oblastima mora biti dominantno namenjena izvozu. Odabir investicija je napravljen tako da su ohrabrivane investicije kompanija iz onih sektora koji nisu bili razvijeni u Kini, da bi se pospešio transfer tehnologije.
SEZ su imale značajan uticaj na ekonomsku transformaciju Kine, imajući u vidu da su od samog nastanka privlačile najveći deo stranih direktnih investicija (SDI) u zemlju. Na primer, u 2006. je na teritoriji ovih 5 SEZ bilo kreirano 5% kineskog BDP-a, i to sa svega 15 miliona radnika (2% broja zaposlenih u Kini). Te godine je stok SDI u ovim oblastima činio 9% svih SDI u Kini, a izvoz kompanija koje posluju u njima činio je 22% ukupnog kineskog izvoza. Kada se na ove SEZ dodaju i drugi slični oblici organizovanja (kao što su zone za procesuiranje robe za izvor, priobalski gradovi, trgovinske zone itd) u njima je bilo kreirano čak 22% kineskog BDP-a.
Važne stvari vidljive su i u oblasti tehnološkog razvoja. Slobodne zone su magnet za visokotehnološku industriju, budući da se u njima realizuje polovina ukupne industrijske proizvodnje u ovom sektoru, kao i jedna trećina ovakvog izvoza. Ove brojke bile bi još više kada bi se na njih dodali drugi slični oblici organizovanja poslovnih zona. Kompanije u ovim zonama prednjače u inovacijama u Kini – samo u slobodnoj zoni Šenžen je tokom 2008. bilo zavedeno 2.480 novih patenata.
Zašto su SEZ u Kini bile uspešne?
Možda najvažniji preduslov za uspeh ovih zona bio je politički – vladajuća Komunistička partija dala je uveravanja da će se pridržavati uspostavljenih pravila i da neće nacionalizovati privatnu imovinu u ovim zonama. Jedan od razloga zašto su ove zone bile teritorijalno ograničene i što je širenje ovakvih ili sličnih oblika organizacije bio postepen jesu i unutrašnji politički pritisci. Druge struje u okviru partije insistirale su da ove mere ostanu ograničene kako ne bi ugrozile postojeći političko-ekonomski poredak u kojem je Komunistička partija vodila glavnu reč.
Drugi preduslov bile su povlastice koje su ponuđene kompanijama ukoliko investiraju u ove zone. Administrativna tela koje upravljau zonama dobila su čak zakonodavnu moć da kreiraju regulativu vezanu za poslovanje, pod uslovom da prati osnove nacionalnog zakonodavstva. Ovo je često dovodilo do revolucionarnih reformi na poletku, pošto je prvo formalno tržište rada bilo organizovano upravo u okviru SEZ. Ostatak kineske ekonomije i dalje je funkcionisao u nekoj vrsti planske privrede bez tržišta rada, buduči da je radno mesto uvek obezbeđivala država.
Kompanije u SEZ su prve mogle da otpuštaju radnike u skladu sa svojim proizvodnim potrebama ili zapošljavaju nove, da određuju plate u skladu sa svojom poslovnom politikom i tako dalje. I danas ove zone imaju veoma inovativne pristupe za rešavanje brojnih prepreka. Na primer, Šenžen je prvi uveo odgovor državne administracije u roku od 24h na sve upite ili zahteve. Ekonomsko-tehnološka razvojna zona u Tjenđinu privukla je brojne tehnološke fakultete radi strukovnog obrazovanja radnika i kreiranja veza između industrije i visokog obrazovanja.
Investiranje kineske dijaspore takođe se pokazalo kao važan preduslov za uspeh. Naime, otvaranje SEZ i sličnih zona u Kini podudarilo se sa periodom u kome su Tajvan i Hong Kong stigli do nivoa razvoja na kojem su počeli da se prebacuju iz radno intenzivnih u kapitalno intenzivne industrije. Ovakve kompanije su mogle relativno lako da se premeste u priobalje Kine i tu počnu sa poslovanjem, koristeći prednosti mnogo jeftinijeg rada. Kada su ove kompanije utrle put, pratile su ih brojne američke ili evropske firme. Povezivanje kompanija iz SEZ sa domaćim kineskim kompanijama izvan njih je zapravo imalo najveći uticaj na sveukupnu kinesku privredu. Njihovo uključivanje kao snabdevača, pre svega u okviru lanaca proizvodnje, dovelo je do velikog efekta prelivanja na ostatak kineske ekonomije.
Šta sve ovo znači za Srbiju?
Specijalne ekonomske zone u Kini su veoma uspešan način privlačenja SDI, tehnološkog i ekonomskog razvoja. Međutim, one su se razvile u jednom posebnom kontekstu koji sa Srbijom ili Balkanom uopšte nemaju puno veze. Veliko je pitanje da li bi otvaranje ovakvih ili sličnih zona u Srbiji imalo iste rezultate kao što je to bio slučaj u Kini. Srbija nema neisrcpan izvor jeftine radne snage kao Kina, do prebacivanja radno intenzivnih industrija iz Evrope je već uglavnom došlo (što u Aziju ili Afriku, što u okolne zemlje u tranziciji) i postoje ozbiljni nedostaci u funkcionisanju osnova vladavine prava.
Drugim rečima, kreiranje specijalne ekonomske zone po ugledu na Šenžen bi moglo da ima određeni uticaj na ekonomski razvoj, ali nije izvesno da bi do toga zaista došlo.