Specijalne ekonomske zone – serijal
Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Još uvek ne znamo detalje Grenelovog plana za Kosovo, ali vredi razmotriti različite oblike specijalnih ekonomskih zona (SEZ) koji postoje u svetu

*Tekst je deo Talas serijala “Specijalne ekonomske zone”

 

Ričard Grenel, specijalni izaslanik SAD-a za dijalog Beograda i Prištine, nedavno je pomenuo mogućnost stvaranja „mini Šenžen zone“ između Srbije i Kosova koja bi pomerila fokus sa političkih na ekonomska pitanja u susret najavljenom sastanku u Beloj kući 27. juna. “Kada sam razgovarao o problemima mladih na Kosovu i o poslovnoj zajednici, kao i u Srbiji, bilo je jasno da žele ekonomski razvoj, nova radna mesta, nadu”, izjavio je Grenel u intervjuu za televiziju Newsmax.

Dok još uvek nisu poznati detalji predloga, Grenelov pristup pokazuje da intenzivnije uključivanje SAD-u u dijalog dve strane prioritizuje ekonomsku saradnju. O konkretnim aspektima moguće specijalne ekonomske zone nalik na onu u Šenženu, Kini, moći ćemo da razgovaramo kada i ako bude postojalo više informacija o inicijativi. Međutim, i bez toga, korisno je upoznati se sa samim konceptom, različitim oblicima koji postoje u svetu, kao i prednostima i manama ovog pristupa ekonomskom razvoju.

 

Šta su specijalne ekonomske zone?

Specijalne ekonomske zone (SEZ) označavaju različite oblike privrednih zona. Ono što im je zajedničko jeste da predstavljaju geografski ograničene oblasti u kojima se regulativa koja se odnosi na poslovanje i trgovinu razlikuje u odnosu na ostatak zemlje. Po pravilu, poslovno okruženje u SEZ je liberalnije, dok su administrativne procedure efikasnije. U njima postoji jedinstvena uprava ili administracija, i uglavnom se primenjuju zajednička carinska pravila.

Ideja SEZ je unapređivanje poslovnog okruženja kako bi se, u okviru zona, pokrenuo i ubrzao rast privrede. Upravo zbog toga, brojne države širom sveta otvaraju SEZ kako bi privukle strane investicije, povećale zaposlenost i podstakle izvoz. Kako bi privukle strane kompanije i investicije, u okviru ovih zona najčešće postoje različiti fiskalni podsticaji, kao i olakšano registrovanje i poslovanje kompanija (dobijanje licenci, zapošljavanje, ulaganje i sl).

Većina specijalnih ekonomskih zona otvorena je u zemljama u razvoju – iako SEZ postoje i u razvijenim privredama poput SAD ili Novog Zelanda, zemlje na nižem nivou ekonomskog razvoja u većoj meri zavise od ekonomskih aktivnosti unutar zona. SEZ postoje već decenijama – 1986, Međunarodna organizacija rada (MOR) registrovala je čak 176 SEZ u 47 zemalja, da bi taj broj postepeno rastao i u poslednjim godinama prevazišao broj od 5,000 zona širom sveta. Samo u proteklih 5 godina, razvijeno je preko 1.000 SEZ, navodi se u publikaciji UNCTAD-a “World Investment Report“.

Postoje dve vrste povlastica ili benefita koje SEZ nude i zbog čega su iz decenije u deceniju sve popularnije – direktne (rast zaposlenosti ili prihodi od spoljne trgovine) i indirektne (poput tehnoloških transfera, diverzifikacije izvoza ili testiranja različitih ekonomskih reformi), navodi Svetska banka.

 

Kakve sve SEZ postoje u svetu?

Sam termin specijalne ekonomske zone obuhvata različite oblike. U zavisnosti od stepena razvoja privrede, generalnog okruženja i željenih ciljeva, države se mogu odlučiti na primenu specifičnih pravila i olakšica, a neke čak „uvoze“ pravne sisteme ili sudije iz država koje imaju povoljnije poslovno okruženje. Takav je slučaj sa Međunarodnim finansijskim centrom u Dubaiju u okviru kojeg se primenjuje britansko pravo, dok sudove vode sudije iz Ujedinjenog Kraljevstva.

Neki od najzastupljenijih tipova SEZ koje navodi UNCTAD obuhvataju:

  1. Industrijske zone (fokusirane na industrijske aktivnosti)
  2. Zone izvozne proizvodnje (Export processing zone – EPZ)
  3. Slobodne zone – slobodne industrijske zone i zone slobodne trgovine
  4. Naučne i tehnološke parkove
  5. Specijalne „pilot“ zone (predviđene za isprobavanje ili eksperimentisanje sa ekonomskim reformama)
  6. Granične SEZ (locirane blizu državnih granica)
  7. Regionalne ekonomske zone

Pored klasičnih oblika, sve su češće SEZ koje se fokusiraju na nove tehnologije, turizam, finansijske usluge ili zaštitu životne sredine.

Još uvek nije poznato šta bi tačno podrazumevala SEZ u našem slučaju, ali postoji širok dijapazon mogućnosti za olakšavanje i podsticanje poslovanja, ulaganja i zapošljavanja ukoliko zaista dođe do njenog otvaranja. Imajući u vidu da je Grenel pomenuo „mini Šenžen“, jasna je referenca na SEZ koje postoje i funkcionišu u Kini. Brojne studije pokazuju da su upravo SEZ, zajedno sa industrijskim klasterima, bile pokretači ogromnog rasta kineske privrede u proteklim decenijama.

 

Prednosti i ograničenja specijalnih ekonomskih zona

SEZ su zamišljene kao pokretači privrednog rasta na ograničenim teritorijama. Kao takve, njihov glavni cilj jeste pospešivanje ekonomskih aktivnosti, povećanje zaposlenosti, podsticanje ulaganja i generalno otvaranje privrede prema globalnom tržištu.

Imajući u vidu da su prve SEZ u Kini otvorene 1980-ih, do danas postoji značajna količina podataka i iskustava iz kojih je moguće doneti određene zaključke o njihovim prednostima i ograničenjima. Prva SEZ u Kini otvorena je upravo u Šenženu, 1980. godine, u okviru šire strategije otvaranja kineske privrede pod vođstvom Deng Sjaopinga. U tom kontekstu, prve SEZ u Kini služile su kao test za tržišnu privredu koji će pokazati prednosti otvaranja kineske ekonomije.

U detaljnoj studiji Svetske banke iz 2010. godine, navodi se da su slobodne ekonomske zone značajno doprinele rastu BDP-a, zaposlenosti, izvozu, privlačenju stranih direktnih investicija (SDI) i novih tehnologija, kao i usvajanju savremenih praksi u upravljanju. „Tokom 2006. godine, pet prvih SEZ stvarale su 5% ukupnog realnog BDP-a Kine, 22% ukupnog robnog izvoza i 9% dotoka SDI“, navodi se u publikaciji.

Od eksperimentisanja sa principima tržišne privrede i liberalnijom regulativom, zone nastale 1980-ih danas predstavljaju važne ekonomske centre, od kojih neki nose epitete kineskih silicijumskih dolina. Pored doprinosa BDP-u, u kineskim SEZ zabeležen je visok rast zaposlenosti (2% ukupne zaposlenosti u Kini 2006. godine), direktnih stranih investicija (čak 46% ukupnih SDI u Kini 2007. godine), kao i razvoj visokotehnoloških kompanija od kojih se većina nalazi upravo u SEZ.

Pored iskustva Kine, kojim ćemo se detaljnije baviti u narednim tekstovima, važno je naglasiti i značaj SEZ u privredama poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Portorika (SAD) i Indije.

Međutim, i pored vidnih koristi koje SEZ donose, postoje i određena ograničenja – kako u pogledu načelnog funkcionisanja, tako i posledica. Pre svega, da bi ovakav projekat imao šansu za uspeh, postavlja se pitanje okruženja u kojem se otvara.

U pogledu Kosova i Srbije, nameće se pitanje funkcionalnosti sudova, administrativnih procedura i generalne atmosfere u kojoj se poslovanje odvija. U situaciji u kojoj je vladavina prava na izuzetno niskom nivou, dok su upitne i same osnove zdrave privrede poput zaštite prava svojine i nerešenih imovinskih pitanja, izvesno bi postojala ograničenja za funkcionisanje SEZ. Ovakav poduhvat bi verovatno zahtevao izmene u zakonodavstvu, kao i rešavanje prethodnih sporova, ali je još uvek rano za takve analize, budući da ne znamo u kojem pravcu će se ovi planovi kretati. Tu je, naravno, i pitanje političke volje svih uključenih strana, kao i finansijske pomoći od strane SAD-a koja bi bila nužan preduslov ozbiljnijih ekonomskih aktivnosti na ovoj teritoriji.

Kada je reč o iskustvu postojećih SEZ u svetu, primeri iz Kine su se uglavnom pokazali kao priče o uspehu. S druge strane, podaci Svetske banke iz 2017. godine pokazuju da je iskustvo afričkih zemalja nešto drugačije. Sa izuzetkom nekoliko SEZ (Mauricijus, Kenija, Madagaskar i Lesoto), većina zona u Africi nije ostvarila posebno uspešne rezultate u pogledu privlačenja investicija i povećanja izvoza i zaposlenosti. Deo objašnjenja leži u slabim kapacitetima država (institucionalni okviri i sprovođenje mera), a deo i u tajmingu. Specijalne ekonomske zone u afričkim zemljama otvarane su relativno kasno u odnosu na Istočnu Aziju ili druge delova sveta u kojima su ovi poduhvati bili uspešniji, što je imalo uticaj na njihovu konkurentnost u globalnoj privredi. Iskustvo ovih zemalja pokazuje nam da ne postoji univerzalni šablon za funkcionisanje SEZ, već da treba uzeti u obzir specifičnosti lokalnog konteksta, kao i šireg okruženja.

Dok su afričke zemlje po mnogo čemu specifične, postoje i načelna ograničenja SEZ koja treba imati u vidu. Usled olakšica i privilegija koje SEZ nude investitorima, jedan od rizika jeste samo ponašanje investitora i podsticaji za njihovo ozbiljnije poslovanje. To je posebno važno na duži rok jer su poznata iskustva, uključujući i Srbiju, u kojima su ove olakšice povoljne za kratkoročno ulaganje, dok od ukupne privredne klime i intenziteta ekonomskih aktivnosti zavisi koliko će poslovanje biti održivo, što se između ostalog odražava i na radna mesta. Pored toga, ulaganja u infrastrukturu SEZ mogu da dovedu do većih troškova održavanja koji nekada prevazilaze ekonomske dobitke, navodi se u ranijem World Investment izveštaju.

Sve ovo ne znači da će se SEZ nužno susresti sa problemima u poslovanju, već da treba imati u vidu različite aspekte priprema i organizacije ovih zona. Njihov nesumnjiv uticaj na rast privrede i uključivanje u globalne tokove, tamo gde su bile uspešne, govori nam da ih vredi razmatrati, dok ostaje da vidimo da li je, i kako, moguće prevazići ograničenja koja postoje kod nas, a koja se prvenstveno odnose na institucionalne i političke okvire u kojima se poslovanje na Kosovu odvija.

 

Pročitajte i: