Cenovnik predizbornih obećanja – poslednja debata na javnom servisu

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock 

U susret predstojećim parlamentarnim izborima, Talas prati izbornu kampanju partija, koalicija i grupa građana koje su odlučili da učestvuju na izborima. Na nedeljnom nivou dajemo kratak pregled ekonomskih obećanja, sa osvrtom na predložene mere tamo gde je to moguće.

Izdvojili smo ekonomska obećanja i izjave sa poslednje debate izbornih kandidata na javnom servisu održane 11. juna na RTS-u.

 

Poslednja debata na RTS-u

Krajem prošle nedelje održana je poslednja predizborna debata u serijalu “Reč na reč” na javnom servisu, u organizaciji RTS i CeSID-a. Ovom prilikom glavne teme bile su ekonomske, a u debati su učestvovali: Dušan Bajatović (SPS – Jedinstvena Srbija – Dragan Marković Palma), Aleksandar Šapić (Aleksandar Šapić – Pobeda za Srbiju), Vladimir Orlić (Aleksandar Vučić – Za našu decu), Aleksandar Šešelj (Vojislav Šešelj – Srpska radikalna stranka), Saša Radulović (Suverenisti) i Pavle Grbović (Sergej Trifunović – Pokret slobodnih građana).

U ovoj emisiji imali smo priliku da čujemo odgovore predstavnika vlasti i opozicije na dva pitanja: koje mere protiv nezaposlenosti nakon krize izazvane epidemijom bi kandidati podržali, te da li bi privatizovali javna preduzeća.

 

Mere protiv nezaposlenosti

Dušan Bajatović se u svom izlaganju na ovo pitanje založio za “neke male mere državnog intervencionizma, šta god to značilo” (kako je i sam rekao). Potom je briljirao u ekonomskom dirižizmu i supstituciji uvoza, bukvalno rekavši “treba im reći (preduzećima) šta sve treba da proizvodimo”. Njegov plan je proizvodnja za izvoz, što nije ni nova ni revolucionarna ideja, ali je takođe i supstitucija uvoza što takođe nije nova, ali nije ni pametna ideja.

Supstitucija uvoza podrazumeva da se ne uvozi ono što može da se proizvede u domaćoj privredi, što na prvi pogled deluje jako primamljivo: novac bi onda ostao u našoj privredi umesto da ide u izvoz, a još deluje i lako jer već postoji tražnja za tim proizvodima. Ali šta nas onda sprečava da u Plandištu gajimo banane, a da u Surdulici pravimo mobilne telefone? Samo realnost. Problem nastaje u realizaciji, budući da postoje različiti komparativni troškovi. Čak i kada bismo mogli da ih proizvedemo u Srbiji, i to istovetnog kvaliteta, oni bi posledično bili skuplji nego proizvodi iz uvoza, pa bi sve ovo bilo bacanje para u bunar. Da ovo nije samo neko prazno teoretisanje, govore i primeri zemalja Latinske Amerike, Afrike i Azije koje su decenijama sprovodile ovakvu politiku, ali bez većih uspeha.

Aleksandar Šapić je rekao da je još rano da se vidi da li su dosadašnje mere bile dovoljne i kakve će efekte imati, ali da je svakako potrebno pomoći najpogođenijih sektorima, kao što su turizam, ugostiteljstvo i sektor malih i srednjih preduzeća. Doduše, ostalo je nejasno tačno kako.

Vladimir Orlić se hvalio dosadašnjim uspesima trenutne Vlade, ukazavši na neke otvorene fabrike i izgrađenu infrastrukturu. Podatke o investicijama protumačio je pogrešno: pohvalio se da su investicije u Srbiji najviše u regionu, ali to važi samo za strane direktne investicije. Ukupne investicije nalaze se na niovu proseka regiona, ili čak ispod njega (zavisno sa kim se poredimo) jer su nam domaće investicije jako niske. Nedavna studija Fiskalnog saveta ovo objašnjava lošim poslovnim okruženjem, pre svega korupcijom i lošom vladavinom prava.

Aleksandar Šešelj je rekao da treba da se napusti neoliberalizam koji je u Srbiji “svetinja od Petog oktobra”, i ponovio izmišljenu brojku od 750 miliona evra za subvencije za radna mesta. U realnosti, na ove namene ide 100-130 miliona evra godišnje. Nije mu palo na pamet da subvencije, naročito za radna mesta, nisu deo neoliberalnih ekonomskih mera već njihova čista suprotnost. O tome koliko je Srbija neoliberalna najbolje govori rangiranje Instituta Frejzer iz Kanade čiji Indeks ekonomskih sloboda (a jedan od njegovih tvoraca bio je baš Milton Fridman) rangira Srbiju na dnu evropskih zemalja. Umesto toga, Šešelj bi subvencije usmerio ka domaćim preduzećima.

Saša Radulović je bio najkoncizniji: založio se za smanjenje poreza i doprinosa za trećinu, kao i za smanjenje birokratskog opterećenje koje je veliko. Potom je istakao da treba davati kredite domaćim preduzećima u dinarima, bez valutne klauzule.

Pavle Grbović je predložio transfere malim i srednjim preduzećima i beskamatne kredite za velika preduzeća, uz smanjenje parafiskalnih nameta, taksi i carina koje opterećuju privredu. Dodao je i da država treba da pomogne potrošnju. Ovakav pogled na ponašanje države u recesiji imao bi smisla da je u pitanju velika privreda. U slučaju male otvorene privrede kao što je Srbija, povećanje javnih rashoda na tekuće troškove (plate i penzije) dovelo bi do povećanja uvoza i pritiska na devizni kurs, čemu smo već svedočili od 2008. godine.

Tokom diskusije, Bajatović se založio za zamenu skupih kredita preduzeća jeftinima.

Šapić je imao jednu dobru, a nezapaženu misao: “Smanjiti ovo, smanjiti ono, dati tamo, dati vamo, pitanje je odakle?”. Ovo je jako važan ekonomski uvid: država nema svoj novac, ima ga samo tako što nam ga prethodno uzme. A ako nema dovoljno, država se zadužuje, pa nam novac uzima kasnije. Umesto toga, Šapić predlaže da se odustane od nekih kapitalnih projekata da bi se finansirao taj program pomoći privredi.

Orlić, sa druge strane, insistira na investicijama jer će to imati dobar efekat na rast, i ponovo obećava nemoguće penzije i plate. Šešelj bi ukinuo zabranu zapošljavanja u javnom sektoru, i ponovo je pričao o ukidanju subvencija za SDI. Radulović je opleo po nemačkom kolonijalizmu i naseljavanju miliona migranata po Srbiji. Grbović je osudio finansiranje funkcionerske kampanje i rekao da bi bilo bolje da su ove pare potrošene na pomoć privredi, ali i upozorio da ponovo očekuje politiku štednje da bi se pokrili minusi u budžetu koji će uslediti.

 

Javna preduzeća

U delu emisije posvećenom javnim preduzećima, Grbović se založio za “poštenu privatizaciju”, ali i za to da država zadrži vlasništvo u strateškim preduzećima uz uvođenje profesionalnog menažmenta. Ukazao je i na to kako režim preko zapošljavanja u državnim preduzećima vodi ljude na proteste, na primeru preduzeća “Milan Blagojević” iz Lučana.

Radulović je protiv privatizacije javnih preduzeća, i optužio je režim za pranje para preko “Arapa”, te za nekoliko loših privatizacija. Šešelj je rekao da Srbija treba da se “emancipuje od MMF-a”, kao i da je Komercijalna banka prodata za manje novca od sume koja je bila na njenom računu i kojom je mogla da raspolaže. Izgleda da mlađem Šešelju niko nije objasnio da, kada ostavite pare kao depozit u banku, to nisu odjednom pare banke, nego su i dalje vaše.

Orlić se hvalio boljim poslovanjem Telekoma i EPS-a, iako svakome ko iole poznaje poslovanje ova dva preduzeća nije jasno čime tu bilo ko može da se pohvali. O tome govori i poseban izveštaj Fiskalnog saveta o lošem poslovanju EPS-a. Za Šapića, strateške oblasti su hrana, energetika, saobraćaj i telekomunikacije, i u njima bi želeo da država zadrži kontrolu. Istakao je i da nema ništa protiv privatizacije, ali kada bi bila sprovedena na bolji način nego što je to do sada rađeno. Bajatović želi korporativizaciju javnih preduzeća – njihov prelazak u akcionarsko društvo. On ne želi da prirodne monopole i “porodičnu srebrninu” prepušta stranom kapitalu i misli da treba postaviti profesionalni menadžment. Zli jezici bi rekli, zašto to niste uradili do sada?

U sučeljavanju kandidata ništa posebno nije rečeno, osim što je Aleksandar Šešelj izložio svoj sjajan plan za bankrot države. Ukinuo bi postojeće javne agencije, a tim uštedama bi povećao minimalne plate i penzije na nivo minimalne potrošačke korpe od 37.000 dinara. Ovakva mera bi samo za penzije godišnje koštala preko 2 milijarde evra, ili 4% BDP-a. Nastavio je da briljira time što je izjavio da treba razlikovati strane investicije sa Zapada koje su došle da prave profit, za razliku od ruskih i kineskih. Da su ruski i kineski menadžeri u Boru, Smederevu ili NIS-u gledali ovu emisiju, siguran sam da bi se lepo nasmejali. Šešelj je potom izjavio da NIS najviše puni budžet Srbije – ne shvatajući valjda da ga zapravo punimo svi mi kada kupujemo gorivo na NIS-ovim pumpama jer plaćamo akcizu na gorivo, a ne sam NIS. 

 

Pročitajte i: