Glavni urednik

Vreme čitanja: 5 minuta

Photo: Gage Skidmore 

Ljudi su ispratili najnovije Grenelove tvitove o Srbiji i Kosovu i odmah su se razleteli kao muve bez glave po društvenim mrežama. Naravno ljudi nesvesno prilagođavaju tumačenje ovih najava svojim predubeđenjima. Ljudi priželjkuju da se desi ono što bi oni želeli da se desi, pa to povratno utiče na stil i konture njihovih reakcija u pomenutom tumačenju.

Ovo naglo razletanje u reakcijama svakako je razumljivo. Grenel je do sada dovoljno potvrdio značaj koji njegova pozicija i bliskost Trampu nose sa sobom. Tu je i tajming. Najava za ovakav susret samo desetak dana unapred.  I to u vreme kada smo svi fokusirani na izbore i kada smo se pomalo odvikli od ovakvih najava na prepad.

Sadržaj tvitova i glavne poruke koje se ovde iznose više su nego eksplicitne.  Ukoliko uključimo zoom out opciju i vidimo da se Evropska unija opredelila da pošalje iskusnog čoveka za ovaj region da bude posrednik između Beograda i Prištine, vidimo da je pozicija SAD oličena u Grenelovim tvitovima daleko konkretnija, izvesnija, opipljivija, pa zašto da ne i onakva kakvu bi zvanični Beograd radije da razmatra. Ono što bismo od EU mogli da očekujemo je stara dobra pesma o tome da je dogovor dobar za nas i za našu evropsku perspektivu. Vratićemo se na ovo malo kasnije.

Na kraju, znajući da su američki izbori blizu, mnogi sa pravom vide da ovo jeste vanredno isticanje značaja ovog pitanja za Trampovu administraciju, pa se onda vraćamo na početak – očekivanja se sada još više pojačavaju, a rasuđivanje je snažnije pod uticajem emocija.

Dve za mene najvažnije rečenice u Grenelovim tvitovima jesu: ”Kao što smo dosledno isticali, prvo moramo da ostvarimo napredak na polju rasta privreda. Ovo je fokus.”

Dakle više je nego jasno da se prioriteti menjaju. Ovo je do sada ponovljeno više puta. Amerika postavlja podsticanje ekonomskog prosperiteta Srbije i Kosova u prvi plan. Bar Trampova Amerika. Ko koga priznaje i u kom obliku nije prioritet. Otud i Grenelova najava da će jedni da obustave kampanju povlačenja priznanja, a drugi kampanju za prijem u međunarodne institucije.

Statusno zamrzavanje, ekonomsko približavanje. Ako već ne možemo politički da se dogovorimo, možda da probamo da otvorimo kanale ekonomske saradnje, da maksimalno ukinemo barijere za protok robe, ljudi, kapitala, da jedni ulažu kod drugih, da drugi kupuju od prvih, da se prvi zapošljavaju kod drugih i obrnuto.

Francuskom ekonomisti Frederiku Bastiji iz 19. veka pripisuje se da je rekao da ukoliko robe ne prelaze granicu, prelaziće je vojnici. Razmena roba i usluga ne samo da stvara koristi za obe strane, već nas čini i međuzavisnima. Ako već ne možemo da znamo gde su nam granice (ni mentalno, ni administrativno) zašto se ne bismo ponašali kao što se inače ponašamo, bez toga da sam akt prelaska te imaginarne linije doživljavamo kao akt priznanja? Makar neko vreme. Idealno dok srednje klase oba društva ne postanu bogatije i manje podložne rasplamsavanju nacionalističkih strasti.

Moram da priznam da sam na prvu loptu bio veoma zadovoljan kako je Amerika počela da menja pristup prema Balkanu. Ako nas već političke elite zamlaćuju dok završavaju svoje poslove i ko zna koje koristi izvlače iz toga, zašto mi kao ranjivija i siromašnija društva Evrope ne bismo uvideli ekonomski značaj povezivanja i saradnje koja će pre svega nama da znači?

Realnost mi naravno uvek ohladi glavu i podseti da je Tramp najavljivao istorijske dogovore i oko Severne Koreje i oko Bliskog istoka. Da li je ovde napipao lake bodove, svakako da jeste. To naravno ne treba da nas zanese da je u pitanju naznaka nekog istorijskog dogovora koji rešava višedecenijski spor. Međutim, čak i naznaka nekakvog pakta o ekonomskoj saradnji, ima izuzetno dalekosežne pozitivne posledice. Pre svega zato što odgovara na ključne izazove naših društava.

Ukoliko pogledamo najnovije veliko istraživanje javnog mnjenja Međunarodnog republikanskog instituta (IRI) koje je sprovedeno u pet zemalja našeg regiona (BiH, Kosovo, Severna Makedonija, Crna Gora i Srbija) na reprezentativnom nacionalnom uzorku, videćemo ono što znamo već godinama – građanima su najvažnije ekonomske teme. Odnosno one teme koje se tiču njihovog materijalnog statusa, ličnog prosperiteta, koliko zarađuju i koliko stvari od toga mogu da kupe.

Na pitanje koji je najveći problem sa kojima se vaše društvo suočava – građani Srbije i Kosova imaju prva tri identična odgovora, samo u drugačijem redosledu.

Nezaposlenost je svakako problem broj jedan kako u Srbiji (22%), tako i pogotovo na Kosovu (65%). Nama su nizak životni standard i visoke cene na drugom mestu (21%), dok je ovaj problem na Kosovu na trećem mestu (5%). U Srbiji 10% ispitanika vidi korupciju kao najveći problem čime je postavlja na treće mesto, dok je ona na Kosovu na drugom mestu (11%). Zapošljavanje je nešto što građani i Srbije i Kosova vide da bi trebalo da bude top prioritet njihovih vlada – Srbija (16%), Kosovo (34%).

Poređanja radi EU integracije viđene su kao problem na nivou zagađenja, u prevodu ne prepoznaje se neki značaj toga (svega 1% ispitanika u oba slučaja). U Srbiji je najmanja podrška ulasku u EU na hipotetičkom referendumu (50%) u odnosu na sve druge zemlje u ovom istraživanju.

Evropska Unija se nažalost suočava sa srozavanjem ugleda u Srbiji. Korona kriza samo je još više ogolila to srozavanje. Nada odavno više nije dovoljna. Sa jedne strane, vodeće evropske države nisu spremne da nama prave ustupke jer od toga mogu da imaju više štete nego koristi, dok mi sa druge strane ne želimo da sprovedemo dubinske reforme jer bi time privilegije i povlašćeni položaji vladajućih struktura bili ugroženi. I onda se svi pomalo igramo – EU nam obećava ”perspektivu članstva” i ”evropsku budućnost”, a mi njima da napredujemo i da ispunjavamo očekivanja.

U tom kontekstu deluje i pomalo tragikomično, pokušaj Karla Bilta da u svom tvitu kao reakciji na Grenelov skrene pažnju Srbiji i Kosovu da ukoliko zaigraju po Grenelovim notama, da će time možda biti ugrožena njihova – udahnite duboko – ”perspektiva priključenja EU”.

Ukoliko Grenelova inicijativa zaista krene putem stvaranja neke vrste dogovora koji će u prvi plan da stavi ekonomske integracije, stranu finansijsku pomoć i ukidanje barijera, uloga konkretno Miroslava Lajčaka i same EU može se kretati u rasponu od konstatovanja zadovoljstva usled pomaka uz podršku i treće strane, do totalnog fijaska i ogoljenog srozavanja autoriteta EU koji će posle reputaciono morati da spašavaju Francuska i Nemačka nekim svojim političkim manevrima.

Verujem da trenutni režim ne želi da napravi bilo kakav istorijsko dugoročniji iskorak po pitanju odnosa sa Kosovom pre svega zato što su svesni političke cene takvog poteza. Da su to istinski hteli, oni bi čitavo društvo počeli da pripremaju i to još pre par godina. Vučiću treba alibi da mu je teško. Da ne može lako sa nacionalizmom kod kuće. Da je pod pritiscima. Da mu treba još vremena. Još dva-tri mandata, pa ćemo onda da vidimo. Nestabilno Kosovo sa svoje strane takođe ne uliva poverenje o spremnosti na dogovor.

Najviše što ovaj režim može da uradi dok poseduje moć jeste da stvori osnove da se društva Srbije i Kosova približe pre svega na polju ekonomske saradnje. Da li će to da urade? Veoma sam skeptičan. Ali svakako pozdravljam opipljive i konkretne korake ka tom cilju. Mnogo više nego posmatranje apstraktnog horizonta evropske nade kojim se za sada samo produbljuju frustracije.