Foto: iStock
Tokom protesta koji su trenutno događaju u Sjedinjenim Američkim Državama povodom ubistva Džordža Flojda od strane policije, jedan specifični potez demonstranata je privukao veliku pažnju. Demonstrantni u Sijetlu su odlučili da okupiraju oblast u kojoj se nalazi policijska stanica i zabrane ulazak policiji u nekoliko okolnih ulica. Ovaj deo Sijetla je postao “autonomna zona”, postavljene su barikade kojima se ograničava ulaz policije i drugih vozila, dok volonteri besplatno dele hranu i pružaju neophodnu medicinsku negu. Tokom dana se organizuju različite aktivnosti, poput projektovanja dokumentaraca o rasizmu na otvorenom. Poduhvat demonstranata naišao je na oštru osudu od dela javnosti, dok je većina mejnstrim američkih medija predstavila autonomnu zonu kao vid ulične žurke i aktivizma.
I’m outside of the Seattle Police Department’s East Precinct for @townhallcom. Police have pulled out of the area and protesters have set up barricades in the streets. They have declared it a “Cop Free Zone.” pic.twitter.com/iYFQ9B4jhz
— Julio Rosas (@Julio_Rosas11) June 9, 2020
Iako je autonomna zona u Sijetlu verovatno kratkotrajni performans demonstranata, ona je privukla pažnju na održivost sličnih projekata u kojima građani odluče da se povuku iz društva i stvore alternativnu zajednicu, najčešće (mada ne isključivo) kao vid bega od “opresivnog kapitalističkog sistema”. Komune, kao najpoznatiji vid alternativnog organizovanja zajednice, dobile su veliki pažnju sa popularnošću hipi pokreta 1960-ih, a često je u njihovoj osnovi odricanje od kapitalizma, materijalističkih potreba i hijerarhija moći. U zamenu za ovo, komuna nudi zajedništvo, deljenje resursa i prihoda, kao i neposrednu demokratiju, u kojoj svaki član ima istu moć odlučivanja.
Iako je hipi pokret danas prisutan jedino kroz komercijalizovanu odeću, život u komuni i dalje ima svoje pristalice, naročito ukoliko je predstavljen kao “ekološki održiv” način života. Brojni primeri komuna koje su nekada postojale, ali i onih koji su trenutno aktivne, ukazuju na dva velika problema sa ovakvom utopijom – gotovo je nemoguće povući se iz kapitalističkog sistema slobodne trgovine i razmene, a individualizam je prva žrtva života u komuni. Ukratko – slobodna trgovina radi, određena hijerarhija u zajednici je neminovna, a ljudi vole da poseduju svoje stvari i imaju privatnost.
Da li su komune zaboravile lekcije Leonarda Rida?
Ideal samoodržive komune, izmeštene iz kapitalističkog sveta, dugo je prisutan u komunističkoj literaturi, ali ona ima pokriće i u istočnjačkim duhovnim učenjima. Članovi komune često pokušavaju da proizvedu sve što im je neohodno za život, uključujući uzgajanje voća i povrća i njihovu preradu. Ovo je ipak mnogo teže nego što izgleda, naročito ukoliko ovo pokušavaju da rade ljudi koji nikada pre toga nisu imali iskustva sa poljoprivredom. Neke komune su čak odlazile i korak dalje, pa su pokušavale da u potpunosti isključe upotrebu tehnologije koja bi potencijalno olakšala proces uzgajanja. Razlog za ovo je uglavnom neopravdana tvrdoglavnost, koja ne odbacuje samo kapitalistički svet, nego i modernu tehnologiju.
Dobar primer ovoga je komuna Martl Hil, koja postojala 1970-ih u američkoj saveznoj državi Vermont (fun fact – komunu je nekoliko puta posetio i Berni Sanders). Članovi ove komune su pokušavali da uzgajaju šargarepe, bez upotrebe moderne tehnologije, i da je kasnije prodaju nacionalnom supermarketu (toliko o odbacivanju kapitalizma). Poduhvat se ipak pokazao kao neprofitabilan upravo zbog nedostatka znanja i efikasnosti u proizvodnji, uprkos gotovo herojskom trudu koji je uložen. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg se veliki broj komuna danas okreće spiritualnom turizmu ili edukaciji kao glavnom izvoru zarade, što je još jedan dokaz da je ideja o samoodrživosti jedne izolovane zajednice utopistički san.
Umesto odbacivanja kapitalističkog sistema, treba uvideti da je podela poslova, specijalizacija i slobodna trgovina osnova bogatstva i prosperiteta koji danas imamo. Leonard Rid u svom čuvenom eseju “Ja, olovka” ukazao je na jednostavnu činjenicu, a to je da u sistemu gde ljudi slobodno razmenjuju resurse i usluge možemo stvoriti izrazito kompleksne proizvode bez centralnog upravljanja. Ovo nije nešto što može da se dogodi u trenutku kada se jedna zajednica izoluje od ostatka sveta i mora da sve stvara ispočetka. Jutjuber Endi Džordž (znanje o specijalizaciji ne krije se samo u akademskim esejima) na plastičnom primeru dokazao je upravo ovo poentu – da bi napravio jedan sendvič, odlučio je da svaki njegov sastojak, uključujući i so, napravi sam. Za ovaj poduhvat mu je trebalo 6 meseci i preko 1.500 američkih dolara. Isti sendvič je verovatno mogao da kupi u lokalnom supermarketu za nekoliko dolara.
Čak i ljudi koji danas žive na selu i proizvode najveći deo hrane koju konzumiraju zavise od drugih ljudi u tom selu, koji će im pružiti neke druge usluge. U svetu gde je svakome dopušteno da slobodno trguje možemo da se specijalizujemo i sarađujemo efikasno, što je lekcija koju su brojne komune očigledno zaboravile.
Kako komune ubijaju individualizam?
Pored ogromnih prepreka tokom borbe za ekonomsku nezavisnost, u utopijskim komunama javljaju se drugi problem međuljudskih odnosa. Evan Morison, koji je živeo i posetio brojne komune u Velikoj Britaniji, Indiji i Kaliforniji, u fantastičnom eseju za portal Areo izneo je samo neke od izazova života u utopističkoj komuni.
Iako se predstavljaju prvenstveno kao inkluzivne i egalitarne zajednice, često je ulaz u njih omogućen samo određenoj vrsti ljudi, jer utopija zahteva “najetičnije ljude”. Stoga ne iznenađuje i to što u ovim zajednicama ponekad postoji prećutno takmičenje u “produhovljenosti” i oslobođenosti od materijalnih potreba. Takmičenje se odvija kroz stroge dijete, odbijanja svakog uživanja u hrani i intenzivan fizički rad. Hijerarhija se stvara ne na osnovu novca, već na osnovu toga koliko “mučeništva” je član zajednice spreman da podnese kako bi zadržao svoje moralne standarde.
Problematičan je i nedostatak inicijative i istrajnosti u zajednički poduhvatima. Morison piše da je u ovakvim komunama moguće videti ostatke neuspešnih ili jednostavno napuštenih projekata, poput zapuštenih bašti ili radionica za grnčariju. Jedan od loših uticaja je i česta upotreba narkotika, naročito marihuane, što se uklapa u čitavu ideju komune kao mesta gde ne postoje ciljevi, pa samim tim ni neuspesi. Ne samo da u utopističkim komunama ne postoje ciljevi kao takvi, već se greške i neuspesi često sakrivaju i ignorišu, kako se ne bi ugrozila ideja o nepogrešivosti misije, što onemogućava da se greške kasnije isprave.
Najveći propust komuna jeste ipak u njihovom odnosu prema individualizmu i odlučivanju. U većini komuna postoji direktna demokratija, u kojoj se svi podjednako pitaju tokom donošenja odluka. Direktna demokratija i donošenje odluka konsenzusom slavljeno je kao pobeda inkluzivnosti i pravednosti, naročito ukoliko se uporedi sa sistemom vladavine u zapadnim liberalnim demokratijama, gde kao građanin imate malo aktivnog učešća u procesu donošenja zakona. Međutim, direktna demokratija izgleda dosta drugačije u realnosti – često su oni koji nisu saglasni sa odlukama pod pritiskom grupe koja želi da se odluke donesu jednoglasno. Individualizam i kritičko mišljenje viđeni su kao udar na “jedinstvo” zajednice, usled čega je pojedinac stalno pod pritiskom da se prilagodi i kroji svoju ličnost po šablonu zajednice. Život u komuni ne znači samo žrtvovanje individualizma, već i velikog dela privatnosti, koja je važna za mentalno zdravlje.
Takođe, čak i u anarhističkim komunama se javlja određena hijerarhija – neki ljudi jednostavno imaju više moći u procesu odlučivanja, ali se o tome u komunama retko govori jer se narušava ideal jednakosti. Usled toga je teže i preispitivati liderstvo (kako da kritikujemo lidera ako se pretvaramo da on ne postoji?), a još veći problemi se javljaju ako lideri pripisuje sebi određeni legitimitet koji je teško dovesti u pitanje. Dokumentarna serija Wild Wild Country govori upravo o pokušaju da se u ruralnom delu američke savezne države Oregon uspostavi komuna sa liderom koji je posmatran kao hodajuće božanstvo. Spoiler alert – čitav poduhvat se ne završi najbolje za one koji nisu deo upravljačkog sloja komune.
Kakva je budućnost komuna?
Autonomna zona u Sijetlu, koja je u međuvremenu postala poznata pod akronimom CHAZ, za sada nije komuna, već vid protesta zauzimanjem prostora. Slične akcije smo mogli da vidimo i tokom protesta Occupy Wall Street (Okupirajte Vol Strit) 2011. godine kada su se demonstrantni prvobitno okupili i kampovali u njujorškom parku. Demonstranti su tada zahtevali povećanje minimalne plate i veću redistribuciju bogatstva, a nakon nekoliko meseci protest se ugasio, iako su neki od zahteva ispunjeni proteklih godina.
Čak i nakon što autonomna zona u Sijetlu prestane da postoji, brojna pitanja o održivosti komuna će nastaviti da budu važna. Sve više ljudi u razvijenim zemljama poput SAD ističe da se oseća usamljeno, a komune mogu pružiti osećaj zajedništva koji nam nedostaje. Ipak, male su šanse da će rešenje biti utopističke komune koje smo videli 1960-ih, već će to pre biti zgrade i naselja sa značajno više zajedničkih površina i prostora za kontakt i druženje. Komune, utopistički projekti sa ciljem odricanja od kapitalizma, treba da ostanu u prošlosti kao pouka za sve kojima ovakve ideje deluju privlačno.