Glavni urednik

Vreme čitanja: 3 minuta

Photo: iStock

Mnogi opoziciono usmereni birači bojkotovaće ove izbore zato što im je glasanje ispod časti, nedostojno njihovog učestvovanja. Bar tako deluje nedelju dana pre izbornog dana. Često smo od zagovornika neglasanja  do sada mogli da čujemo da ćemo se ”bolje osećati” ako ne glasamo. Da ćemo moći da ”budemo ponosni”.

U borbi za slobodu ili makar za političke ideale u koje su verovali, ljudi su na ovim prostorima podnosili velike žrtve. Tako su i u skorije vreme, mnogi ljudi bili spremni da osete hladan mlaz šmrka u svojim kostima i pečenje očiju usled susreta sa suzavcem. Tako su neki učestvovali u političkoj borbi za ostvarenje ciljeva.

Danas deo opozicione javnost živi autoimunu iluziju da će bilo koja alternativna aktivnost (kao što je na primer ”košenje dvorišta” ili ”fudbal sa klincima u parku”) biti smislenija od glasanja na izborima. Pri tom – biće i prijatnija! Kad se taj vid, uslovno rečeno, političke borbe uporedi sa onim ranijim surovim primerima, prednosti su više nego očigledne. Imaš osećaj da učestvuješ u borbi, a radiš zapravo stvari koje inače voliš da radiš vikendom!

Kako svima onima koji su nekada gutali suzavac i ležali u mraku policijskog pritvora nije palo na pamet da je samo trebalo da nađu neku alternativnu aktivnost i da bi im tako bilo mnogo lakše? Kako tadašnji političari nisu uvideli moć tog pristupa da političku borbu treba da povežu sa osećajem prijatnosti? Ko zna kakve bismo imali posledice da su tako razmišljali? Ko zna kako bi danas izgledalo ono dvorište i ko zna gde bi bili klinci iz parka da se na političku borbu nekada ranije tako gledalo?

Vratimo se u realnost. Na izbore je potpuno legitimno ne izaći. Veliki sam protivnik zakonski obavezujućeg glasanja na izborima. U današnjem svetu je luksuz osećati se prijatno zbog toga što niste izašli na izbore. Saznanje da vam se neposredno neće desiti ništa strašno zbog toga što ne glasate jeste velika tekovina nekih ranijih političkih borbi i postignuća. Međutim, sloboda izbora da glasate ili ne glasate kao i ušuškanost privatnog domena života jednom stečeni nisu upisanu u kamenu. Oni postoje u političkom procesu koji je veoma promenljiv i često nestabilan.

Jednom izgubljena ili još gore doborovoljno predata sloboda možda će veoma teško da se povrati. Da li svojim ponašanjem olakšavate ili otežavate borbu za očuvanjem ili uvećanjem svoje slobode? Da li to što se trenutno prijatno osećate jer odbijate da učestvujete u stvaranju nove realnosti može da oblikuje realnost u kojoj će vaš uticaj kasnije biti sve ograničeniji, sve manje važan? Šta ako uslovi koji vam danas deluju ponižavajuće sutra budu još gori?

Razmislite o tom luksuzu konformističkog bojkota koji svi mi imamo. O tim mnogim svetovima mogućnosti koji vam pucaju pred očima šta biste sve mogli da radite kako tog dana izbora, tako i u danima posle i kako svet koji se stvara van vašeg uticaja sutra može razorno da utiče upravo na te vaše mogućnosti.

Mnogi građani, sa druge strane, nemaju luksuz osećanja prijatnosti usled neglasanja. Mnogi ljudi su ucenjeni, uplašeni. Neki se nadaju. Neki očekuju. Nekima je obećao. Kako oni bez kojih nema promena gledaju na pozivanje na prijatnost usled neglasanja?

Od raznih vidova političke borbe ovaj imaginarijum tzv. aktivnog bojkota koji neki i dalje promovišu je verovatno prvi koji je borbu povezao sa prijatnošću i razonodom; prvi koji tako upadljivo selektivno komunicira samo sa onim privilegovanim delom građana, sa onima koji imaju luksuz da se razonode umesto da glasaju; prvi koji ne uzima u obzir motivaciju razočaranih, izneverenih, obmanutih.

Sa druge strane, deo opozicije odlučio je da bojkotuje čekanje koje se provodi u prijatnosti. Kako da tumačimo njihovu spremnost da pređu preko sopstvenog dostojanstva kako bi ušli u borbu i kako bi postigli neke ciljeve?

Javne ličnosti i neki intelektualci usadili su kod mnogih ljudi uverenje da su prostakluk, nepristojnost i demagogija koje neguju poslanici vladajuće strukture neprihvatljivi i nedostojni čoveka Srbije koji drži do sebe. Mnogi će ponukani takvim duhovno uzvišenim pogledom na parlamentarni život jedne iščašene demokratije kao što je naša ipak da odluče da je bolje da 21. juna srede dvorište i da sa decom odu u park na fudbal.

Neki drugi pak odlučuju da stanu tom primitivizmu na put ne tako što će dignutog nosa da odmahnu rukom, nego što će mu se uneti u lice. To je sigurno manje prijatno od udobnog bojkota.

Ignorisanjem prostakluk neće da postane pristojnost. Možete da promenite kanal (i to je često nešto najpametnije što možete da uradite po pitanju politike). Ali razmislite da li potpuno isključivanje, neglasanje i spuštanje neprobojne zavese prema svetu politike dovodi do toga da taj svet nestane?

U krajnjem, ko je ikada video da se teška borba bije prijatnim sredstvima?