Malo je i do opozicije

Omladinski aktivista

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Talas

Ukoliko opozicija zaista ima nameru da nešto promeni na političkoj sceni, ima opciju da se udruži sa novim licima, ili da im se skloni sa puta 

 

Nije jednostavno odgovoriti nekome koga uvažavate i pratite duži period. Ipak, poslednji tekst Dušana Lj. Milenkovića je u meni probudio određeni nemir. Ono što me je navelo da prelomim i započnem ovo pisanije jeste Dušanova postavka da svako ko misli drugačije “šutira nemoćnog dok leži na zemlji nakon što su ga prebila petorica”. Kako je i sam započeo svoj tekst ovim slikovitim viđenjem svog brata “Kenedija”, odlučio sam da i ja počnem nečim sličnim, a to je anegdota iz beogradskog naselja Braće Jerković, stara 40-ak godina.

Pričaju stariji da je bio neki osnovac, zvaćemo ga Nikson. Nikson je bio omanji dečkić i redovno su ga maltretirali krupniji dečaci. Jednog dana došao je kući krvavog nosa i ispričao kako su ga prebila petorica (možda ista ona ekipa koja je prebila opoziciju). Kada je to čuo njegov stariji brat, uhvatio ga je za ruku i otišao do parka gde se nemila scena dogodila. Prišao je “glavnom” siledžiji i rekao da udari Niksona ponovo pred njim. U sledećem trenutku pesnica se našla u Niksonovoj faci. Brat još jednom reče “hajde udari ga opet ako si tako opasan!“ – još jedna pesnica je završila na mršavom licu. Nikson se onako uplakan okrenuo ka bratu i rekao: “Bato, pa nemoj tako da me braniš!”

Otprilike ovako vidim Dušanov tekst u kome pokušava da odbrani opoziciju. Među ljudima koji smatraju opoziciju nedostojnom vlasti, dok aktuelnu vlast ne mogu očima da vide, ovakav tekst može samo da isprovocira ljude da još jače “udare po opoziciji”.

 

Slaba opozicija

Teza da je opozicija ugnjetavan lik koji je dobio batine od jače petorice, a da svako ko kaže nešto loše o opoziciji šutira tog istog lika dok leži, ima smisla ako zamenimo uloge akterima i postavimo priču naglavačke. Najistaknutiji lideri opozicije jesu upravo ljudi koji su završili na zemlji nakon izbora 2012, ali ne od sadašnjeg režima, već su se najpre sapleli o izborne rezultate zahvaljujući nezadovoljstvu naroda i mantri “daj šta daš, samo Žutih da se rešimo”, a potom su ih “najbliži prijatelji” sa kojima su se istorijski pomirili, gurnuli s leđa.

SNS je tu situaciju maestralno iskoristio da bi zavadio ljude unutar strukture te partije, a potom ih svakoga ponaosob šutnuo tu i tamo dok su na zemlji.

 

Novi ljudi

Da bi bilo lakše ispratiti ovaj segment, hajde da zamislimo tri tabora: režim, opozicija koja je nekada bila na vlasti, novi ljudi. Na vlast u ovom tekstu ne želim da trošim reči, o njima sve znamo i sve smo rekli. Što se tiče opozicije koja je nekada bila na vlasti, ona svakako i ovako prebijena ima određeni uticaj (Đilas – Narodna – PSG koalicija na izborima u Beogradu 19%), a tim uticajem trguje na perfidan način, što ću objasniti kroz nova lica.

Beli Preletačević – Samo Jako – anonimna opcija koja je napravila bum, iz opozicije optuženi da su Vučićeva podmetačina bez ijednog dokaza. Ipak, priča o Belom nije mogla da se održi s obzirom na to da poenta nije bila u bavljenju politikom, već ukazivanju na raspad političke scene. Ono što više brine jeste narativ koji se ukorenio u opoziciji nakon ove pojave, a to je konstantno lepljenje etiketa “ko je Vučićev čovek” što opozicija radi sama među sobom. Pojava Saše Radulovića i Saše Jankovića takođe dokazuju da nova lica imaju mnogo više prostora za dobar rezultat, samim tim što su Vučiću “teža meta” od stalne opozicione postavke.

Tako smo došli u situaciju da su titulu “izdajnika” među novim licima, makar od dela opozicione javnosti, poneli: Beli, Janković, Radulović, Obradović, 1od5miliona, Trifunović…

Ne želim da ulazim u to šta neko misli o postupcima ovih novih lica, ali je neminovno da su navedene opcije zajedno i odvojeno imale veći uspeh u animiranju građana nego bivši nosioci vlasti. Uticaj stalne opozicije koji sam pomenuo jeste baza pristalica koja retko ide naviše ili naniže, koja u ovoj ekipi vidi samo “bolje od SNS” i ne usuđuje se da kaže niti jednu reč protiv. S druge strane, nijedno novo lice opozicije nema pravo na kiks. Tako smo došli u situaciju da su titulu “izdajnika” među novim licima, makar od dela opozicione javnosti, poneli: Beli, Janković, Radulović (2014-16), Obradović, 1od5miliona, Trifunović… Ono što dodatno brine jeste to što i poslednje nove pojave na sceni i same stvaraju naviku etiketiranja – ko je izdajnik.

Ukoliko opozicija zaista ima nameru da nešto promeni na političkoj sceni, ima opciju da se udruži sa novim licima, ili da im se skloni sa puta. Sve dok koriste svoj mali, ali ne beznačajan uticaj za određivanje poželjnih i nepoželjnih među novima, zadržavaju status lake mete i guraju u stranu one teže, a svi znamo kome to odgovara.

 

Neće je narod

I neće. Kako kaže poslovica, narod koji je preživeo presvlačenje radikala se i Nove plaši. Uvreženo mišljenje u narodu nije da su opozicionari bolji ili gori od vlasti, već da su svi isti. Deluje kao naivan zaključak, ali lagao bih ako bih rekao da ne razumem takvo stanovište prosečnog birača u Srbiji.

Prethodna vlast za svoja (ne)dela nikada nije odgovarala. Od silnih privatizacija, nepotizma, evropskih fondova, građevinskih mafija, pitanja Kosova… na kraju su se pred sudom uz provlačenje kroz javnost našla samo tri čoveka: Dulić, Janjić i Drobnjak. Manje je poznato javnosti da su sva trojica oslobođena optužbi 2018. godine, a da se Drobnjak i dalje nalazi na istoj poziciji i nakon promene vlasti i nakon svih optužbi, a Vučiću služi kao najdraža pokretna meta za treniranje strogoće.

Postavlja se pitanje: da li su oni koji su zloupotrebili položaj “za vreme Žutih” sada ponovo u vlasti (direktno ili indirektno) i rade za ovaj režim kako ne bi odgovarali za svoje postupke? I ako je tako, da li nas taj scenario ponovo očekuje kada “ovi padnu, a oni se vrate”, a preletači se vrate u svoje matično gnezdo? I ako nije tako, zbog čega opozicija o tome ćuti?

Umesto upiranja prsta u narod, mislim da je ipak bolje nabrajati one koji su “preleteli”, kako bi ljudi razumeli da su “ti Žuti” na koje se vlast uporno žali, zapravo sada kod “ovih”. Objasnite tu pojavu kao politikolog, umesto što krivite ljude za nešto što ne razumeju jer opozicioni političari ne umeju, a analitičari nikada nemaju vremena da im objasne.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.