SPAS (izborna lista “Aleksandar Šapić – pobeda za Srbiju”) odgovara na pitanja Talasa u vezi sa ekonomskim politikama
U okviru praćenja kampanje za parlamentarne izbore 2020, pozvali smo predstavnike proglašenih izbornih lista da odgovore na ekonomski upitnik. U danima do izbora objavljivaćemo njihove odgovore na pet pitanja u vezi sa ekonomskim politikama koje zastupaju.
U nastavku pročitajte odgovore izborne liste “Aleksandar Šapić – pobeda za Srbiju”. Na pitanja je odgovarao Radovan Tvrdišić, Srpski patriotski savez (SPAS).
1. Koja su dva najveća ekonomska problema u Srbiji, i šta vaša izborna lista nudi kao njihovo rešenje?
U ekonomiji je nemoguće napraviti jasnu demarkacionu liniju između najvećih ekonomskih problema kao što je tu liniju nemoguće napraviti i kada govorimo o najboljim rešenjima. Razlog zašto se na ovo pitanje ne može odgovoriti jednoznačno je taj što su i glavni problemi privrede i instrumenti ekonomske politike za njihovo rešavanje veoma povezani i uslovljeni. Tako npr. ako kažemo da je visoka nezaposlenost najveći problem naše privrede, nećemo biti u pravu, jer nezaposlenost nije izdvojen problem, odnosno nezaposlenost ima svog uzročnika u visokom javnom dugu i uvozno orijentisanoj privredi.
Sa druge strane, privreda je uvozno orijentisana jer je u Srbiji od 2000. godine uvedena politika spoljnotrgovinske liberalizacije i monetarna politika koja forsira uvoz na štetu izvoza. I tako ukrug. To je u ekonomskoj teoriji i praksi poznato kao konfliktnost makroekonomskih ciljeva i parametara.
Ono što nedvosmisleno predstavlja veliki problem naše privrede je izrazito visoko učešće stranih investicija u strukturi ukupnih investicija. Taj odnos bi morao da se promeni u korist domaćih i investicija naše dijaspore. Popravljanje tog odnosa u korist domaćih investicija bi kao direktnu posledicu doprineo bržem povećanju BDP, povećanju broja zaposlenih i smanjenju javnog duga.
Da bi se započelo sa rešenjem ovog problema, neophodna je vrlo konkretna mera ekonomske politike, a to je uvođenje instituta prava prečeg investiranja za domaće investitore i naše rasejanje. Danas pravo prečeg investiranja, nažalost, u potpunosti pripada strancima.
2. Da li smatrate da je potrebno uvesti dodatne mere za prevazilaženje ekonomske krize izazvane pandemijom – i koje?
Pandemija je gotovo matematički tačno potvrdila zaboravljenu ekonomsku činjenicu, a to je da je suverenost u proizvodnji hrane resurs broj jedan u vremenu krize. Zato ekonomske mere za prevazilaženje krize u Srbiji moraju biti ponajviše vezane za poljoprivredu. U prvom redu to su mere zaštite poljoprivrede od strane nelojalne konkurencije. To podrazumeva povećanje carina na uvoz strateških poljoprivrednih proizvoda.
Paralelno sa povećanjem carina na poljoprivredne proizvode, neophodno je doneti set konkretnih stimulativnih mera kao što je povećanje subvencija na poljoprivrednu proizvodnju i izdvajanje značajnih državnih ulaganja u sistem navodnjavanja i nabavke poljoprivredne opreme. To bi doprinelo i povećanju broja zaposlenih u poljoprivredi, kao i podsticanju preko potrebne migracije iz gradova (koji su prenatrpani) u selo.
3. Kako ocenjujete poreski sistem u Srbiji? Šta bi trebalo promeniti u ovom pogledu?
Činjenica je da su najbogatiji u Srbiji najveći poreski dužnici. Samim tim jasno je da su najbogatiji i najveći generatori sive ekonomije. Najbogatiji učestvuju sa milijardama evra šverca robe preko granice, oni najviše duguju poslovnim bankama i radnicima za neisplaćene zarade. Možemo nabrajati ovako dugo.
Ko je kriv za ovu paradoksalnu situaciju da su najbogatiji privilegovani kada su u pitanju poreske obaveze prema državi? Konkretno, bez prećutne saglasnosti Ministarstva finansija i Poreske uprave Republike Srbije, ovakve abnormalnosti ne bi mogle da budu moguće. Tu je i rešenje problema.
4. Da li je visina javnog duga važna tema? Da li mislite da je njegovo smanjenje važan cilj?
Visina javnog duga je izrazito važna ekonomska tema. Javni dug je koren strukturalnih problema naše privrede. U pitanju je zapaljenski proces koji utiče na zdravlje celog državnog organizma. Zaduživanjem na stranom, inače veoma skupom tržištu kapitala, kratkoročno se smanjuje visoka temperatura, ali dugoročno klinička slika pacijenta postaje sve beznadežnija. Krajnji ishod ovakve ekonomske politike zaduživanja je „bela“ ekonomska smrt.
Za ozdravljenje privrede imperativ je da se smanji javni dug i u relativnim pokazateljima (u odnosu na visinu BDP) i u apsolutnim (smanjenje nominalnog iznosa javnog duga) da bi se privreda oporavila i dovela u ravnotežno stanje.
5. Kako vidite državno vlasništvo u privredi – da li država i dalje treba da bude vlasnik preduzeća izvan mrežnih industrija (železnička infrastruktura, distribucija struje i gasa, lokalna komunalna preduzeća)?
Planska privreda je stvar prošlosti i oko toga ne treba imati iluzije. Ali danas imamo drugu ekonomsku krajnost koja je možda pogubnija od ove prve, planske. U pitanju je neoliberalna ekonomska škola. Naime, očekivati da će „samoregulišuća ruka tržišta“ sama od sebe rešiti sve probleme u privredi, što propagiraju mnogi neoliberalni mislioci danas, je takođe prevaziđena ekonomska koncepcija koju je praksa demantovala.
Zato je srednji ekonomski put između ova dva ekstrema jedino moguć i dugoročno održiv. Prevedeno na praktični nivo, to znači da EPS,t elekomunikacije, izvori pijaće vode, rečni tokovi, zemljište, banje treba da ostanu u državnom vlasništvu.
Dakle, nije problem u državnom vlasništvu kao takvom, što neki ekonomisti pokušavaju da nametnu kao dogmu, već u poboljšanju efikasnosti upravljanja javnim dobrima. Taj problem neće rešiti stranci, već to moramo rešiti mi sami, sa našim kadrovima i boljom organizacijom upravljanja javnim sektorom.