Da li smo prebrzo prestali da pričamo o koroni?

Istraživačka novinarka / Urednica na portalu Balkan Insight

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

Da li smo se previše opustili? Da li se život vratio u redovne tokove prebrzo? Jesmo li precenili ili potcenili COVID-19? Šta ako je drugi talas mnogo bliže nego što smo mislili?

To su samo neka od pitanja koja možemo čuti prethodnih dana, nakon što je broj zaraženih korona virusom ponovo u porastu. I dok je pre samo nešto više od dva meseca sličan broj “aktivnih” slučajeva uslovio zatvaranje ugostiteljskih i prodajnih objekata uz duži policijski čas, danas gledamo snimke hiljade navijača koje ni nevreme nije demotivisalo da bodre svoj klub na utakmici Partizana i Crvene Zvezde. 

Ovo je jedinstven primer u Evropi jer su utakmice sa ovolikim brojem navijača i dalje zabranjene. S razlogom se mnogi pitaju kako je moguće da je ovakav događaj organizovan u trenutku u kojem je virus i dalje prisutan u dovoljnoj meri da predstavlja opasnost. 

I dok objašnjenja prate oprečne poruke, koje mogu biti slobodno interpretirane od “očekujemo da nema novih slučajeva do kraja juna,” do “porast zaraženih bi mogao da uslovi ponovno uvođenje mera,” vlada jedna vrsta konfuzije u kojoj nije najjasnije kojoj od verzija bi trebalo verovati.

Na sajtu covid19.rs preko noći je smanjen broj aktivnih slučajeva za 4.000, a broj hospitalizovanih više nije dostupan. Dok su neki u ovome videli skriveni plan, objašnjenje za nagli skok izlečenih bila je reklasifikacija, kojom bi zaraženima bez simptoma bio dovoljan jedan test kako bi se utvrdilo ozdravljenje. S druge strane, uveravaju nas da je porast zaraženih ograničen samo na određena žarišta i izolovane slučajeve, ali mnogi su i dalje skeptični.

Uz sve to treba uzeti u obzir da se parlamentarni, pokrajinski i lokalni izbori održavaju sledeće nedelje i da nam predstoji finale izborne kampanje u trenutku u kojem ne postoje ograničenja za okupljanje ljudi na otvorenom.

Daleko od izazivanja panike i bivanja “pticom zloslutnicom”, ovakva situacija otvara pitanje o tome koliko možemo da verujemo porukama koje dobijamo kako od vlasti, tako i od struke.

Takozvana struka, iliti stručni pripadnici Kriznog štaba Vlade tokom vanrednog stanja, donekle su prepoznati kao glas razuma kojem se može verovati. Donekle, jer ni u njihovim izlaganjima nisu bile izuzete emotivne, nepromišljene poruke, ali je to i dalje bilo smirenije i razumnije. Ipak, situacija je danas malo drugačija. 

Sa značajno manje prostora koji mediji, razapeti između izborne kampanje i još uvek prisutne pandemije, poslednjih mesec dana daju priči o virusu, a samim tim i ljudima iz struke, poruke koje šalju trebalo bi da “gađaju centar” kako bi i doprle do ljudi. Ponovo najviše pažnje zavređuje doktor Branimir Nestorović, poznat po sada već viralnim porukama sa početka i tokom same krize. O ulozi čoveka koji je imao zadatak da situaciju smiri, teško da bi se moglo dodati nešto novo.

Skepticizam u pogledu situacije sa virusom COVID-19 nije neočekivan niti neopravdan. U situaciji u kojoj od samog starta čujete oprečne poruke, bez dovoljno informacija – tražite nekoga kome možete verovati. Kada nemate veru u institucije i pojedince koji donose odluke u vaše ime, naravno da ćete sve gledati iz perspektive moguće manipulacije.

Nakon tri meseca restriktivnih mera i jednog opšteg stanja tenzije, neizvesnosti, koliko god jednostavno bilo vratiti se starim navikama, i uživati u svim onim stvarima koje su vam bile uskraćene, postoji strah da bi to moglo trajati samo kratko. Poučeni iskustvom u kojem su, želeći da situaciju smire, donosioci odluka ostavili ljude potpuno nepripremljene za ono što će uslediti, teško je potpuno se opustiti.

Kada nemate veru u institucije i pojedince koji donose odluke u vaše ime, naravno da ćete sve gledati iz perspektive moguće manipulacije

Sticanje poverenja moguće je samo transparentnim i jasnim porukama, a one i dalje izostaju. Čini se da, iako smo relativno “brzo izašli iz krize”, želeći da verujemo da prethodni meseci izolacije nisu bili uzaludni, neke lekcije i dalje nisu naučene. 

U susednoj Severnoj Makedoniji, nedugo nakon ukidanja striktnih mera, zabeležen je porast zabeleženih slučajava, a Vlada je u susret zadušnicama uvela još jedan višednevni policijski čas. Iako je planirano da se izbori održe početkom jula, postoji mogućnost da se to neće desiti upravo zbog bojazni od daljeg rasta broja zaraženih.

U Srbiji je situacija drugačija – izborna kampanja je u punom jeku, a o odlaganju izbora nema ni govora.

Za medije, sem šturog izveštavanja o brojevima, čini se da ne postoji dovoljno interesovanje za korona virus u poslednjoj nedelji kampanje. Iako su tokom vanrednog stanja državni funkcioneri često govorili o virusu, danas se o toj temi može čuti tek koja izjava ministra zdravlja. 

Epidemiolozi nas za to vreme uveravaju da je situacija i dalje pod kontrolom, ograničena na lokalna žarišta, ali sve češće možemo čuti da se pominje i mogućnost uvođenja mera na lokalu. Nakon što su praktično sve mere ukinute, pozivaju na individualnu odgovornost građana. Međutim, propuštaju činjenicu da se građani mogu smatrati odgovornim samo ako imaju dovoljno informacija o situaciji u kojoj se nalaze, kao i o potencijalnim opasnostima neodgovornog ponašanja.  Koliko je odgovornost na individualnom nivou, tako je i, u mnogo većoj meri, na onima koji informacijama raspolažu i koji bi trebalo da ih dalje komuniciraju.

U trenutku u kojem, bar još neko vreme, čini se nema razloga za paniku, mediji moraju da ostave dovoljno prostora za priče o epidemiji, sve dok nas virus potpuno ne napusti, a političari i struka moraju da nađu način da komuniciraju čak i u stanju neizvesnosti, kada se stvari lako otrgnu kontroli.

Pročitajte i:

Stavovi izneti u ovom tekstu ne predstavljaju stavove Balkanske istraživačke mreže (BIRN)

Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa