Foto: iStock
*Tekst je deo autorskog serijala „Izbori u Srbiji – zablude i rešenja“
Haotična politička dinamika, u kombinaciji sa slabim institucijama, uslovila je da proces koji je u demokratskim država uglavnom puka administrativna aktivnost pred izbore, u Srbiji postane još jedan poligon za stranačku kampanju. Govorim naravno o prikupljanju potpisa i predaji izbornih lista.
Ovaj proces, u načelu zamišljen kao ispunjavanje određenih kriterijuma kako bi se utvrdilo ko može da se kandiduje, strankama služi za pokazivanje snage u stalnom marketinškom nadmetanju, kao i za sticanje određenih prednosti koje će se kasnije materijalizovati na izborima.
Prođimo ukratko kroz nekoliko aspekata problema, kao i kroz moguća rešenja.
Rokovi
Prikupljanje potpisa i predaja lista u našem sistemu se vremenski preklapaju sa kampanjom, pa neke stranke (najčešće vladajuće, kao favorizovane) uveliko vode kampanju, dok ostale još uvek muku muče sa overom potpisa. Razdvajanje procesa kandidovanja i kampanje, koja bi u nekom novom aranžmanu započela tek nakon proglašenja zbirne izborne liste, omogućilo bi akterima jednako vreme za obraćanje biračima.
U komparativnoj praksi postoje različiti modeli. Na primer, postoji opcija da se minimalni rok od raspisivanja do održavanja izbora (45 dana) podeli tako da prvih 15 dana bude predviđeno isključivo za potpise, a ostatak za kampanju. To u našem političkom okviru naravno nije garancija da će se svi akteri pridržavati zabrane kampanjskih radnji.
U nekim stabilnijim demokratijama, proces kandidature se završava dosta ranije. Tako u Nemačkoj sve liste moraju da se prijave najkasnije 90 dana pred izbore. To umnogome odvaja dva procesa i sprečava zloupotrebe javnih beležnika i državnog aparata uopšte za potrebe kampanje.
Potpisi
Kada vladajuća stranka preda listu sa 50 hiljada potpisa podrške (40 hiljada više od potrebnog broja!) iz cele Srbije svega 24 sata nakon raspisivanja izbora, to otvara nekoliko pitanja. Pre svega, kako je moguće izvesti ovakav poduhvat bez značajne pristrasnosti uključenog administrativnog aparata? Zatim, zašto je uopšte potrebno predati pet puta više potpisa? I na kraju, zašto nam je uopšte neophodan čitav cirkus oko zauzimanja prvog mesta na listiću?
Odgovor je, naravno, jer se u prikupljanju potpisa radi o kampanji. Bitna je poruka koja se šalje biračima.
A ne mora biti tako. Prosta logika nam nalaže da postojeće političke partije, koje su prilikom registracije već podnele dokaz da ih potpisima podržava najmanje 10 hiljada birača, ne bi trebalo taj proces da ponavljaju pred svake izbore – već da imaju pravo kandidovanja samim tim što su registrovane. U tom slučaju bi samo grupe građana morale da predaju potpise.
Tu je i poznati paradoks, gde je za osnivanje stranke nacionalne manjine potrebno 1000 potpisa, a za njenu kandidaturu 10 hiljada potpisa (dok će za manjinski cenzus na ovim izborima verovatno biti potrebno 8 ili 9 hiljada glasova – to zavisi od izlaznosti). Ali, ako se uzmu u obzir brojne spletke sa definicijom manjinske liste, možda je bolje ne menjati ovu odredbu.
Pored toga, prisutne su spekulacije da mnoge liste dobijaju pomoć drugih stranaka u sakupljanju potpisa, kao i da „trguju” potpisima kada se u isto vreme skuplja podrška za lokalne i parlamentarne izbore, što ceo ovaj sistem pretvara u mehanizam političke mahinacije.
Još jedan paradoks ovog sistema je to da građani potpisnici daju blanko podršku strankama bez uvida u listu. Oni uopšte ne znaju koga su od kandidata podržali, jer stranke obično ne objave prethodno svoje liste – to učini tek RIK po proglašenju. Ovo je nešto bolje regulisano na lokalnim izborima, jer su liste uslovljene da prikupe 30 potpisa po kandidatu. Ali ni tamo nije propisano da lista mora da se objavi ranije, već samo da se ispuni ovaj puki matematički zahtev. Pretpostavka je verovatno da će svaki kandidat za sebe skupiti 30 potpisa podrške, ali u praksi se to naravno ne dešava.
Svakako je moguće potpuno ukinuti potpise, ili ih ostaviti samo za grupe građana (a možda ni za njih, ukoliko ispune neke uslove u pogledu broja kandidata, geografske zastupljenosti ili određenog finansijskog pologa). Ili primeniti nemački model, gde partije koje imaju više od 5 poslanika u Bundestagu mogu automatski da predlože listu za naredne izbore.
Naziv liste
Po aktuelnim propisima, nosilac u nazivu liste može da bude bilo ko. To uopšte ne mora biti osoba koja se nalazi na samoj listi. Tako je Aleksandar Vučić (kao pre njega Boris Tadić) nosilac liste na parlamentarnim izborima, iako je predsednik Republike. Takođe, ime liste može biti neograničeno dugačko – pogledajte UDS ili LDP na aktuelnim izborima, u čijim nazivima se navodi desetak partija, koalicija i udruženja građana (kojima je inače zabranjeno koaliranje). Stranke neretko pribegavaju nazivanju lista svojim izbornim sloganima („Za evropsku Srbiju”, „Izbor za bolji život”, „Budućnost u koju verujemo”, „Za našu decu”) ili nazivima koji služe promeni imidža (Metla, Suverenisti). Pogled na zbirnu listu oslikava jedan neukorenjen i fragmentiran partijski sistem, opterećen liderskim stilom politike.
Trebaju li nam uopšte svi ti zbunjujući podaci na listiću? Zašto na listiću ne bi ostalo samo ime stranke podnosioca liste (ili, u slučaju koalicije, ograničenog broja članica) – jer ionako glasamo za stranku?
Redosled na listiću
Konačni redosled na listiću se utvrđuje po redu predaje lista, što je ogroman motiv za stranke da što pre sakupe potpise. Opšte je uverenje da prvo mesto donosi nekoliko procenata glasova više: kroz pokazivanje snage, psihološki efekat, lakoću pamćenja broja. Zato je u svim izbornim ciklusima od 2008. godine razvijen ceo organizacioni mehanizam koji vladajućim partijama omogućava da prve predaju listu.
Postoje načini da se to izbegne. Recimo, redosled se može odrediti žrebom, kao što se to već čini na predsedničkim izborima. Ili zbirna lista može biti sastavljena prema azbučnom redu imena stranke predlagača, kao što je slučaj u Hrvatskoj.
—
Šta sada imamo na izborima? Kampanju tokom predaje lista, mahinacije sa potpisima, konfuzna imena lista, predsednika Republike kao nosioca. A mogli bismo da imamo proces u kojem postojeće stranke predlažu liste (a građani potpisima podržavaju samo grupe građana), u kojem je kandidatura odvojena od kampanje, redosled određen žrebom, a nazivi lista uređeni – kako bi se izbegle zloupotrebe i kako bi glasačima bilo jasno šta se nudi.
Te promene su moguće čak i u aktuelnom biračkom sistemu, kroz nekoliko zakonskih amandmana kojima bi se proces kandidovanja poštedeo stranačkih zloupotreba.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.