Foto: iStock
Rođen je kao Teodor Filipović, u Rumi, u ravnom Sremu, 1778. godine. Porodica mu je poreklom iz valjevskog kraja, a odakle su tu bili došli i kad su u Srem prešli – ne zna se. Studirao je pravo na Peštanskom univerzitetu, kratko bio advokat, a posle toga je otišao na novoosnovani Univerzitet u Harkovu i preuzeo katedru za pravnu istoriju. Čuvši da je u Šumadiji buknuo ustanak i da se počelo sa stvaranjem Srbije, ostavlja svoju relativno udobnu poziciju univerzitetskog profesora, svoje grčko ime Teodor posrbljuje u Božidar, a prezime Filipović menja patronimom Grujović, i 1805. godine prelazi u tek nastalu Srbiju.
Sem malobrojnom krugu poštovalaca, kao i ljudima pravničke i istoričarske struke koji su se bavili tom temom, Božidar Grujović je javnosti jedna potpuno nepoznata ličnost. A radi se, bez sumnje, o jednom od najznačajnijih ljudi naše istorije. U Srbiji ne postoji nijedna škola, neka druga ustanova, nijedan trg sa njegovim imenom. Tek mu je skoro ukazana čast time što su tri ulice (ako se ono uopšte i može zvati ulicom) nazvane po njemu: prva u jednom kruševačkom predgrađu, druga u selu Veliki Borak kod Barajeva, i treća u Sajlovu nadomak Novog Sada. Poređenja radi, Amerikanci su svom Tomasu Džefersonu digli velelepan spomenik u sred Vašingtona, a njegovo ime nose čak tri univerziteta i ogroman broj škola.
Božo Grujović je bio oštro pero u vreme oštrih sablji. Kad Srbima nije falilo epskih junaka, očajnički je falilo pismenih ljudi, pa je jedan univerzitetski profesor bio nešto poput super-oružja. Za samo dve godine svog života koje je proveo u Srbiji, Grujović je gotovo samostalno ustrojio Sovjet, obavljao važne državne poslove, a što je najvažnije ostavio je u svom „Slovu o slobodi“ obris zamišljenog ustrojstva države Srbije koji nosi snažan pečat srpske slobodarske misli s početka 19. veka.
Praviteljstvujušči sovjet i narodni suverenitet
Grujović bio je idejni tvorac i prvi sekretar Praviteljstvujuščeg sovjeta srpskog, jedinstvenog i najvažnijeg državnog tela Revolucionarne Srbije. Stvoren sa primarnom željom da se uspostavi neki „sinod“ koji bi služio za diplomatsku aktivnost, ali i da ustavi moć velikaša stečenu sabljom, to nipošto nije bio ministarski kabinet u konvencionalnom smislu, odnosno ono što danas (pogrešno) nazivamo „vladom“, već jedno mnogo kompleksnije i značajnije telo. Po svemu sudeći, vođen idejama francuskih jakobinaca o neposrednoj demokratiji, Grujović u „Slovu“ izjavljuje: „Zakon je volja vilajetska“. Dakle, zakon za Grujovića nije prosto ono što neko zakonotvorno telo izglasa za zakon, već zakon mora imati opštu podršku, odnosno mora biti nešto što ceo narod odobrava (izraz vilajet je u tom periodu upotrebljavam i kao sinonim za narod). Time se implicitno podrazumeva narodni suverenitet, a sama država i njeni zakoni kao izraz narodne volje.
Pošto je u svakoj zemlji, a posebno u tadašnjoj Srbiji, bilo teško da se sprovede zakonotvorni proces u kome bi učestvovao ceo narod (u nekakvoj formi referenduma), Grujović se dosetio jednog zanimljivog institucionalnog aranžmana. Naime, on predlaže da „svaka nahija da izbere jednog razumna, čestna i poštena muža, komu poslovi vilajetski da se preporuče i koji samo za vilajet (narod) živiti, bditi i raditi sa svom snagom da dužan bude.“ Tako bi Sovjet imao i zakonotvornu i upravnu ulogu, a posao predstavnika 12 nahija bi bio „da se skupe i upravljaju narodom celim i poslove vilajetske da međ sobom razdele.“ Posebno mesto u Grujovićevim idejama zauzima i neposredna odgovornost izabranih predstavnika svojim izbornicima, jer oni od svoje nahije dobijaju „pismenu vlast i polnomoščije i užitak“. Dakle, narod iz jedne nahije zakonotvornu i upravnu vlast koja izvire iz suvereniteta prenosi na predstavnika, koga o svom trošku šalje na Sovjet. Ne treba biti previše mudar pa da se u Grujovićevom nacrtu primete i obrisi (kon)federacije.
Kako je praksa neposredne, lokalističke demokratije bila izuzetno živa u vreme osmanske okupacije pred samu Revoluciju, Sovjet bi prestavljao samo ustanovu spoja između ovih lokalnih samoupravnih tela. Takođe, teritorijalnu zastupljenost i ravnopravnost svih krajeva je video kao izuzetno bitnu, pa tako predstavnici moraju „štogod u nahiji biva […] sovetu soopščiti“. Ovo treba posebno naglasiti jer Srbija po tom pitanju danas ima ozbiljne probleme.
Ravnopravnost pred zakonom, moral u politici, „Sloboda ili smrt“
„Slovo o slobodi“ donosi još jednu revolucionarnu ideju u tek rođenu Srbiju. Na prostor na kome je do pre koju godinu postojala oštra podela na feudalce i kmetove, Božo Grujović želi da promoviše ideal jednakosti svih ljudi pred zakonom. Stoga kaže: „Prvi dakle gospodar i sudija u vilajetu jest zakon. Pod zakonom moradu i gospodari, poglavari i sovjet praviteljstvujušči (obšča kancelarija) i svjaščenstvo, i voinstvo, i sav narod biti; i to pod jednim i tim istim zakonom.“ Iako kazano starinskim jezikom, ovo neodoljivo podseća na savremenu definiciju pojma pravne države.
Dalje, Grujović podrazumeva da zakon mora imati i snažno uporište u moralu. On mora biti zasnovan na pravdi i razumu („dve polovine blagopolučija“), a ako nije takav ne postoji ni moralna obaveza da se on poštuje, na šta jasno ukazuje rečima da tamo „gdi razuma i pravde nema, tu nema zakona“. Dodaje da zakon kao izraz narodne volje „vilajetu celom i svakom dobro zapoveda a zlo zapreščava“, čime eksplicitno potvrđuje da zakon ne sme biti slep na moralne kategorije.
Ne samo zakon, već i oni izabrani za poglavare moraju se voditi moralom u svom delanju, pa tako: „Prva je dužnost poglavara starati se da je u vilajetu svaki siguran za sebe, za život svoj, za decu i ženu svoju, za dom, imanje i čest svoju…“ Primećujemo da se Lokova ideja o prirodnim pravima čula i u Revolucionarnoj Srbiji zahvaljujući Grujoviću.
Treći bitan činilac Grujovićeve misli je sloboda. Sloboda je za njega svetinja, ona je ono što „nas ljudma čini“, što daje „vojniku jakost, vojvodama i poglavarima mudrost, i pravosudije“. Ne samo što slobodu veliča, nego i nalaže da je dužnost poglavara „osvoboditi neosvoboždene i svobodu vilajetsku sačuvati, jerbo nam je u svobodi dvaput mio i sladak život“. Nema nikakve sumnje u činjenicu da je za velikog Božidara Grujovića sloboda najviša vrednost što potvrđuje iskazom: „Gdi nema slobode tu nema života!“.
Zaboravljeni velikan
Svoje „Slovo“ trebalo je da pročita 15. avgusta 1805. pri osnivanju Sovjeta. Međutim, nije sve išlo po njegovom planu. Prilike u Srbiji nisu bile dobra podloga za Grujovićeve ideje. Narod jeste bio slobodarski, ali neuk, vođe jesu bile junaci, ali i autokrate, a spoljni pritisak u doba kad se Evropa rve sa Napoleonom gotovo neizdrživ. Međutim, i pored svega toga Sovjet je osnovan, Grujović je bio njegov prvi sekretar, „Slovo“ je ostalo spomenik srpskom liberalizmu, a njegov pisac rodonačelnik. Taj samonikli srpski liberalizam će se primiti na slobodarski duh naroda i živeti i dalje i doneti Srbiji i prvi Ustav, Građanski zakonik, oslobođenje teritorija pod okupacijom, međunarodno priznanje, voditi borbu sa monarsima autokratama i na kraju ih pobediti. Na žalost, gotovo u potpunosti nestaje stvaranjem Jugoslavije. Nadamo se i verujemo u njegovo ponovno buđenje.
Božidar Grujović, istrošen samopregornim radom, razboleo se od tuberkuloze. Umro je u Novom Sadu 1807. godine u svojoj 29. godini života. Sahranjen je pored oltara tamošnje Saborne crkve. Grob mu nije dostojno obeležen.
Za više o Grujovićevim pravnim idejama videti u: Aličić Samir (2016), Pojam zakona u delu Božidara Grujovića, Zbornik Matice Srpske za društvene nauke 159-160 (4/2016), Novi Sad: Matica Srpska, 815-829
*Tekst je deo nove rubrike na Talasu – “Tradicija slobode”.
*Stavovi izraženi u tekstovima u okviru Tradicije slobode predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.