Foto: iStock
Jedan od mojih omiljenih slučajeva je svakako onaj iz 2016. godine kada je televizija Happy za vreme izborne kampanje emitovala pola miliona evra vredne oglase Srpske napredne stranke, da bi se na kraju ispostavilo da im to nije naručio SNS
Jedna od tema prošlogodišnjeg dijaloga vlasti i opozicije, koji je trebalo da poboljša izborne uslove i samim tim „natera“ one koji bojkotuju predstojeće izbore da na njih izađu, bila je i finansiranje izbornih kampanja.
Posle nekoliko meseci pregovora, odustajanja dela opozicije od dijaloga i posredovanja članova Evropskog parlamenta, usvojen je set mera koji, kada govorimo o finansiranju, suštinski ne menja ništa. Naime, nijednim slovom nije rečeno šta ćemo sa do sada otkrivenim zloupotrebama prilikom finansiranja koje idu od prikrivanja troškova i pravog izvora novca do optužbi za pranje istog.
Sede dva čoveka pa dođe treći
Baš pre koju nedelju objavljeno je da, ni posle tri godine, Više javno tužilaštvo u Beogradu nije pokrenulo istragu (ili bar odbacilo prijavu) povodom sumnji na pranje novca prilikom finansiranja kampanja SNS-a, SPS-a i URS-a. Reč je o čuvenom „sede dva čoveka pa dođe treći“ slučaju u kojem je utvrđeno ono što se ponavljalo godinama, da su neki od donatora stranaka istovremeno i primaoci socijalne pomoći, ali je utvrđeno i da su pojedini donatori SNS-a novac uplaćivali na sopstveni račun pa ga odmah prenosili na račun stranke.
Kao i u većini postupaka u koje su upletene stranke ili njihovi funkcioneri, postupak se odugovlači tako što tužilaštvo traži od policije da prikupi određene dokaze, a onda ovi ne odgovaraju mesecima i godinama. Kada i odgovore, uglavnom ne nađu ništa ili tužilac u njihovom dopisu ne nađe ništa. I postupak se završi.
Jedan od mojih omiljenih slučajeva je svakako onaj iz 2016. godine kada je televizija Happy za vreme izborne kampanje emitovala pola miliona evra vredne oglase Srpske napredne stranke, da bi se na kraju ispostavilo da im to nije naručio SNS. Naime, nepoznata osoba je poslala mejl redakciji, dogovorila emitovanje promocije naprednjaka, poslala po kuriru video materijal, televizija ga emitovala, stranka ništa nije primetila, a kada je trebalo da se plati – osoba koja je poslala mejl se nije javljala.
Naravno, televiziji nije bilo sumnjivo što je mejl poslat sa adrese mpmedia@uymail.com, a ni SNS-u nije bilo čudno što se na jednoj od nacionalnih frekvencija emituju njihovi promo oglasi a da oni za to ne znaju. Bilo kako bilo, policija je malo istraživala pa ipak utvrdila da ne može da otkrije ko je iza navedenog mejla, a tužilaštvo je nakon toga, šta će, moralo da slučaj prevede u upisnik za nepoznate počinioce uz napomenu da će teško ikada i da se otkrije šta se tu desilo. Naravno, nikome nije palo na pamet da proveri koji kurir je doneo video materijale i od koga ih je dobio.
Iako je Agencija za borbu protiv korupcije do sada pokretala nekoliko važnih postupaka na polju finansiranja stranaka, setimo se i kako je zažmurila na očigledno kršenje zakona prilikom poklanjanja prostorija SNS-u. Ovoj stranci je odbornik iz Kruševca, Velibor Jovanović, poklonio 1,3 miliona evra vredne prostorije na Novom Beogradu koje je, navodno, u ime konzorcijuma kupio u stečaju za oko 250 hiljada evra. Taj “poklon” daleko prevazilazi maksimalnu vrednost davanja na godišnjem nivou određenu Zakonom o finansiranju političkih aktivnosti, ali očito da to nije bilo dovoljno sumnjivo Agenciji da se zapita kada je Jovanovića upisivala u registar donatora.
Potvrđene i nepotvrđene sumnje i kod drugih partija
Gorenavedeni primeri zaobilaženja zakona su ekstremni i odnose se na najjaču partiju koja je trenutno dominantna, no to ne znači da su potvrđene ili nepotvrđene sumnje zaobilazile i druge. U izveštaju nakon izbora 2012. godine, Agencija je navela da su se, sem kod naprednjaka, osobe koje su primale socijalnu pomoć pojavljivale kao donatori i kod DS-a i URS-a.
Vuk Jeremić je kao predsednički kandidat 2017. godine prikupio oko 223 miliona dinara kroz donacije fizičkih lica, a medijalna vrednost donacije je bila čak 615 hiljada dinara.
Agencija je nakon beogradskih izbora 2018. godine podnela četiri prekršajne prijave zbog toga što su prilozi koje su kompanije dale grupi građana koju je predvodio Dragan Đilas veći od maksimalne vrednosti koja može da se donira na godišnjem nivou. Ima ovakvih primera još, nego bi bile potrebne stranice i stranice da se svi oni navedu.
Bez rešavanja svih spornih slučajeva finansiranja nećemo moći da govorimo o promenama u ovoj oblasti. Sve izmene zakona, popravljanje normativnog okvira, nemaju mnogo smisla u situaciji kada se on ne poštuje ili kada oni koji bi trebalo da ga sprovode u praksi to ne rade.
I sad neko može reći – pa kako da nateramo tužilaštvo, Agenciju ili druge nadležne da rade svoj posao?
Nažalost, u društvu u kojem živimo to će biti jako teško jer je potrebno te institucije osloboditi pre svega političkog pritiska, ove ili bilo koje druge vlasti. A da bi se to desilo, o tome mora postojati i saglasnost, ne na papiru nego stvarna, svih političkih stranaka koje učestvuju u političkom životu. Jedino što se plašim da ni mnogim strankama, ne samo SNS-u, ne odgovara da se zloupotrebama u finansiranju nadležni ozbiljnije pozabave.
Stavovi izneti u ovom tekstu ne predstavljaju stavove Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS).
Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.