"Umjesto sprijeda ušao nam je zada" – Covid-19 i BiH
Admir Čavalić

Direktor udruženja "Multi"

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock 

Upravo ovim riječima je direktor Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, dr Ante Kvesić, opisao dolazak korona virusa u najveći hercegovački grad, što će se naknadno pokazati kao svojevrsni javno-zdravstveni i politički skandal.

Virus koji je ušao sa “zada” je razotkrio brojne društveno-ekonomske specifičnosti i strukturne probleme Bosne i Hercegovine (BiH). Krenimo redom.

 

U nedostatku rješenja – zabrana

Slično kao i kod ostalih postkomunističkih zemalja, bosanskohercegovački odgovor na Covid-19 pandemiju se sveo na rigorozne zabrane koje su obično nametane bez sociološkog, ekonomskog, pa čak i epidemiološkog obrazloženja. Tako je uveden policijski sat, što je rijetkost u Evropi, te su zatvoreni svi putnički aerodromi. Zbog ovakve odlučnosti, ali i epidemioloških rezultata, država je pohvaljena i od Svjetske zdravstvene organizacije.

Uglavnom, nije bilo nekih značajnih skokova po pitanju broja zaraženih i umrlih, što znači da je famozna kriva uglavnom bila pod kontrolom. Na pitanje kako se ovo postiglo, u nedostatku relevantnih istraživanja, brojna su zdravorazumska objašnjenja: od hvaljenja zabrana, preko činjenice da BiH nije neki bitni putni tranzit, niti da ima većih gradova, pa sve do toga da su pojedinci samoinicijativno vodili računa o zaštiti samo zbog toga što su se plašili nepouzdanog zdravstvenog sistema (švedski model bi, u tom smislu, primijenjen u BiH, predstavljao pravu katastrofu po pitanju broja mrtvih).

Inflacija zabrana je rezultat decentralizacije tj. djelovanja na stotine kriznih štabova širom zemlje – od koordinacionog tijela na nivou države do entitetskih, kantonalnih, gradskih/opštinskih, pa čak i štabova na nivou mjesnih zajednica. Svaki od navedenih se utrkivao u uvođenju mjera zabrana, obično u domenu talebovskih “naivnih intervencija” ili mikromenadžmenta (npr. pitanje vaganja voća i povrća u marketima). Date mjere su nerijetko narušavale osnovna ljudska prava, na šta je čak reagovao i Ustavni sud BiH, navodeći da je zabranom kretanja za starije od 65 i mlađe od 18 godina u Federaciji BiH (FBiH) prekršeno pravo na slobodu kretanja.

Posebno interesantni momenti se odnose na izostanak koordinacije pojedinih mjera, što i nije toliko loše u kontekstu eksperimentisanja pri susretu sa nepoznatim (u našem slučaju virusom). Tako je u maju u Republici Srpskoj (RS) postojao policijski sat i obavezni (i neuslovni) karantin, dok se u FBiH odustalo od tih mjera. Predstavnici manjeg BiH eniteta su kritikovali ovakvo stanje, međutim, kasnije se pokazalo da liberalizovana FBiH bilježi daleko bolje epidemiološke rezultate (statistički značajnu razliku u broju zaraženih). Ovo nas dovodi do drugog fenomena krize, određenog specifičnostima ustavnog uređenja države.

 

Kriza i entiteti

Pandemija Covid-19 je u ekonomsko-političkom smislu različito utjecala na dva BiH entiteta: FBiH i RS. Opet su se testirala dva uređenja – centralizovani RS i decentralizovani federalni sa 10 kantona koji imaju niz bitnih nadležnosti (obrazovanje, policija, kultura itd). Konkretno, kriza je razotkrila fragilnost RS-a po pitanju ovisnosti o dugu. Visina ukupnog duga ovog entiteta iznosi 48,89% GDP-a, dok federalni dug iznosi tek 27,52% GDP-a. Centralizovani sistemi se lakše zadužuju, što se sada pokazalo kao ozbiljan problem.

U RS-u aprilska emisija entitetskih obveznica je imala uspješnost tek od 48,04%, dok je emisiju od samo par dana ranije od propasti spasila Komercijalna banka a.d. Beograd, odnosno indirektna podrška susjedne Srbije. FBiH, pa čak i pojedini kantoni koji vrše emisije vrijednosnih papira, još uvijek nemaju takvih problema.

Decentralizacija nosi drugo breme, a koje se odnosi na pojedinačne konflikte pri utvrđivanju nadležnosti, kao i sveprisutnu korupciju. Tako je Kanton 10, nezgodno, zabranio ulazak državljanima BiH na njegovo područje. Nakon pritiska javnosti, odluka je brzo povučena. Federalni krizni štab je ohrabrivao ranije navedene zabrane, ali ne i liberalizaciju, pa je u aprilu zabranio Tuzlanskom kantonu da otvori prodavnice obuće i tekstila.

Pravi problemi se odnose na korumptivne radnje i zloupotrebe položaja u vrijeme krize. Najpoznatija je svakako afera nabavke respiratora od strane kompanije koja se bavi uzgojem malina, o čemu je pisao i New York Times. Tu su i nabavke raznih drugih roba poput vizira i maski, po cijenama koje su duplo ili pet puta i više skuplje od tržišnih. Još jedno od tekućih pitanja je pitanje zaduživanja, odnosno preciziranja da li kantoni vraćaju iskorištene kredite ili se to može prebaciti na nivo FBiH. Istina, sve navedeno možda i nije inherentni problem decentralizovanog sistema, što je odlično primjetio Srđan Puhalo navodeći da afera nema u RS jer se o tome ne smije govoriti.

 

Populizam

Krize su idealne za razvoj populizma i populističkih pokreta. Isprva se smatralo da će Covid-19 globalno razotkriti populističke političare, ipak se desilo suprotno – isti su uskrsnuli. U Bosni i Hercegovini, u komparaciji sa zemljama regiona, populizam ima svoja ograničenja – kako tržišna (navedeni primjer RS i obveznica), tako i u formi državnog uređenja (sve je stvar mukotrpnog konsenzusa, zbog čega još uvijek nije usvojen državni budžet). Dejtonska BiH ne dozvoljava one-man show politiku, niti autokratu. To možda objašnjava zašto je BiH po pitanju slobode medija odmah iza Slovenije, a daleko ispred ostalih zemalja, kako to pokazuje aktuelni Indeks Reportera bez granica.

Svejedno, i u BiH su se pojavili sporadični populistički pozivi, poput onog Dodikovog o tome da treba iskoristiti monetarnu politiku, odnosno narušiti nezavisnost Centralne banke BiH i institucije Valutnog odbora. Vrijeme će pokazati da je ovo bila pregovaračka taktika, sa ciljem ubrzavanja MMF kreditne pomoći. Drugi vidovi populizma su manje opasni i svode se na prisvajanje zasluga za povoljnu epidemiološku situaciju od strane političara različitih nivoa vlasti (i pripadajućih kriznih štabova). Realnost je vjerovatno drugačija – BiH je imala sreće i niz drugih, ranije navedenih, faktora koji su onemogućili širenje virusa. Bilo je čak prijedloga i da se poveća stopa PDV-a i iznos minimalne nadnice, ali to je toliko politički naivno da prevazilazi i okvire populizma.

 

Stvarni problem: ekonomija

Pandemija je najveće posljedice ostavila na polju ekonomije. BiH se po stepenu rizičnosti nalazi između turistički izložene Hrvatske i domaćem tržištu i poljoprivredi okrenute Srbije. Očekivani raspon pada GDP-a je između 3,9 i 9,5%, u zavisnosti od optimizma pojedinačnih makroekonomskih scenarija. Ovo znači od 30.000 do 100.000 nezaposlenih osoba, ali vjerovatno isto toliko sada neevidentiranih nezaposlenih koji će se vratiti iz inostranstva ili nikada neće otići na sezonski rad tokom ljeta. Ovo predstavlja ozbiljan potencijal za socijalne nemire poput onih iz 2014. godine, koji su, ipak, bili lokalizovani na teritoriju pet kantona.

Pad dotacija je poseban problem, jer dijaspora čini nekih 8-10% domaće ekonomije. Sve navedeno će narušiti budžetsku stabilnost različitih nivoa vlasti, a posebno velike socijalne sisteme poput PIO, zdravstvenog, sistema zaštite od nezaposlenosti i slično. Prvi izvještaji govore o padu javnih prihoda od 20 do 35%, što podrazumijeva potrebu za budžetskim rebalansima (uštedama), kao i radikalnim reformskim potezima (izmjene zakona o radu, doprinosima, porezu na dohotak itd).

 

Svjetlo na kraju tunela?

Bez obzira na to što je aktuelna kriza razotkrila neke probleme BiH ekonomije i društva, ipak je još jednom demonstrirala prednosti kompleksnog, donekle antifragilnog, sistema. Bilo kakvi problemi i populizmi su uspješno lokalizovani, da li na nivou entiteta ili pak kantona. Decentralizovani sistem stvara više lokalnih šerifa, naročito u vrijeme krize. Oni prave dosta greški, ali sa druge strane najbolje poznaju stanje na terenu, što im omogućava kvalitetnije odlučivanje i bolju reakciju u uslovima neizvjesnosti.

Sve navedeno daje slobodu građanima BiH da glasaju stopalima. Konkretno, svaki građanin može da odluči gdje će živjeti – u (ne)razvijenijim, (ne)slobodnijim itd. kantonima, entitetima, ili pak distriktu Brčko. Građani pak biraju nešto drugačije opcije – odlazak vani.

Iako je Covid-19 privremeno zaustavio redove čekanja pred ambasadama zapadnih zemalja u Sarajevu, to je samo privremenog karaktera. Kriza, pa onda višegodišnja recesija, će, bez sumnje, ubrzati trend odlaska građana BiH. Procjena je da je u zadnjih šest godina više od pola miliona ljudi napustilo državu. Možda će ova kriza napokon razotkriti prave razloge njihovog odlaska i omogućiti dovoljno manevarskog prostora u politici da se friedmanovski reaguje i konačno završe ključni reformski procesi.

 

Pročitajte i:

Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *