Foto: iStock
*Tekst je deo autorskog serijala „Izbori u Srbiji – zablude i rešenja“
Često se u domaćem javnom diskursu postavlja pitanje veličine parlamenta. Najozbiljnija inicijativa na tu temu došla je od Akcione grupe za reformu političkog sistema, osnovane upravo u Narodnoj skupštini 2015. godine – tada je kao osnovni predlog izneto smanjenje broja poslanika na 150. Ideje Akcione grupe nisu se materijalizovale, a njen rad se na kraju sveo na nekoliko javnih nastupa njenog predsednika (Zoran Babić, SNS); da bi, ulaskom u izbornu 2016. godinu, cela stvar utihnula. Ipak, pre i posle toga, mediji, pojedinci i organizacije su više puta pokretali temu smanjenja veličine parlamenta.
Po pravilu, predlagači sličnih inicijativa ističu da je broj poslanika u Narodnoj skupštini (250) prevelik za Srbiju, da je parlament neefikasan, da poslanici ništa ne rade, da glasaju „na zvonce“, da ne dolaze na sednice, da su previše plaćeni, da samo arče budžet itd. Iako su neke od ovih tvrdnji istinite (a druge su preterivanja ili posledice nerazumevanja rada parlamenta), u ovom kratkom tekstu ću pokušati da objasnim zašto smatram da je broj poslanika marginalno pitanje, suštinski nebitno za kvalitet demokratije i politički proces uopšte.
Poslanik vs. Vlada
Iako to nikako nije isključiva odlika srpskog društva, u našoj javnosti se posebno odomaćilo uverenje da poslanike plaćamo da se svađaju i ne dolaze na sednice. Potonje je samo delimično tačno, jer ipak treba uzeti u obzir da poslanički posao ne čini samo javno zasedanje koje vidite na televiziji: već i rad u odborima, čitanja zakona, pripreme amandmana i rasprava, međunarodne aktivnosti, rad sa građanima, radne grupe itd.
Naravno, postoji i jedan broj poslanika koji je slabo aktivan: retko se javlja za reč i kvalitativno uopšte ne doprinosi zakonodavnom procesu. Međutim, to nije posledica veličine parlamenta već izbornog sistema koji poslanicima ne daje podsticaj da se bore za interese građana koje navodno predstavljaju, već im položaj isključivo zavisi od poslušnosti prema vrhu sopstvene stranke – a vrh je često zadovoljan ako poslanik diže ruku kada treba i ne talasa mnogo.
Od obnove višestranačja u Srbiji traje unižavanje Narodne skupštine od strane primarno izvršne vlasti, a zatim i medija i populistički nastrojenih pojedinaca. Logika stranaka koje čine izvršnu vlast je jasna. Parlament je mesto kontrole Vlade, kao i jedino mesto u političkom sistemu gde su vlast i opozicija načelno jednaki i gde opozicija ima javni forum u kojem može slobodno da predstavlja svoje ideje i predloge, ali i da kritikuje Vladu. Usmeravanjem javnog besa na parlament („samo se svađaju, ništa ne rade, uzimaju dnevnice, jedu za džabe u skupštinskom restoranu”) perfidno se skida politička odgovornost sa izvršne vlasti i, paralelno, podstiče poverenje u Vladu kao jedino efikasno mesto rešavanja političkih problema.
Uštedimo neki dinar
Ako će to rešiti finansijske probleme u Srbiji, možemo odmah da smanjimo skupštinu na 30 poslanika. Time ćemo uštedeti svega nekoliko miliona evra (budžet parlamenta za sve troškove je nešto više od 26 miliona). Iako u našoj društvenoj klimi osnovna plata poslanika od 850 evra (na šta se dodaju poslanički dodatak od nekih 250 evra i putni troškovi) često zvuči kao veliki novac, uštede na ovom polju su gotovo nebitne. Ceo budžet skupštine iznosi oko 0,2% republičkog budžeta, a plate poslanika su samo fragment toga.
Danas je jeres to izgovoriti, ali plate narodnih poslanika su veoma male, posebno uzimajući u obzir važnost društvene funkcije koju obavljaju: predstavljanje građana, donošenje zakona i kontrola Vlade. Srbija je zemlja sa najmanjim platama parlamentaraca u Evropi, dok je Narodna skupština, ukupno uzevši, predstavničko telo sa jednim od najmanjih budžeta na kontinentu.
Potplaćenost poslanika ima nekoliko negativnih posledica. Veća plata je preduslov veće nezavisnosti i većeg kvaliteta poslanika. Od slabo plaćenog predstavnika u skupštini teško možete očekivati da bude nezavisan od uticaja izvršne vlasti, zainteresovan za svoj posao i nekorumpiran. Posebno je važno što veća finansijska nezavisnost donosi veću nezavisnost kako od centrala partija, tako i od koruptivnih uticaja – uključujući i one partijske, koji funkcionišu kroz raspodelu dodatnih primanja poslanicima (npr. članstva u upravnim odborima). Najzad, razmislite o kvalitetu poslanika. Da li bi uspešan advokat, bankar ili univerzitetski profesor želeo da ostavi svoju trenutnu zaradu i radi za poslaničku platu od 850 evra? Možda poneko koga vode ideali, ali uglavnom to nije slučaj.
Zapamtite, u ovoj debati nije reč o tome da li ljudi koji trenutno vrše funkcije poslanika zaslužuju povišice; već je poenta da se položaj poslanika učini nezavisnijim i privlačnijim za ljude od kvaliteta i integriteta.
Nepostojeći problem i moguća rešenja
Problem srpskog parlamenta nije u brojci – rešenja za pitanja položaja i aktivnosti poslanika nalaze se u usvajanju izbornog sistema koji bi podstakao veću odgovornost i jaču vezu između glasača i njihovih predstavnika. Pažljiviji čitaoci su primetili da sam u prethodnom tekstu već zagovarao napuštanje proporcionalnog sistema i uvođenje (barem delimično) jednomandatnih izbornih jedinica u kojima bi se biralo po većinskom principu. U nekom takvom sistemu, optimalna veličina parlamenta nalazi se negde između efikasnog funkcionisanja same institucije i veličine izborne jedinice koju jedan poslanik može kvalitetno da predstavlja.
Moja lična procena je da se radi o jednom poslaniku na svakih 30 do 50 hiljada glasača, što bi dalo parlament od 120 do 200 poslanika – iako to zavisi od modela izbornog sistema (npr. mešoviti sistemi imaju dodatna mesta za poslanike izabrane na stranačkoj listi ili neku vrstu kompenzacije u broju poslanika za potpredstavljene partije, pa bismo mogli opet da završimo na brojci od 250).
Mogućnost promene izbornog sistema svakako je izvesnija od smanjenja broja poslanika. Naime, naš Ustav jasno propisuje broj poslanika u Narodnoj skupštini (250), dok je način njihovog izbora regulisan zakonom. Tehnički, smanjenje parlamenta zahtevalo bi promenu Ustava, pa je lakše promeniti izborni sistem nego broj poslanika.
—
Iako se u načelu slažem da je 250 poslanika previše za zemlju veličine Srbije, to je ipak sekundarno pitanje. Brojka je manje bitna. Mnogo bitniji je izborni sistem koji bi omogućio da poslanici budu nezavisniji i kvalitetniji, da zaista predstavljaju građane i da budu u poziciji da kontrolišu vladu.
U aktuelnom proporcionalnom izbornom sistemu, u kojem su poslanici predstavnici stranaka, potpuno je svejedno koliko će ih biti u skupštini: 150, 250 ili 650 – suštinski se ništa neće promeniti.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.