Koliko možemo da verujemo poligrafu?

Master psiholog i istraživač

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock

Političari, ali i praktičari koji sprovode poligrafska istraživanja, dužni su da ne predstavljaju javnosti poligraf kao dogmu

 

Krajem 2019. godine, afera „Jovanjica“ postala je dominantna tema u srpskoj javnosti, a o njoj su izvestili i svetski mediji. Kako bi zaustavio dalje razvijanje navoda o umešanosti državnog vrha, predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da su on i njegov brat spremni da se podvrgnu poligrafskom testiranju (tzv. detektoru laži) kako bi dokazali da nisu imali nikakav kontakt sa vlasnikom imanja. Nedelju dana kasnije, ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović održao je konferenciju za štampu na kojoj je takođe izrazio spremnost da se podvrgne poligrafu.

Političari često predstavljaju poligraf kao vrhovnog sudiju koji može da otkloni sumnju u optužene u bilo kojoj aferi koja se pojavi u srpskoj javnosti. Godinu dana pre afere „Jovanjica“, jedna druga je bila u žiži javnosti – ubistvo Olivera Ivanovića, srpskog političara na Kosovu. Među optuženima je bio i Milan Radoičić, potpredsednik Srpske liste, blizak Srpskoj naprednoj stranci. Marko Đurić, potpredsednik SNS i direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju, tom prilikom je istakao da „poligrafsko testiranje nije sudski dokaz, ali je poligrafsko testiranje nešto što vam nedvosmisleno govori da li je neko kriv za nešto ili nije“, i dodao da je optuženi „prošao poligraf, dakle, on nije kriv, nije odgovoran za ubistvo…“

Iako političari tvrde da poligrafsko testiranje pruža rezultate koji su potpuno sigurni, stručnjaci u Srbiji koji se bave poligrafskim testiranjem ne misle da se uvek dobijaju nedvosmisleni rezultati. Međutim, i oni veruju u visoku preciznost ovog instrumenta. Na internet stranici Poligraf centra koji nudi usluge testiranja ističe se da: „Poligraf nije savršen ali je i dalje ubedljivo najbolje dostupno sredstvo za utvrđivanje kredibiliteta na svetu“, kao i da su „rezultati precizni, tačni i istiniti“. Takođe ističu da njihovi instrumenti pružaju najpreciznije moguće rezultate – između 95-98%. Međutim, ne postoji objašnjenje na šta se odnose ovi procenti, niti su predstavljena empirijska istraživanja preciznosti poligrafa i objašnjene njegove manjkavosti.

Jedan drugi poligrafski ispitivač sa višegodišnjim iskustvom ističe u prilogu Insajdera: „Samo može da pogreši poligrafski ispitivač, da ne napravi dobra pitanja ili da mu neki spoljni uticaj ne napiše dobra pitanja ili da ne pripremi samo lice za poligrafsko ispitivanje.“ Međutim, čak i ako je ovo tačno, postavlja se pitanje da li je opravdano razdvajati delovanje samog instrumenta od uloge ispitivača, s obzirom da je učešće ispitivača nerazdvojiv deo poligrafskog testiranja.

Pre nego što pređemo na samo funkcionisanje poligrafa i empirijska istraživanja njegove pouzdanosti, korisno je razmotriti u koje tri osnovne svrhe se koristi poligrafsko testiranje:

1. U istragama specifičnih događaja, kao što su primeri o kojima govore političari. Iako poligraf nema presudnu težinu na sudu, testiranja se ipak koriste u svrhu usmeravanja policijskih istraga. Poligraf se takođe koristi i u privatne svrhe. U prilogu RTS-a, privatni detektiv u Detektivsko bezbednosnoj agenciji ističe da „najčešće dolaze ljudi koji su imali krađu u firmi pa onda ispituju radnike, često se dešava da radimo poligrafsko testiranje na kućne krađe i na preljube“.

2. U svrhu skrininga ljudi koji konkurišu za posao u policiji ili agencijama koje se bave nacionalnom bezbednošću. U Sjedinjenim Američkim Državama ovaj vid poligrafskog testiranja je uobičajen.

3. Radi skrininga zaposlenih u kompaniji koji su potencijalno učestvovali u kršenju nekih bezbednosnih pravila.

 

Kako funkcioniše poligraf?

Poligrafsko testiranje uključuje dva povezana elementa – ispitivanje od strane stručnog lica i fiziološke mere koje omogućava poligrafski instrument.

Tipična procedura izgleda tako što ispitivači postavljaju niz pitanja na koja je moguće odgovoriti sa „da“ ili „ne“, dok se propratna fiziološka reakcija prati na poligrafskom instrumentu koji je povezan žicama sa određenim delovima tela. Te fiziološke mere su uglavnom disanje, otkucaji srca, krvni pritisak i elektrodermalna reakcija. Ukratko rečeno, koriste se fiziološke mere da bi se zaključivalo o psihološkom stanju osobe.

Drugi deo poligrafskog testiranja čini ispitivanje od strane stručnog lica. Još pre samog ispitivanja, stručnjak najpre sprovodi tzv. forenzički intervju kako bi pripremio osobu za testiranje. Posebno težak zadatak čini sastavljanje kvalitetnih kontrolnih pitanja. Niz drugih elemenata ispitivanja direktno zavisi od stručnosti ispitivača, što dovodi do opravdane sumnje da ispitivač lako može manipulisati ishodom testiranja. Ova činjenica je posebno zabrinjavajuća s obzirom na to da je do pre nekoliko godina u Srbiji poligrafski ispitivač mogao da bude bilo ko ko poseduje poligrafski instrument. Iako su se u međuvremenu kriterijumi za ovo pooštrili, i dalje u našoj zemlji procedura poligrafskog testiranja nije standardizovana.

Iako psihološko stanje osobe koja laže može da utiče na fiziološko stanje koje se meri poligrafom, važno je razumeti da isto fiziološko stanje može da bude pobuđeno čak i kada osoba ne laže. Na primer, stres usled podvrgavanja poligrafu može da dovede do fiziološkog stanja koje može pogrešno biti interpretirano kao laganje. Još jedan potencijalni problem predstavljaju tzv. kontramere koje mogu potpuno da naruše tačnost poligrafskog testiranja. One se definišu kao bilo šta što ispitivani radi tokom testiranja s namerom da zavara poligraf.

Donekle suptilna, ali ključna stvar koju treba imati u vidu je da poligraf ne meri direktno obmanu, odnosno laganje. Ovim instrumentom se mere fiziološki procesi za koje se veruje da se snažnije manifestuju kada se odvija obmana nego u situacijama kada obmane nema. Pod ovom pretpostavkom, ispitivač postavljanjem pitanja pokušava da pobudi snažnija fiziološka stanja kod osobe koja pokušava da sakrije obmanu.

Dakle, poligrafsko testiranje predstavlja samo jednu vrstu procene, a ne direktno utvrđivanje da li neko govori istinu ili ne. Iako je možda preciznost samog merenja fizioloških pokazatelja neupitna, upitna je njihova veza sa laganjem koje treba da mere. Samim tim, neophodno je postaviti pitanje naučne zasnovanosti i legitimnosti korišćenja poligrafa u svrhu procene obmane.

 

Naučna istraživanja pouzdanosti poligrafa

Nacionalna akademija nauka SAD osnovala je 2003. godine odbor za analizu naučnih dokaza o poligrafskom testiranju. Istraživači su analizirali 57 empirijskih studija o pouzdanosti poligrafa i zaključili da su ova istraživanja veoma diskutabilnog kvaliteta, bez obzira na to da li su laboratorijskog tipa ili su u pitanju opservacione studije.

Najveći problem s laboratorijskim istraživanjima je to što su zasnovana na imitaciji pravih zločina (tzv. mock crimes). Stoga ozbiljnost posledica koje ispitanici u istraživanjima očekuju ne mogu da se porede sa realnom situacijom poligrafskog testiranja. Laboratorijski uslovi podrazumevaju mnogo manje varijabilnosti u implementaciji testa, u karakteristikama ispitivanih osoba, i u prirodi i kontekstu samog ispitivanja nego što je to slučaj u realnoj situaciji. Opservacione studije na terenu imaju druge probleme, poput kontrole eksternih faktora koji mogu da utiču na rezultate, kao i različitih pristrasnosti.

U svim studijama je, zaključuju autori, sasvim sigurno precenjena preciznost poligrafskog testiranja i stoga predstavljena kao veća nego u realnom praktičnom kontekstu u kojem se poligraf koristi. Iz tog razloga, teško je poverovati u brojke koje spominju stručnjaci u Srbiji, a koje se tiču preciznosti poligrafa. Takođe ostaje nepoznato da li nevine osobe koje se ispituju poligrafom mogu da povećaju svoje šanse da uspešno „prođu“ poligraf koristeći se kontramerama, međutim, postoje anegdotski slučajevi o tome da su zločinci uspevali da zavaraju poligraf.

 

Zašto ne treba koristiti poligraf u svrhu skrininga

Razmotrimo potencijalne ishode poligrafskog testiranja.

Kada ispitivač postavi pitanje osobi, ta osoba može da laže ili da ne laže.

Takođe, poligrafski instrument može da pokaže na ispisu da osoba laže ili da ne laže.

Ako ukrstimo ove dve binarne situacije, dobijamo četiri moguća ishoda.

Ukoliko osoba zaista laže i poligraf pokaže da osoba laže, govori se o osetljivosti testa. Ukoliko, s druge stane, osoba ne laže i poligrafski instrument pokaže da osoba ne laže, ovakav ishod naziva se specifičnošću testa. U obe ove situacije poligrafski test uspešno procenjuje da li neka osoba laže ili ne, to jest donosi ispravan sud.

Međutim, moguća su još dva ishoda, u kojima poligraf pravi grešku. Ako osoba ne laže, a poligrafski test prepozna to kao laž, u tom slučaju je ishod lažno pozitivan (greška tipa 1). Isto tako, ako osoba laže, a poligrafski instrument ne uspe to da detektuje, govori se o lažno negativnom rezultatu (greška tipa 2).

Spomenuo sam da je jedna od svrha u koju se poligrafsko testiranje koristi skrining zaposlenih koji su potencijalno učestvovali u kršenju nekih bezbednosnih pravila. Zašto nije opravdano koristiti poligraf u jednoj ovakvoj situaciji? Ovde se u najboljem slučaju može očekivati da jedna osoba od hiljadu zaposlenih zaista jeste prekršila neko bezbednosno pravilo. Da bi poligraf bio uspešan u „hvatanju“ ove jedne osobe u laži, on bi morao da bude mnogo osetljiviji nego što jeste. Čak i ako bismo pretpostavili da je poligraf uspešniji u razdvajanju krivaca od nevinih ljudi nego što to zaista jeste, on bi i dalje proizvodio veliki broj lažnih uzbuna.

Ovakav zaključak nužno sledi kada je osnovna stopa izuzetno niska (više o tome možete čitati na mom blogu). Drugim rečima, posebno je nezgodno koristiti poligrafsko testiranje na velikom broju ljudi u svrhu skrininga, gde se očekuje da samo neznatan broj njih zapravo vrši obmanu, zato što bi nužno bilo puno lažno pozitivnih ishoda.

 

Konačna presuda o poligrafu

Važno je napomenuti da poligraf često može da bude koristan u istražnom procesu. Najpre, osobe koje su krive za neki prekršaj za koji se optužuju mogu verbalno da priznaju svoju umešanost ukoliko su ubeđeni da će poligraf sigurno otkriti njihove pokušaje da slažu. Druga korisna uloga poligrafa se ogleda u mogućnosti da se ispita spremnost na saradnju. Dešava se da se poligrafsko testiranje okonča ukoliko se posumnja ili utvrdi da ispitivana osoba koristi kontramere. Poligrafsko testiranje takođe može da omogući ispitivaču da uoči određene znakove u načinu odgovaranja ispitivanog, i da na osnovu toga koriguje kako će sprovesti nastavak intervjua.

Iako za sada nema empirijskih podataka o tome šta građani Srbije misle o poligrafu, čini se da se na ovaj instrument gleda s izvesnom dozom misticizma – kao nešto čime se mogu čitati nečije misli i nedvosmisleno utvrditi da li osoba laže ili govori istinu. Ovom uverenju svakako doprinose izjave političara koji poligraf koriste kao svojevrsno oružje za umirivanje javnosti u vezi sa aktuelnim aferama. Međutim, poligrafsko testiranje nije svemoguće i nepogrešivo. Političari, ali i praktičari koji sprovode poligrafska istraživanja, dužni su da ne predstavljaju javnosti poligraf kao dogmu. Naučna istraživanja pouzdanosti poligrafskog instrumenta pokazuju da je propagiranje mita o sigurnosti poligrafskih rezultata neopravdano.

S obzirom na ove suptilnosti u razumevanju opravdanosti korišćenja poligrafa, veoma je važno da javnost bude upoznata sa pravom slikom o poligrafu. Kada se političari pojave u medijima s pričom o poligrafu kao vrhovnom sudiji, dužnost stručnjaka je da javnosti ponude objektivniji prikaz poligrafskog testiranja. Mnogo nelagodniju situaciju predstavlja mogućnost da i sami stručnjaci imaju iluziju o nepogrešivosti. Poligraf je u ovom smislu opasan instrument jer ima potencijal da ozbiljno utiče na živote ljudi koji se obraćaju takvim „stručnjacima“ za pomoć oko utvrđivanja prevara, krađa i drugih kriminalnih aktivnosti. Ipak, na sreću, poligraf nema presudnu ulogu na sudu. I s razlogom.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.