Srbija kao kula Nebojša

Asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock 

Osvajanje slobode je dug i mukotrpan proces. Oslobađanje od straha i identifikovanje saboraca su prvi koraci na tom putu.

Potezi izvršne vlasti u Srbiji tokom pandemije raspršili su i ono malo iluzija da je Srbija demokratska zemlja. Obustavljan je rad Skupštine, na kratko je uvedena formalna cenzura medija. Uhapšena je novinarka koja je izveštavala o stanju u Kliničkom centru Vojvodine i umetnica koja je spevala pesmu kojom kritikuje režim. Ljudi su hapšeni zbog kršenja mera koje im nisu izrečene i slično. Režimski batinaši se slobodno šetaju tokom policijskog časa i vatrom ugrožavaju imovinu sugrađana koji poštuju policijski čas. Stvari su ogoljene.

Reagujući na povećani stepen diktature, građani su počeli da lupaju u šerpe sa svojih prozora i terasa svako veče u 20:05. Ovakav vid političkog delanja dočekan je podrugljivim komentarima dela javnosti koji nije naklonjen režimu, a očigledno nije naklonjen ni ovakvom vidu protesta. Primedbe su da je to nezrelo, da je to prevaziđena stvar prošlosti i devedesetih, da lupanje u šerpe ne odgovara na pitanje: Šta posle?

Ovde želim da približim vrednost #šerpuj protesta. Pisao sam već o tome kako je politička borba stvar kolektivnog delanja. Ovde podsećam na deo koji će biti osnova za nastavak teksta:

„Kod rešavanja ovog problema kolektivnog delanja je važno navesti ljude da urade istu stvar. To se radi tzv. obavezivanjem i signaliziranjem. Na primer, izaberete strategiju i stalno govorite o svojoj odluci. Što više pričate o tome, biće vam skuplje da promenite odluku. Što više ljudi priča o istoj strategiji, veća je šansa da će je i ostali preuzeti.”

Lupanje u šerpe je skoro savršen oblik signaliziranja. Lupanjem u šerpe identifikuju se svi koji su protiv diktature, bez obzira na političke razlike i bez obzira da li su za bojkot ili „izbore“. Šerpanjem se ljudi identifikuju kao saborci u borbi protiv diktature. Kao kada su zatvorenici u Kuli Nebojša došaptavali „Ne boj se, ne boj se“, želeći da signaliziraju jedni drugima da nisu sami naspram njihovih turskih tamničara i dželata, tako danas građani Srbije, zatvoreni u svojim domovima tokom vanrednog stanja, bodre jedni druge i signaliziraju da nisu sami u otporu prema diktatorskom režimu Aleksandra Vučića.

Ljudi su počeli da mašu jedni drugima i s radošću dočekuju nove učesnike. Manje se boje. Kao da šerpama govore jedni drugima „Ne boj se, ne boj se“

Kao redovni lupač u šerpu, mogu da primetim da se ove teorijske postavke potvrđuju u praksi. U mom naselju je na početku protesta samo nekoliko komšija bojažljivo iskazivalo svoje nezadovoljstvo. Međutim, istrajnost te nekolicine je ohrabrila one kojima nije bilo zgodno da se uključe na početku. Povećanje broja učesnika pozitivno je uticalo na prvu grupu koja sada lupa sa više elana. Ta povratna sprega je povećavala broj učesnika i sada deluje kao da najveći deo komšiluka učestvuje u protestu. Ljudi su počeli da mašu jedni drugima i s radošću dočekuju nove učesnike. Manje se boje. Kao da šerpama govore jedni drugima „Ne boj se, ne boj se“.

Prednost ovakvog vida protesta u odnosu na prošlogodišnje proteste #1od5miliona je što je efekat signaliziranja i tzv. social contagiona veći pri lupanju u šerpe. Kada odete na protest, to vaše komšije ne moraju nužno da primete. Ukoliko ne prate društvene mreže, možda neće ni znati da se protest dogodio. U medijskom mraku, vaš odlazak na protest eventualno može da motiviše građane koji žive blizu maršrute protesta. Oni mogu da vide protest i da se relativno jednostavno uključe. Sugrađanima koji ne žive u centru je teško da primete protest, a čak i ako za njega znaju, uključivanje predstavlja trošak.

Pri lupanju u šerpe je značajno drugačije. Signaliziranje je delotvornije. Retko koji komšija će propustiti da makar primeti da se nešto dešava. Ko želi da se uključi ima mali trošak da to uradi. Ko se plašio da se istakne, može bez straha da se uključi kada vidi da veliki broj komšija učestvuje. Dakle, mnogo lakše dolazi do širenja protesta nego kada su u pitanju šetnje u centru grada.

Odgovor na pitanje „Šta posle?“ ostavljam za naredne diskusije. Za sada je važno razumeti da je ovakav protest lupanjem u šerpe veoma koristan za grupisanje i homogenizaciju građana koji se protive diktaturi. Ponajviše za ohrabrivanje, da se više ne bojimo, nego da počnemo da se uspravljamo.

Srbija se saginjati neće je lepa želja koja je postala izlizana fraza. Mnogi strani zavojevač i domaći tiranin je uspevao da nas podjarmi, ali smo umeli da se podignemo i zbacimo okove. Nekada su nam za to trebale godine, nekada decenije, nekada vekovi, ali smo uspevali. Osvajanje slobode je dug i mukotrpan proces. Oslobađanje od straha i identifikovanje saboraca su prvi koraci na tom putu. Zato šerpujte i ne bojte se.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.