Zašto opada stari zapadni konzervativizam

Programski direktor Novog trećeg puta

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: Arno Mikkor

Kulturološke promene otupele su oštricu tradicionalnog konzervativizma i njegovu „prirodnu prednost“, a ojačale su leve snage i ekstremnu desnicu u sferi njihovog međusobnog kulturološkog rata

Kada se govori o tradicionalnoj politici u Evropi, govori se najčešće o konstantnom sukobu socijaldemokratije i demohrišćanstva. Kada se govori o savremenoj politici u Evropi, govori se o propadanju oba koncepta. Pored socijaldemokrata koji su pretrpeli teške udarce u poslednjim izbornim ciklusima, ni tradicionalna demohrišanska desnica nije prošla bez posledica.

Primetan je postepeni pad snaga tradicionalnog desnog centra, ne samo u kontinentalnoj Evropi, nego i u UK i SAD-u. Deluje da umereni konzervativizam u zapadnim društvima gubi snagu, iako je kroz 20. vek bio glavna politička snaga. Kako i zašto se to dogodilo?

 

Istorijski povoljna pozicija

Tradicionalne konzervativne partije u zapadnim društvima predstavljale su siguran izbor za većinu birača. Kombinacija protržišne i fiskalno odgovorne politike, sa konzervativnim/hrišćanskim kulturološkim normama i sa oslanjanjem na nacionalni identitet, predstavljala je dominatnu političku strategiju naročito od druge polovine 1970-ih.

Dok su konzervativne kulturološke norme biračima u ovim državama bile „prirodno“ bliske, pad Bretonvuds sistema, naftna kriza i krah kejnzijanskih država blagostanja 1970-ih dali su i ekonomski argument ovim snagama. Ekonomski intervencionizam i fiskalna neodgovornost levih snaga tada je predstavljala gubitničku politiku na biračkim mestima.

Konzervativne stranke oslanjale su se na stariju religioznu populaciju, bogate slojeve, ruralno stanovništvo, ali i srednju klasu koja nije imala poverenja da ekonomiju prepusti levim snagama. Za desni centar glasao je i privatni preduzetnik koji nije hteo toliki uticaj države i visoke poreze, i stanovnik sela koji svake nedelje ide u crkvu, i bogati industrijalac koji nije želeo levicu na vlasti, ali i konzervativni penzioner.

Iako su radnička klasa, najsiromašniji slojevi, akademska elita i regionalni i manjinski identiteti bili verni levim snagama, od druge polovine 1970-ih do 1990-ih, konzervativci su bili snaga koja je dobijala najviše poverenja na biračkim mestima. Ovakve okolnosti i političko pozicioniranje držalo je leve snage kao neprekidnu opoziciju 12 godina u SAD-u, 16 godina u Nemačkoj ili 18 godina u UK.

 

Kraj monopolizacije ekonomije

Dok su konzervativci imali za protivnike levicu koja se zalagala za nacionalizacije privrednih subjekata i izuzetno visoku javnu potrošnju, uz „antizapadnu“ spoljnu politku, na biračkim mestima uglavnom nije bilo izazova. Međutim, tokom 1990-ih desile su se promene.

Socijaldemokratske partije mahom su u ekonomskoj sferi deradikalizovale svoje ekonomske platforme, promenile svoj socijalistički imidž i modernizovale svoje komuniciranje. Lideri poput Bila Klintona, Tonija Blera, Gerharda Šredara i drugih, ideološkom centru bližih socijademokrata, uspeli su da stvore poverenje kod srednje klase da mogu kompetentno upravljati ekonomijom.

Socijaldemokrate, sa usklađenijim odnosom tržište-socijalna potrošnja u programima, postali su u drugoj polovini 1990-ih i početkom 2000-ih najdominantnija snaga. Države se pod njihovim liderstvom nisu ekonomski „raspale“, čak su u SAD i UK doživele duge cikluse ekonomske ekspanzije.

Ovim potezima socijaldemokrata, konzervativci gube monopol nad argumentom ekonomije i tržišna politika postaje manje-više konsenzus. Srednja klasa postaje biračka grupa gde postoji takmičenje za poverenje, više nego verna glasačka baza konzervativaca. Ovome pomažu i kulturološki trendovi.

 

Kulturološke promene

Konzervativci su svoju snagu, pored aduta ekonomije, crpeli i iz građanima vrednosno bliskog konzervativizma, hrišćanskih kulturoloških normi i oslanjanja na komunitarnu snagu nacionalnog identiteta. Međutim, trendovi u društvu oslabili su snagu konzervativaca i u ovom polju.

Zapadna društva postala su više individualistička, a po društvenim pitanjima progresivnija. Rodna ravnopravnost, prava LGBTQ+ osoba i manjina postala su značajno prihvaćenija. Nacionalni identitet slabi naspram užih identitetskih grupa (rod, etnička pripadnost, seksualnost), dok uticaj hrišćanskih normi i crkve opada. Globalizacija od druge polovine 1980-ih sa sobom širi i kosmopolitizam, a intenzivirana imigracija menja demografsku strukturu ovih država.

Ovi trendovi išli su u korist levih snaga, dok su konzervativci bili primorani da razblažuju svoj konzervativizam vremenom. Dok su, recimo, gej brakovi u spomenutim državama danas mogući u punoj formi i široko prihvaćeni, do ne tako davno služili su kao pitanje koje su konzervativci koristili za plašenje birača.

Kulturološke promene otupele su oštricu tradicionalnog konzervativizma i njegovu „prirodnu prednost“, a ojačale su leve snage i ekstremnu desnicu u sferi njihovog međusobnog kulturološkog rata.

 

Uspon ekstremne desnice

Globalizacija, društveni progresivizam, intenzivirana imigracija, kosmopolitizam i brzi tehnološki napredak, promenili su zapadna društva na više nivoa. Ove brze i radikalne promene stvorile su i bazu tvrdih protivnika i gubitnika ovih promena.

Nestajanje poslova u proizvodnji na Zapadu zbog međunarodne trgovine i tehnološke revolucije stvorilo je armije nezadovoljnih birača u zonama koje su doživele deindustrijalizaciju. Jačanje društvenog progresivizma radikalizovalo je i protivnike ovih trendova među konzervativnim stanovništvom. Migrantska kriza od 2014-2016. i islamski terorizam ojačali su nativistički sentiment i pokrenuli identitetske dileme među konzervativnim delom populacije.

Strahove i nezadovoljstvo delova stanovništva ovim razvojem događaja dobro su prepoznali brojni desni populisti koji su se postavili kao „autentični predstavnici naroda“ naspram „zlih odrođenih elita koje su za sve krive“. Njihova retorika uspešno je podilazila stanovništvu skeptičnom prema kosmopolitizmu, tržišnoj privredi i imigraciji, nudeći zatvaranje društva, ekonomije i granica.

Desni populisti privukli su siromašnije slojeve i ozlojeđenu radničku klasu od socijaldemorkata, ali i ruralnu populaciju, hrišćansko religiozno stanovništvo i penzionere od konzervativaca. Ova koalicija raznih protestnih glasova na izrazitoj desnici otežala je političko pozicioniranje i konzervativcima i socijaldemokratama.

 

Teško političko pozicioniranje danas

Posledica svega navedenog je da konzervativci danas nailaze na problem političkog pozicioniranja, te ostaju zarobljeni između centrističke tehnokratije i desnog populizma. Iz ovog razloga budućnost desnog centra ostaje maglovita.

Preveliko skretanje udesno po društvenim pitanjima, kao i inkorporiranje elemenata desnog populizma, rasterivalo je glasače srednje glase ka liberalima i umerenim socijaldemokratama u Evropi, a nije privlačilo desne protestne glasove. Ovo je jedino uspelo Sebastijanu Kurcu, zbog specifičnosti strukture birača u Austriji.

Na drugoj strani, nametanje starih tema poput visine poreza ili uloge države u zdravstvu, uz ignorisanje kulturološke debate, savremeni desni centar čini impotentnom tehnokratskom snagom. Ovaj pristup jedino (sve teže) uspeva Angeli Merkel u Nemačkoj. U partijskim duopolima UK i SAD-a ovo je manje vidljivo, te se više manifestuje na unutarpartijskim nadmetanjima. U kontinentalnoj Evropi, brojna i ideološki raznolika konkurencija odvlači razne delove biračkog tela konzervativaca, gde su kod umerenih glasača najuspešniji liberali.

Tradicionalni zapadni konzervativizam danas ima sve teži zadatak da nađe svoje mesto između populističke, društveno vrlo konzervativne i izolacionističke desnice i progresivnog, protržišnog i otvorenog centra.

Naredni izborni ciklus u zemljama Zapada će izvesno dodatno ogoliti ove slabosti.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.