Foto: iStock
Dok su lekari čuvali vaše živote, novinari su čuvali vaša prava
Nakoni “dve (tri, četiri, videćemo…) ključne nedelje”, ulazimo u najrasterećeniji period od početka krize izazvane virusom COVID-19, život se polako vraća u neke naizgled normalne tokove, iako je svima već jasno da možda nikad neće biti onaj koji smo živeli pre marta. I dok smo poslednja dva meseca mnogo debatovali o tome na koji način će pandemija promeniti način na koji radimo, kupujemo, družimo se, putujemo, jedna od stvari kojoj bih posvetila redove današnje kolumne su mediji.
U trenutku u kojem je došlo do potpunog zatvaranja granica, ograničavanja kretanja građana, izlaska vojske i policije na ulice, bilo je pitanje trenutka kada će se obruč suziti i oko medija. Po principu copy/paste, širom sveta donošene su različite uredbe koje bi trebalo da centralizuju informacije o pandemiji, pravo na pristup informacijama od javnog značaja stavljeno je na čekanje sve pod parolom zaštite zdravlja i sprečavanja širenja panike.
U moru netačnih informacija plivali su građani, ali i političari i sami novinari. Neretko su kreatori tih dezinformacija bili političari, a mediji su te poruke prenosili. Sporne uredbe, hapšenje, konferencije za medije sa ograničenim pristupom, način na koji su se ljudi koji je trebalo da situaciju drže pod kontrolom obraćali medijima samo su neki od pokazatelja netrpeljivosti.
Ništa od toga, naravno, nije prošlo bez partnera, iz ljubavi ili interesa – linija je tanka – iz redova tabloida i mejnstrim medija sa nacionalnim frekvencijama. Mnogima je bilo bitno da baš oni postave pitanje, ako je pitanja uopšte bilo, i stanu u odbranu “istine”. I dok je u najmanju ruku bizarno da se na “istinu” pozivaju oni koji objavljuju neistine na dnevnom nivou, za šta ne odgovaraju, vrlo je lako skliznuti i baviti se njima. Davati im prostor i uzalud trošiti energiju.
Ako ništa drugo, COVID-19 nam je još jednom pokazao da i te kako imamo odgovorne novinare. I njih nećete naći u redovima onih na koje se stalno žalimo kada pričamo o (ne)slobodi medija, ali zašto bismo ih tamo i tražili? Umesto toga, hajde da pažnju usmerimo na to do kojih pozitivnih ishoda je dovelo jedno potpuno neizvesno stanje krize.
Izveštavanje kada vam je pola redakcije u karantinu, grad zatvoren, a lavina netačnih informacija preti da vas potopi svakog trenutka, zahteva nadljudske napore
Izveštavanje u kriznim situacijama svakako nije lako. Izveštavanje kada vam je pola redakcije u karantinu, grad zatvoren, a lavina netačnih informacija preti da vas potopi svakog trenutka, zahteva nadljudske napore.
I bez ikakve želje da poredim, ili umanjujem značaj jedne ili druge profesije, dok su lekari čuvali vaše živote, novinari su čuvali vaša prava – slobodan pristup proverenim informacijama – o vašem zdravlju, poslu, novcu, bližnjima i samoj budućnosti.
Za posledicu to je imalo milionske posete sajtovima, uslovno rečeno, malih medija. Iako možda po broju radnika, ili svojim budžetima pripadaju grupi malih medija, oni to odavno nisu.
Godine posvećenog rada, u dnevnom ili istraživačkom novinarstvu, ove medije pozicionirale su na skalu relevantnosti. I političari i drugi ljudi od interesa i te kako obraćaju pažnju šta će objaviti baš oni. Ne postoji izveštaj međunarodne ili regionalne organizacije koji se ne poziva na njihove nalaze. Ako još uvek nemaju snagu da nateraju državne organe da rade svoj posao, političari bar znaju da u svakom trenutku neko prati njihov korak.
Ako u jeku pandemije građani u situaciji u kojoj dobijaju konfuzne poruke, nejasne smernice, odlaze na platforme nezavisnih medija po proverene informacije, onda je to ogroman potencijal, treba ga iskoristiti. Umesto da pokušavamo da promenimo uređivačku politiku tabloida i medija koji svoj posao ne rade, energiju treba usmeriti na publiku. Naročito na one koji su izgubili poverenje u medije i tvrde da su “svi isti”.
Ekonomska kriza nesumnjivo će se osetiti i u medijskoj sferi. Mnogi će biti prinuđeni da svoje timove smanje, troškove redukuju. Za NGO medije, ovo bi moglo da znači da će se mnogi partneri i donatori povući. Državni grantovi, pored toga što su mač sa dve oštrice, godinama su rezervisani za medije bliske vlasti.
Na kraju dana, jedino sigurno biće publika. Verni čitaoci koji će se vraćati u potrazi za tačnom, proverenom informacijom i raznovrsnim temama.
Do svetla na kraju tunela doći će samo oni koji budu umeli da prate promene i budu spremni da napuste mentalitet “malog medija”
Situacije poput pandemije koja nas je trenutno snašla pokazale su koliko je važno imati mesto na kojem možeš da nađeš tačnu informaciju. U vreme prezasićenosti informacijama, nemoguće je da kao čitaoci proveravamo svaku od njih, zato ćemo biti sve spremniji da platimo nekom da to uradi za nas – upravo nezavisnim medijima. To znači da će mediji morati da nalaze nove načine da uključe svoje čitaoce, da im pruže dobar sadržaj za koji će biti spremni da plate. Ovaj zadatak nije, niti će biti imalo lak.
Sve prepreke koje smo imali do sada verovatno će dobiti novi, potencijalno još ozbiljniji oblik. Kada vam na mala vrata uđe cenzura, teško ju je isterati. Ipak, do svetla na kraju tunela doći će samo oni koji budu umeli da prate promene i budu spremni da napuste mentalitet “malog medija”.
Samo ako i sami postanu svesni svog potencijala i krenu da ga koriste, mogu da se izbore za tu slobodnu medijsku sferu kojoj svi težimo i kojoj se nadamo. Iako izlizana, fraza “sloboda se osvaja, ne dobija” baš je ono čega je potrebno da novinari postanu svesni.
Stavovi izneti u ovom tekstu ne predstavljaju stavove Balkanske istraživačke mreže (BIRN)
Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.