Foto: iStock
U pitanju je egzistencijalna borba, pa možda ne bi bilo loše da se setimo da će sve proći
Mesec dana nakon prvog zvanično registrovanog slučaja Covid-19 u Srbiji, nalazimo se u 4. nedelji vanrednog stanja, uslovima neslobode i utisku da stvari još uvek nisu eskalirale. U moru grafikona koji nam govore kako će da šta, ako ovo ili ono, ne izdvaja se nijedan relevantan. Ne znamo dovoljno kako se virus ponaša u različitim uslovima da bismo shvatili pravilo, a to je jer je prekratko sa nama.
Različite vlade su uvele različite mere, različite zemlje sa različitim uspehom biju ovu bitku, najveću bez oružja u ovoj generaciji. Ovo stanje će proći kad mudriji dođu do rešenja, odnosno vakcine i o usko medicinskim stvarima će morati da pišu stručniji. O ekonomskim, političkim i ličnim stvarima moramo da razmislimo svi.
Od čega ćemo da živimo?
Ako ovog trenutka virus nestane sa lica zemlje, ekonomske posledice koje iza njega ostaju će biti u najmanju ruku teške. Ovaj je scenario manje verovatan. Scenario u kom će se epidemija vratiti na jesen pa ponovo na zimu, sve i ako uspemo da ga suzbijemo do leta, doneće posledice koje će biti devastirajuće na globalnom nivou.
Od početka krize postoji debata između dva pristupa – suzbijanje epidemije do pronalaska i masovne proizvodnje i primene vakcine, odnosno puštanje da virus prođe kroz stanovništvo kako bismo došli do imuniteta krda. Prvi pristup podrazumeva žestoke mere ograničenja osnovnih prava i sloboda ljudi, na čelu sa kretanjem. Drugi podrazumeva rizik od kolapsa zdravstvenog sistema i ogromnog broja umrlih ako rizične grupe ne budu u potpunoj segregaciji. Veći deo država, pa tako i naša, barem formalno su se zauzele za prvi metod. Ipak, on nosi sa sobom cenu gotovo potpunog zaustavljanja svih ljudskih interakcija koje zovemo i ekonomijom. Austrija, Nemačka, Hrvatska i Danska već razmatraju popuštanje teških mehanizama u narednim nedeljama.
Ekonomske mere kojim će države da amortizuju ovaj udar na privređivanje se takođe razlikuju. Naša se opredelila za model koji ima dva dominantna aspekta – odgađajući i populistički. Uz pretpostavku da se virus neće zaustaviti kada prođe njegov prvi talas, ovaj model biće ograničenog dometa i držaće vodu dok majstori odu.
Uz postojeći udar na privredne tokove, drugi bi mogao da bude fatalan. Zbog toga bi Srbija mogla da bude prinuđena da sa mogućim novim talasom epidemije bude stavljena pred najteži izbor – da li spasiti ogromnu većinu ljudi dopuštanjem njihove interakcije po cenu visoke smrtnosti najstarijih i hroničnih bolesnika ili se boriti za svaki život novim rigoroznim merama, po cenu potpunog ekonomskog kolapsa, masovnog otpuštanja, siromaštva i gladi za preživele? U tom, najgorem, slučaju, dilema će biti kao u priči Tamni vilajet.
Zbog čega ćemo da živimo?
Drugi aspekt ove krize i mera koje nju prate je politički i tiče se pre svega prava pojedinaca. Vanredno stanje u mirnodopskim okolnostima je najbolji mehanizam za promptno rešavanje ozbiljne krize. Vanredno stanje u bilo kakvim okolnostima je najbolji mehanizam za trajno umanjenje prava naroda.
Ova pandemija otvorila je seriju pitanja legitimnosti zadiranja u slobode i prava pojedinaca. Možda najbenignije među njima je – da li je ograničenje kretanja do smirivanja epidemije u redu? Svi pokazatelji govore da smanjenje fizičkog kontakta među ljudima pomaže ublažavanju epidemije i opstanku zdravstenog sistema na nogama. Ipak, dugotrajno ograničavanje kretanja ljudi uprkos svim sadržajima koji su nam dostupni u 2020. donosi ozbiljan mentalni napor i moguće trajne psihičke posledice po ljude zarobljene u svojim stanovima. Ovo je nešto što može da se preživi.
Ozbiljnije pitanje je – kako će izgledati privatnost svih nas u narednim fazama borbe sa Covid-19? Već dugo znamo da vlast ima mogućnost da prati naše kretanje preko baznih stanica. Danas znamo da to može da radi i tehnologijom prepoznavanja lica, u kom kontekstu su posebno interesantne mogućnosti hiljada nadzornih kamera postavljenih u prethodnom periodu širom Srbije, pre svega u gradovima. Opasni virusi su izuzetno opravdanje za uvođenje dodatnih nadzornih mera, dalju centralizaciju i proširenje ovlašćenja vlasti, invazije na ličnu privatnost i druge oblike nevidljivog zatvora.
Neretko će ovakve mere opravdati ljudi u koje se najviše uzdamo – lekari. Njihov posao je da čuvaju živote po svaku cenu. Svaku. Njihova stručnost je nasušna, ali stručnost u medicini. Ozbiljan lider mora da odlučuje misleći na društvo u celini, dakle na svakog pojedinca i njegovu dobrobit i slobodu. Jer „ko je spreman da se odrekne osnovnih sloboda zbog malo sigurnosti, ne zaslužuje ni jedno ni drugo“, a mi nismo takvi. Rasli smo na otporu diktaturama i okupatorima, sigurno ne da bismo sada postali robovi pod prismotrom, a rizik od toga je veliki. Ovo je nešto što ne sme da se dozvoli.
Moramo da živimo
Strah od nepoznatog i neizvesnost koju nose ovakve krize, tek malom broju ljudi predstavlja izazov i podsticaj. Najvećem broju ljudi donosi anksioznost, strah, brigu i zaključavajući stres. U ovim danima najbitnije je sačuvati pribranost i biti spreman za oporavak. U pitanju je egzistencijalna borba, pa možda ne bi bilo loše da se setimo da će sve proći. I dobro i loše. I da je baš u tome, u toj oskudici vremena, sva čar života.
Za početak, ostaćemo kod kuće dok ne prođe prvi udar. Zatim ćemo da se presaberemo i da učinimo sve da amortizujemo verovatni drugi ili treći udar. Slobodu ćemo da pozajmimo ali nikada da predamo. Na kraju ćemo svi zajedno da pobedimo i taj aplauz u 20h biće najjači od svih. Jer će to biti aplauz slobode.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.