U prilog snažnoj državnoj intervenciji tokom pandemije

Asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock 

U situaciji u kojoj lideri signaliziraju da stvar nije ozbiljna, stanovništvo ne doživljava stvar kao ozbiljnu

U narednim redovima želim da obrazložim zašto je uloga države važna u sprečavanju i saniranju posledica pandemije bolesti COVID-19 i zašto su oštre mere sprovođenja društvenog udaljavanja (u nastavku: udaljavanja) opravdane cilju sprečavanja širenja virusa SARS-CoV-2, koji izaziva pomenutu bolest.

U trenutku pisanja ovih redova, ni svi šefovi država i vlada nisu dokučili da su ove mere neophodne i da država ima suštinski važnu ulogu za njihovo sprovođenje. Tramp je signalizirao da razume ozbiljnost situacije tek pošto su SAD postale centar pandemije i najugroženija država na svetu. Bolsonaro još uvek negira opasnosti koje prete od bolesti, pa po Brazilu karteli sprovode mere udaljavanja. U Srbiji je Vučić posle početnih ispada i neozbiljnosti shvatio ozbiljnost situacije.

U situaciji u kojoj lideri signaliziraju da stvar nije ozbiljna, stanovništvo ne doživljava stvar kao ozbiljnu. Takva percepcija čini problem još gorim jer stanovništvo gubi poverenje u vlast, manje veruje u ozbiljnost situacije i manje je spremno da poštuje propisane mere. U nastavku neće biti reči o načinu komunikacije, ispadima načinjenih prethodnih dana, niti traženja krivaca. Umesto toga, pokušaću da približim problem u kome se nalazimo i pojasnim zašto je uloga države ključna za njegovo rešavanje.

 

Pandemija kao problem kolektivnog delanja

Problem u kome smo se našli tokom ove pandemije pripada grupi problema koje politikolozi i ekonomisti nazivaju problemom kolektivnog delanja. Problem kolektivnog delanja nastaje u situacijama u kojima je za zajednicu najbolje da se svi njeni članovi ponašaju na isti način, ali je istovremeno za svakog člana zajednice najbolje da odstupi od propisanog ponašanja.

Uzmimo za primer propisane mere udaljavanja i zamislimo da ih svi poštuju. Dakle, niko ne izlazi iz svog doma osim kada ide do prodavnice, apoteke ili na posao, svi su kod kuće tokom policijskog časa, itd. Ukoliko svi poštuju te mere, da li je meni kao pojedincu u interesu da ih i ja poštujem? Ispada da nije. Ukoliko u parku nema ljudi, pa sam odem u park, nema šanse da nekoga zarazim, niti da mene neko zarazi. Svi smo na dobitku kada je u pitanju sprečavanje širenja virusa, a ja kao pojedinac imam i dodatni dobitak. Moj dobitak se ogleda u uživanju u prirodi, Sunčevim zracima, slobodi kretanja, udisanja svežeg vazduha (?!). Mogu da šetam psa, šutiram na koš ili džogiram. Ideje same naviru.

Gde nastaje problem? Problem nastaje kada me neko vidi sa prozora, pa pomisli da nije loša ideja da i on uradi nešto slično. Na kraju krajeva, dve osobe imaju dovoljno prostora da ne zaraze jedna drugu. Svi ostajemo na dobitku u smislu očuvanja zdravlja, a promućurni komšija i ja imamo i pomenuti dodatni dobitak. Nevolja je što ovako neće razmišljati samo jedna ili samo dve osobe. Veliki broj ljudi razmišlja na taj način i to nije ništa novo. Posledično, na ulicu će izaći treća, peta, sedamnaesta i dvestaosamnaesta osoba. S nekim od tih brojeva ljudi na ulici, virus ponovo počinje da se širi i tada svi prestajemo da budemo zaštićeni od širenja virusa i mere udaljavanja propadaju.

Ljudi teško mogu sami da prevaziđu ovakav problem. Ne možete da naterate svoje komšije da budu u svojim domovima. Svaki potencijalni kontakt sa njima je potencijalno opasan za vas. Nekad ne možete da naterate ni svoje ukućane bez upotrebe sile ili kršenja nekih njihovih prava. Nekada ne možete uopšte, pa vam ostaje da se nadate da oni vas neće zaraziti unutar domaćinstva. Što je broj članova domaćinstva veći, takvo nadanje je sve uzaludnije. Ljudima je potrebna pomoć da reše problem kolektivnog delanja.

 

Potencijalna rešenja problema

Ko može da nam pomogne da rešimo ovakav problem? Nauka poznaje tri kandidata. Jedan je iskustvo koje stičemo ponavljanjem, drugi je liderstvo i treći je vlast koja može da usmerava ponašanje ljudi putem nagrada i kazni. Nama je u ovoj situaciji na raspolaganju samo treći kandidat i to iz sledećih razloga.

Prvo, ponavljanje bi podrazumevalo da se događaj sličan ovome često dešava svima nama, pa smo iz prethodnih iskustava naučili kako treba da se ponašamo. Imajući u vidu da se poslednja uporediva pandemija odigrala 1918. godine, skoro niko na planeti nema u sećanju događaj sličan ovome. Moramo da se uzdamo u reči naučnika koji su proučavali ovakve događaje u prošlosti i mogu da primene logiku i statistiku pri proceni potencijalnih rizika. Mi ostali ćemo iz ovog događaja izvlačiti pouke za ubuduće, ako preživimo.

Drugo, liderstvo podrazumeva postojanje nekog aktera, „super-građanina“, koji je dovoljno moćan da može da plati ili na drugi način nadomesti nedisciplinovanost stanovništva. Takav akter bi teoretski mogao i trebalo da bude zdravstveni sistem. Nažalost, to nije slučaj kada je u pitanju ovaj virus. Trenutno nemamo ni lek, ni vakcinu, niti i jedan zdravstveni sistem na svetu ima dovoljno respiratora i ostalih resursa koji su neophodni ljudima sa težim simptomima bolesti da se od nje eventualno oporave.

Naposletku, ostaju nam kazne i nagrade za poštovanje pravila društvenog udaljavanja, odnosno za kršenje tih pravila. Ovde dolazimo do uloge države i njenog monopola na upotrebu sile. Ako pitate političke ekonomiste, reći će vam da država i postoji da bi koristila monopol sile da rešava probleme kolektivnog delanja među svojim stanovništvom. Tako nas državna sila zaprećenim kaznama ili obećanim nagradama odvraća od krađa, prevara, nanošenja telesnih povreda, ubistava, itd. Na taj način, ona za nas rešava probleme kolektivnog delanja. To treba da bude slučaj i tokom ove pandemije.

 

Kazne i nagrade

Ukoliko građani ne nalaze za shodno da poštuju mere udaljavanja, oni ugrožavaju svoje živote, živote svojih bližnjih i živote sugrađana. Država je dužna da to spreči, kaznama i upotrebom fizičke sile. Životi ljudi su važniji od ubijanja dosade, sporta, druženja, šetanja kućnih ljubimaca, verskih obreda i ostalih aktivnosti kojima se narušavaju mere udaljavanja.

Problem kolektivnog delanja je posebno izražen kod ljudi koje su mere vanrednog stanja ostavile s umanjenim prihodima ili bez prihoda. Kod njih su podsticaji za nepoštovanje mera još veći. Ukoliko ova situacija potraje, a sve su prilike da hoće, sve više ljudi će ostajati bez prihoda. Pošto potroše ušteđevine, mogu da budu prinuđeni da se snalaze za hranu i lekove na ilegalne načine. U nastavku tog scenarija su socijalni nemiri i bezakonje koje će biti teško i skupo za zaustaviti kada do njega dođe.

Stoga država treba da stvori i „nagrade“ za poštovanje mera društvenog udaljavanja. Te nagrade treba da budu socijalna pomoć, isplaćivanje dela zarada ljudima koji ne mogu da rade zbog pandemije, oslobađanje od poreza i jeftini krediti za poslodavce.

Sprovođenjem pomenutih mera, kazni i nagrada, država može i treba da reši postojeći problem kolektivnog delanja koji imamo pri sprovođenju mera udaljavanja. Isto tako, tim merama će biti sprečeni novi problemi koji mogu da nastanu u društvu kao posledica uvedenog vanrednog stanja i mera udaljavanja. Na taj način država može da nam pomogne da preživimo ovu pandemiju sa što manje žrtava bolesti, gladi i društvenih sukoba. Naposletku, na taj način će država opravdati svoje postojanje, zato što mi ove probleme ne možemo da rešimo bez nje.

 

Pročitajte i:

 

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.