Autorka

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Nakon svake prethodne svetske krize, bez obzira na to da li je u pitanju svetska ekonomska kriza 2008. godine ili teroristički napad na Svetski trgovinski centar 2001. godine, život građana širom sveta promenio se na različite načine. Pandemija COVID-19 prema svim merilima jeste svetska kriza –  slučajevi korona virusa registrovani su u preko 170 zemalja, a do sada je od posledica ovog virusa umrlo 53.000 ljudi. Iako se kraj epidemiološke krize još ne nazire, već sada je aktuelno pitanje na koji način će novonastala situacija uticati na promene u ljudskom ponašanju i u stavovima o ulozi države, ekonomiji i ljudskim pravima.

Zbog nepredvidljivih budućih okolnosti, veliki broj predviđanja će se neminovno pokazati netačnim, ali su predviđanja potrebnija nego ikada – kroz hipoteze o budućnosti možemo videti koji potezi u sadašnjosti mogu da nas dovedu do neželjenih budućih ishoda. Bez promišljanja posledica naših trenutnih akcija, osuđeni smo na kratkoročna rešenja, a brojni intelektualci širom sveta već su dali svoja predviđanja.

 

Čovečanstvo se nalazi na raskrsnici

Juval Noa Harari, poznati istoričar i autor, nedavno je u autorskom tekstu za Financial Times naveo da je pandemija COVID-19 najveća kriza naše generacije i da će odluke ljudi i političara na vlasti oblikovati svet u godinima ispred nas. “U ovom vremenu krize, suočavamo se sa dva naročito važna izbora. Prvi je izbor između totalitarnog nadzora i osnaživanja građanna. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti”, piše Harari.

Da bi se zaustavilo širenje epidemije, potrebno je da se građani širom sveta pridržavaju određenih pravila ponašanja, što je moguće postići na dva načina, smatra Harari. Prvi metod uključuje strog državni nadzor ponašanja građana i kažnjavanje svih onih koji krše pravila. Alternativni pristup podrazumeva da građani, nakon što su upoznati sa svim informacijama, dobrovoljno donose ispravne odluke. Ljudi će se ponašati adekvatno i bez nadzora i oštrih kazni, ukoliko veruju državnim organima i njihovim informacijama.

Problem koji Harari vidi u državnom nadzoru i praćenju građana kako bi se sprečilo širenje epidemije jeste to da će ovakve mere verovatno biti zadržane i nakon što se epidemija završi. Ukoliko pogledamo u koliko zemalja se trenutno primenjuju mere kao što su policijski čas i praćenje lokacija mobilnih telefona građana, očigledno je šta su izabrale vlasti u velikom broju demokratskih zemalja.

Da bismo pobedili virus, važno je da delimo informacije na svetskom nivou, a Harari navodi da je upravo ovo prednost ljudi nad virusima – za razliku od virusa, ljudi mogu da podele iskustva i da tako, na primer, doktori iz Italije dobiju važne informacije od doktora iz Kine. Pored deljenja podataka, Harari ističe da je neophodna i koordinacija na međunarodnom nivou kako bi se distribuirala medicinska oprema, umesto da svaka zemlja ponaosob pokušava da nabavi što više opreme može. Razvijene zemlje koje nisu toliko pogođene korona virusom trebalo bi da pomognu onim manje razvijenim tako što bi im slale neohodnu zaštitnu opremu i respiratore, a trebalo bi i manjak medicinskog osoblja posmatrati na svetskom nivou. Harari predlaže da zemlje koje su trenutno manje pogođene pošalju svoje lekare tamo gde je to potrebnije, a da se zatim ovo može menjati kako se budu menjala i područja koja su žarišta pandemije. Globalna saradnja je neophodna i u oblasti putovanja – Harari navodi da bi obustavljanje svih putovanja na nekoliko meseci bilo kontraproduktivno i da je potrebno da zemlje otvore granice za ljude kojima je neophodno da putuju, kao što su lekari, naučnici, doktori, novinari i političari.

Harari zaključuje da su, po svemu sudeći demokratske zemlje širom sveta ipak izabrale izolaciju, kao i da su Sjedinjene Američke Države napustile ulogu globalnog lidera.

 

Državne intervencije biće sve češće

Pored ponašanja ljudi, svetske krize iz korena menjaju retoriku i obećanja političara. Ivan Krastev, poznati politikolog, nedavno se u svom tekstu “Sedam ranih lekcija korona virusa” osvrnuo na političke implikacije globalne pandemije.

Krastev navodi da se ljudi trenutno oslanjaju na državu da spreči širenje virusa, ali i da spase ekonomiju. Nakon ekonomske krize 1929. godine u SAD-a, ljudi su očekivali veliku ulogu države u saniranju posledica krize, a Krastev smatra da će sličan efekat imati i epidemija COVID-19. Pored veće uloge države u ekonomiji i svakodnevnom životu građana, on ističe da će kriza pred nama ukazati na ulogu i važnost državnih granica, naročito u okviru Evropske unije. “Korona virus će ojačati nacionalizam, ali ne i etnički nacionalizam”, piše Krastev.

On je zabrinut i zbog sve veće podrške za praćenje građanja i upotrebu tehnologija za nadzor. “U trenutnoj krizi, građani često porede reakcije i efikasnost vlasti u njihovoj zemlji sa onim u drugim državama. I ne treba da budemo uznenađeni ako, dan nakon krize, Kina izgleda kao pobednik, a SAD kao gubitnik”, ističe Krastev. Međugeneracijski odnosi takođe će se promeniti, smatra Krastev. Mlađe generacije često kritikuju starije zbog toga što ne shvataju dovoljno ozbiljno pretnju koju klimatske promene predstavljaju za njihovu budućnost, a sada su stariji ugroženi zbog toga što mladi ne žele da promene svoje navike.

Krastev navodi da je i dalje rano za spekulisanje o političkim posledicama COVID-19, ali da je kriza “opravdala strahove anti-globalista”, kao i da bi novi anti-globalistički pokreti mogli da oslabe postojeće populističke partije.

 

Šta radimo sa slobodnim vremenom?

Pored velikih pitanja o ekonomiji i međunarodnim odnosima, brojne su i dileme o novinama u svakodnevnom životu ljudi. Debora Tanen, američka profesorka lingvistike, navodi da će usled epidemije ljudi početi da vide opasnost u fizičkom prisustvu drugih ljudi i da ćemo više štititi lični prostor. Umesto da se pitamo da li postoji razlog da nešto radimo onlajn, pitaćemo se da li postoji razlog da nešto radimo uživo, navodi Tanen u izjavi za Politico.

Nepredviđeni šokovi kao što je pandemija korona virusa uticaće i na manju polarizaciju među ljudima, smatra Piter Koleman, profesor psihologije na američkom Univerzitetu Kolumbija. Ideja o “zajedničkom neprijatelju” tera ljude da zaborave na pređašnje razlike u mišljenju i daje motiv da zajedničkim snagama reagujemo – spoljna pretnja u ljudima često budi altruizam, saosećanje i empatiju, dodaje Koleman.

Sve veći broj ljudi je usled epidemije primoran da radi od kuće i smanji nepotrebne izlaske, što znači da imaju i dosta više slobodnog vremena. Brojni influenseri su na početku krize i perioda samoizolacije delili savete kako da “najproduktivnije” iskoristimo dobijeno slobodno vreme, ali se od tada razvila dinamična debata o tome na koji način definišemo produktivnost i da li je pogrešno ukoliko je to ultimativno merilo naše vrednosti. Skoro 40% radnika u Sjedinjenim Američkim Državama radi preko 50 sati nedeljno, a rekord u broju radnih sati godišnje drži Južna Koreja, što pokazuje koliko je prisutna kultura produktivnosti i konstantnog rada.

Alan Lajtman, pisac i fizičar na prestižnom američkom univerzitetu MIT, nedavno je ukazao na to da je epidemija zapravo mogućnost da stvorimo život sporijeg tempa. U potrazi za produktivnošću, često se trudimo da svaki dan maksimalno ispunimo aktivnostima i edukativnim sadržajem, i pokušavamo da slobodne momente iskoristimo za unapređivanje sebe. Lajtman ističe da je ovo jedinstvena prilika za to da usporimo, posvetimo određeno vreme pukoj dosadi iz koje često mogu da se izrode kreativne ideje i dublje razumevanje sebe.

Ovo takođe može biti i period nakon kojeg ćemo drugačije posmatrati šta je tačno produktivnost. Tejlor Lorenc, novinarka Njujork Tajmsa, pisala je o trenutnoj opsesiji da samoizolaciju pretvorimo u doba za unapređivanje sebe i postizanje fenomenalnih poslovnih uspeha. Kroz izjave različitih sagovornika postaje očigledno koliko mnogo ljudi oseća krivicu za nefokusiranost i pad u produktivnosti. Epidemija COVID-19 je dobro ogledalo za stres, pritisak i nerealne standarde radne etike koji su postavljeni pred mnoge, a ukoliko to budemo uvideli tokom samoizolacije postoji nada za buduće promene.