Kako je privatnost postala žrtva korone - slučaj Crne Gore

Autorka

Vreme čitanja: 8 minuta

Foto: iStock

Nije bilo sumnje da će usled epidemije COVID-19 države širom sveta početi da ograničavaju ljudska prava, a bilo je izvesno da će ovo rezultirati i u proširenju mešanja države u privatni život građana. Jedan od očiglednih primera neopravdane povrede privatnosti građana trenutno se odvija u Crnoj Gori.

Nacionalno koordinaciono telo za zarazne bolesti je, uz saglasnost Agencije za zaštitu ličnih podataka, od 21. marta počelo da objavljuje imena lica kojima su izdata rešenja o obaveznoj samoizolaciji. Iz Vlade Crne Gore naveli su da je ova odluka doneta nakon što je utvrđeno da pojedinci krše mere karantina, kao i da je alternativa ovoj meri bila zabrana kretanja svim građanima. Spisak je dostupan javno, a on nije konačan. “Neka svaki građanin zna ko ga od komšija i sugrađana nedisciplinom dovodi u opasnost”, objavljeno je na Tviter profilu Vlade Crne Gore.

Ova mera je izazvala burne reakcije stručne javnosti i građana, ali je bilo i onih koji su pozdravili objavljivanje imena zbog velike opasnosti po javno zdravlje koju predstavljaju svi koji krše obaveznu samoizolaciju. S obzirom na to koliko često se upravo u toku krize, bilo da je u pitanju teroristički napad u Njujorku 11. septembra 2001. godine ili epidemija novog i nepoznatog virusa, donose presedani za buduća prihvatljiva ponašanja državnih organa, odluka crnogorskih vlasti treba da bude znak za uzbunu.

 

SHARE Fondacija: Sporan je i cilj ove mere

“U slučaju Crne Gore, iako je Agencija za zaštitu ličnih podataka dala pozitivno mišljenje na objavu podataka zaraženih građana, čini se da postoji više problematičnih aspekata”, u izjavi za Talas poručuju iz SHARE Fondacije, organizacije koja se bavi zaštitom ljudskih prava i sloboda na internetu. Oni navode da je prvenstveno problematično to što ne postoji adekvatan zakonski okvir za javnu obradu zdravstvenih podataka na internetu zato što se oni svrstavaju u posebnu kategoriju podataka, pa stoga uživaju visok nivo zaštite.

“Sporan je i cilj ove mere – da li je ideja javno posramljivanje ljudi koji ne poštuju samoizolaciju, što se može zaključiti iz izjava crnogorskih zvaničnika, ili se ovom merom postižu i očekuju neki konkretni rezultati”, smatraju u SHARE Fondaciji. Kao dodatno problematično, iz Fondacije navode da su kriterijumi proporcionalnosti (da li je zaista neophodno objaviti imena svih građana u samoizolaciji po adresi stanovanja javno na internetu, s obzirom na to da ova mera definitivno ugrožava njihova ustavom zagarantovana prava) i neophodnosti (da li je to jedini način da se obezbedi poštovanje zakona, ili su mogući manje intruzivni načini, koji su standardi u drugim zamljema) takođe na “veoma tankim osnovama i bez adekvatne opravdanosti, naročito jer u Crnoj Gori nije proglašeno vanredno stanje”.

Iz SHARE Fondacije dodaju da treba uzeti i niz drugih posledica po građane čiji su podaci o zdravstvenom stanju javno objavljeni na internetu, upravo zbog toga što mogu biti diskriminisani i trpeti druge nelagode, naročito zato što te podatke mogu preuzeti i objaviti drugi akteri. “Vlada će možda obrisati podatke sa sajta kada građani budu izlečeni, što ne može da se garantuje za ostatak interneta, tako da ti podaci zauvek ostaju “javni”, što takođe govori u prilog neproporcionalnosti ove mere”, poručuju oni.

U borbi protiv COVID-19 brojne države su na različite načine počele da prate kretanje građana koji moraju da ostanu u karantinu, što je izazvalo zabrinutost mnogih aktivista za zaštitu privatnosti. “Kada je reč o drugim metodama praćenja kontrole kretanja lica u karantinu, koje se pretežno zasnivaju na geolokacijskim podacima mobilne telefonije, ponovo se otvara mogućnost visoke intruzivnosti, a da stvari budu još teže, bez garancije da će to dati rezultate”, ukazuju iz SHARE Fondacije. Oni podsećaju na to da u Srbiji policija i službe bezbednosti pristupaju zadržanim podacima o komunikacijama kod nacionalnih operatora mobilne telefonije – reč je o “stotinama hiljada direktnih pristupa kod samo jednog operatora, koji je nakon promene vlasnika prestao da dostavlja tu informaciju Povereniku”.

 

Da li je odluka Crne Gore ustavna?

Ubrzo nakon objavljivanja imena svih građana Crne Gore koji moraju da ostanu u svom domu, usledila je i prva oštrija reakcija organizacija civilnog društva. Građanska alijansa (GA) podnela je inicijativu Ustavnom sudu Crne Gore za ocenu ustavnosti odluke Nacionalnog koordinacionog tela (NKT) za zarazne bolesti, a oni su predložili i da se, do donošenja konačnog rešenja, što pre donese privremena mera obustave izvršenja.

Iz ove organizacije navode da na sajtu Vlade nema podataka da li je odluka objavljena u Službenom glasniku, kao i da ovo samo doprinosi javnoj stigmatizaciji. Dodatno, objavljenim spiskom lica nisu obuhvaćena lica kojima je rešenje o obaveznoj samoizolaciji izdato pre 18. marta, što stavlja u bolju poziciju sve koji su ista rešenja dobili pre ovog datuma jer se ne nalaze na spisku. “Ovo sve navodi na zaključak da je Vlada Crne Gore, na način što je sačinjavajući spisak ljudi koji su u samoizolaciji, prekršila načelo jednakosti pred zakonom”, kaže se u obrazloženju ove organizacije.

Evropska konvencija o ljudskim pravima (EKLJP) u članu 8. navodi da svako ima pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, kao i da se javne vlasti neće mešati u vršenje ovog prava osim kada je to u skladu zakonom i neophodno u demokratskom društvu. Prema EKLJP, jedna od situacija kada je to neophodno u demokratskom društvu jeste radi “zaštite zdravlja ili morala”. U najnovijem izveštaju organizacija Human Right Watch (HRW) upozorava upravo na mogućnost da će, zbog epidemije korona virusa, potencijalno biti ugroženi lični zdravstveni podaci građana, a da je naročito štetno ukoliko takvi podaci budu objavljeni onlajn.

Ukoliko odluka crnogorskih vlasti ne bude ukinuta od strane Ustavnog suda, zanimljivo je imati na umu dva slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava. U predmetu “Z. protiv Finske” (1997), žena koja je podnositeljka predstavke bila je udata za muškarca optuženog za nekoliko seksualnih krivičnih dela i za pokušaj ubistva. On je bio HIV-pozitivan, a vlasti su u toku istrage od nje tražili da kaže da li je i ona HIV-pozitivna. Ona je to odbila, a policija je ubrzo zaplenila njen zdravstveni karton. Apelacioni sud je obelodanio njen identitet i zdravstvene podatke, nakon čega se ona žalila da je povređeno njeno pravo na privatni život. Evropski sud za ljudska prava smatrao je da različite mere koje su nadležni organi preduzeli predstavljaju kršenja prava koje garantuje EKLJP.

U predmetu “M.S. protiv Švedske” (1997), zdravstveni karton koji sadrži lične podatke podnositeljke predstavke obelodanjen je organu javne vlasti, a usled toga su u njegovu sadržinu imali uvid i drugi javni službenici. Podaci koji su prikupljeni i čuvani u medicinske svrhe na taj način su kasnije upotrebljeni u drugačije svrhe, zbog čega je Evropski sud za ljudska prava utvrdio da prekršeno pravo na poštovanje njenog privatnog života.

 

Da li je odluka Crne Gore efikasna?

Bez obzira na pravni aspekt odluke crnogorskih vlasti da objave imena lica kojima su izdata rešenja o obaveznoj samoizolaciji, postavlja se pitanje da li će ova mera imati efekta i da li je to bio jedini način da se reši problem koji je nastao.

Ukoliko postoji šansa da će svi znati da ste pozitivni na korona virus, ili da samo dolazite iz područja sa velikim brojem zaraženih pa vam je određena samoizolacija, ljudi će gotovo izvesno manje odlaziti na testiranje i manje će prijavljivati svoje simptome. Biti izložen oku javnosti zbog medicinskog stanja stigmatizuje sve koji se nalaze na javnoj listi i šalje jasnu poruku ostalim građanima.

Epidemija COVID-19 problematična je upravo zbog toga što su brojni simptomi korona virusa slični simptomima običnog gripa ili prehlade, što znači da je važno da građani budu obazrivi i na vreme se javi nadležnima kako bi se testirali. Mera koju je donela Crna Gora daje dodatan razlog građanima da simptome otpišu kao prehladu, zato što je alternativa spisak kojoj je cilj stavljanje na stub srama sve kojima je određena samoizolacija. Gradonačelnik Njujorka Bil de Blazio nedavno je na Tviteru detaljno opisao ko je bio drugi oboleli od korona virusa u Njujorku, nakon čega su novinari ubrzo pronašli i identifikovali osobu. Supruga zaraženog advokata nakon toga se oglasila javno i detaljno opisala sve mere koje su oni preduzeli kako bi zaštitili druge, na šta je bila prinuđena upravo zbog pritiska javnosti.

Potrebno je ustanoviti zbog čega ljudi krše karantin i videti da li se problem može rešiti eliminisanjem uzroka – ljudi često znaju rizik, ali jednostavno nisu bili spremni da provedu toliko vremena u karantinu pa im nedostaju osnovne namirnice i potrepštine koje nema ko da im dostavi. Upravu tu je prostor za državne ustanove koje treba da budu od pomoći ljudima koji moraju da provedu određeno vreme u samoizolaciji. Čak i da postoje ljudi koji svesno nisu poštovali pravila samoizolacije, novčano kažnjavanje je i dalje opcija koju je moguće iskoristiti.

Debata o tome da li treba objavljivati imena obolelih vođena je još u 19. veku kada su se brojni lekari u Njujorku bunili protiv obaveznog objavljivanja imena pacijenata koji imaju tuberkolozu, navodeći da to šteti odnosu pacijenta i doktora. Epidemija AIDS-a je 1980-ih bila jedan od glavnih zdravstvenih problema u Sjedinjenim Američkim Državama, a 1983. godine je svaka federalna država imala spiskove obolelih od AIDS-a, uprkos kritikama za kršenje privatnosti.

Devedesetih se nastavila kontroverza oko prikupljanja imena svih koji su zaraženi virusom HIV-a. Američka organizacija za ljudska prava American Civil Liberties Union (ACLU) objavila je izveštaj 1997. godine u kojem navodi da se protivi takvoj meri. “Prvo, iako je cilj praćenja ljudi sa HIV infekcijom njihovo uključivanje u zdravstveni sistem i dobijanje tačnih epidemioloških podataka, sakupljanje imena imaće verovatno suprotan efekat”, navodi se u pomenutom izveštaju. Jedna studija pokazala je da preko 60% ispitanika koji su se testirali anonimno smatra da se ne bi testirali ukoliko im nije garantovana anonimnost. Takođe, rezultati istraživanja pokazuju i da anonimno testiranje smanjuje vremenski period u kojem pojedinci odlažu testiranje. Ovde je bitno naglasiti da je u pitanju zaštita privatnosti pacijenata od drugih zdravstvenih organizacija, a spremnost ljudi da se testiraju bila bi još niža ukoliko bi pozitivni rezultati bili objavljeni javno.

 

Državne moći rastu tokom krize

Iako nije poznato da se neka država do sada odlučila da objavi imena ljudi koji su u obavezi da budu u karantinu (Singapur je detaljno objavio gde su radili i gde se nalaze u izolaciji oni koji su zaraženi, ali bez daljih detalja poput imena građana u izolaciji), tehnološki nadzor građana se široko primenjuje u brojnim državama, što stvara razlog za zabrinutost.

Tajvan je blagovremeno reagovao na epidemiju COVID-19, a jedna od mera koje su tajvanske vlasti preduzele je praćenje lokacije mobilnih telefona svih građana koji moraju da budu u karantinu. Ukoliko bi neko prekršio karantin ili ugasio telefon kako bi onemogućio praćenje, u roku od 15 minuta aktiviran je alarm, a nakon toga bi nadležni kontaktirali ili posetili tu osobu. Tajvanski zvaničnici su takođe nekoliko puta dnevno pozivali osobe u karantinu kako bi proverili da nisu ostavili telefon kod kuće i na taj način izbegli praćenje. U Hongkongu, građani koji su u karantinu nose narukvice za praćenje lokacije, a svi koji slete na aerodrom na Tajlandu moraju da instaliraju aplikaciju na svom telefonu koja pomaže nadležnima da prate sa kim su sve bili u kontaktu u slučaju da su zaraženi. Kina je verovatno najdalje otišla sa nadzorom građana – dronovi u pojedinim provincijama skeniraju zgrade pokušavajući da uoče građane sa povišenom temperaturom.

Bela kuća, na čelu sa predsednikom Donaldom Trampom, tražila je od Fejsbuka, Gugla i drugih tehnoloških kompanijama veći pristup podacima o lokaciji telefona građana kako bi mogli da spreče širenje virusa, navodi NBC. Slične mere za praćenje uvedene su i u Južnoj Koreji i Izraelu. Bendžamin Netanjahu, izraelski premijer, odobrio je 16. marta državnoj bezbednosnoj agenciji pristup podacima koji bi omogućili nadležnima da otkriju kretanje svih koji su zaraženi korona virusom i na taj način identifikuju sve koji treba da budu u karantinu. Prema navodima samog predsednika Aleksandra Vučića, u Srbiji se prate lokacije telefona sa italijanskim brojevima, ali je nejasno da li je ovo u skladu sa Ustavom.

Iako je potpuno razumljivo da se između prava na privatnost i potrebe za rešavanjem globalne pandemije mora napraviti određen balans, izgleda da vlade širom sveta sve češće posežu za merama koje ugrožavaju privatnost građana bez nužne provere da li je u pitanju neophodno i proporcionalno ograničenje prava. Još opasnije od toga jesu i pozivi samih građana za opsežnijim merama, što je najčešće posledica straha. Na ovaj način se iz vida gubi to da bitni presedani doneti tokom vanrednog stanja mogu postati sasvim normalna praksa i nakon suzbijanja pandemije COVID-19. Sloboda kretanja, sloboda govora i slobodnog izražavanja na Internetu, a sve više i privatnost, samo su neka od prava koja su na različite načine ograničena širom sveta i stoga je važno da svi budu svesni moći koju državni organi trenutno imaju.