Foto: N1
Sada na tok epidemije možemo uticati jedino sveopštim društvenim distanciranjem, izjavio je u razgovoru za Talas dr Srđa Janković, imunolog Univerzitetske dečje klinike Tiršova.
Dok pratimo razvoj globalne pandemije, pažnja je uglavnom usmerena na broj zaraženih i obolelih, mere koje pojedinačne države preduzimaju, kao i izmene koje to donosi u svakodnevnim životima. Na građane širom sveta apeluje se da ostanu kod kuće i time doprinesu “spuštanju epidemiološke krive” kako bi zdravstveni sistemi bili pod manjim opterećenjem i dobili više vremena i mogućnosti da se nose sa krizom izazvanom širenjem korona virusa. Pored lične i odgovornosti država i medicinskih radnika, ishod dugoročne borbe protiv COVID-19 u velikoj meri zavisi od naučnih timova koji aktivno rade na izradi vakcine.
O napretku u izradi vakcine protiv korona virusa, merama suzbijanja epidemije, kao i očekivanjima u narednom periodu razgovorali smo sa dr Srđom Jankovićem, imunologom Univerzitetske dečje klinike Tiršova.
Nekoliko vrhunskih naučnih timova u svetu radi na razvoju vakcina
Talas: Koliki napredak je do sada postignut u izradi vakcine za novi korona virus?
Dr Srđa Janković: Rekao bih, zaista značajan napredak u konceptualnom smislu. Nekoliko vrhunskih naučnih timova u svetu uporedo radi na razvoju vakcina unekoliko različitog dizajna. Neke od njih, štaviše, upravo ulaze u početnu fazu ispitivanja.
Naravno, svim vakcinama je zajedničko to da sadrže karakteristične molekule (antigene) patogenog organizma, u ovom slučaju novog koronavirusa, na osnovu kojih će ih imunski sistem domaćina prepoznati i pokrenuti znatno snažniji i efikasniji odgovor u slučaju infekcije. Napredak je, u tom smislu, značajno ubrzan time što je veoma brzo iščitan genski zapis novootkrivenog virusa, što je bitan preduslov za identifikaciju onih virusnih proteina (ili njihovih delova) koji imaju najveći potencijal da se dobro pokažu kao komponente vakcine.
Od pomoći su i iskustva stečena pre nešto manje od dve decenije kod srodnog koronavirusa (SARS-CoV-1), kada je takođe započet razvoj vakcine, koji zatim nije priveden kraju jer je pomenuti virus u međuvremenu iskorenjen.
Šta su najveći izazovi u tom pogledu?
Proces ispitivanja potencijalnih vakcina je dug i složen, ima veliki broj neophodnih koraka, a ishod nijednog od njih nije unapred izvestan niti zajemčen. Pri svakom koraku se apsolutno mora ispoštovati čitav niz tehničkih uslova, kriterijuma kontrole kvaliteta, ali i strogih etičkih normi. Samo vakcina koja zadovolji sva merila delotvornosti i bezbednosti može da dođe u obzir za primenu kod ljudi.
Koliko u proseku treba da prođe vremena između nalaženja vakcine i njenog odobravanja, tj. početka primene?
U redovnim uslovima, taj proces traje niz godina. Nekada i čitavu deceniju ili duže. U uslovima pandemije se, naravno, proces može donekle ubrzati, ali samo donekle. Većina stručnjaka se slaže da nije realno očekivati da bilo kakva vakcina prevali put od konceptualnog rešenja do mogućnosti primene za manje od godinu i po do dve godine.
Najverovatnije će biti neophodno da se mere pooštre
Kako ocenjujete mere koje su do sada stupile na snagu u Srbiji kada je reč o suzbijanju epidemije korona virusa?
S obzirom na sve što znamo, donete mere su nužne i pravovremene. Najverovatnije će biti neophodno i da se mere pooštre. Od suštinskog je značaja, takođe, da se donete mere sveobuhvatno sprovedu, za šta je neophodno da svi pokažemo veliku odgovornost, solidarnost i samodisciplinu.
Mere o kojima govorimo, naravno, ne mogu sasvim zaustaviti obolevanje od KOVID-19, ali i te kako mogu da promene karakter epidemije, odnosno oblik epidemijske krive. Reč je o tipičnom primeru situacije u kojoj kvantitet prelazi u kvalitet, jer ukoliko uspemo da „spljoštimo“ krivu po kojoj raste broj obolelih, odnosno da predupredimo da ona poprimi oblik eksponencijalne krive, samim tim ćemo sačuvati veliki broj ljudskih života.
Ako posmatramo iskustva drugih zemalja, deluje da je, pored fizičkog distanciranja i karantina, odnosno samoizolacije, od izuzetne važnosti testiranje što većeg broja građana – posebno imajući u vidu da veliki broj zaraženih ne pokazuje nikakve simptome, dok predstavljaju rizik za dalje širenje virusa. Da li mislite da je to strategija koja treba da bude primenjena i kod nas? Da li očekujete da se to desi?
Testiranje jeste ključno za otkrivanje inficiranih osoba (kako simptomatskih tako i asimptomatskih) i zato ima veliku ulogu u sticanju uvida u dinamiku epidemije. Svetska zdravstvena organizacija podvukla je nedavno značaj što obimnijeg testiranja. „Testirajte, testirajte, testirajte“, rekao je dr Tedros Adanom Gebrejezus.
Svi moramo svesti kontakte s drugim ljudima na apsolutni minimum
Međutim, valja razjasniti da se u ovom trenutku, kada govorimo o našoj situaciji, testiranje ne sme pomešati sa neposrednom strategijom prevencije, jer više nismo u fazi kada bi bilo dovoljno da se izoluju samo osobe s otkrivenom infekcijom i one koje su s njima bile u kontaktu. Sada na tok epidemije možemo uticati jedino sveopštim društvenim distanciranjem. Svi moramo svesti kontakte s drugim ljudima na apsolutni minimum. To uključuje i potpuno zdrave osobe, jer mogućnost prenosa infekcije postoji i tokom poslednjih dana inkubacije.
Uz to, postojeći test se zasniva na detekciji virusa u organizmu lančanom reakcijom polimeraze i postaje pozitivan tek kada od trenutka infekcije prođe dovoljno vremena da bi virus mogao da se umnoži. Ukratko, dakle, obimnije testiranje jeste poželjno (i očekuje se) zato da bismo više znali, ali mere prevencije važe za sve kontakte, bilo da je reč o osobama koje su već testirane na prisustvo virusa ili ne. Takođe, osetljive osobe (starije osobe, osobe sa hroničnim oboljenjima, osobe sa oslabljenim imunskim sistemom) moraju se, do krajnjih granica mogućnosti, izolovati od svih kontakata, nezavisno od testiranja.
Da li postoji neka dodatna mera koja se u Srbiji još uvek ne razmatra, a na koju biste vi skrenuli pažnju?
Rekao bih da su sve raspoložive mere ili već uvedene ili uveliko uzete u razmatranje. U narednom periodu, kao što je i najavljeno, očekujem znatno pooštravanje ograničenja kretanja. Narodna Republika Kina je upravo strogim merama izolacije i zaustavljanja kretanja ljudi ograničila zarazu i zaustavila epidemiju. Njihov uspeh sada mora da nam bude glavni putokaz i izvor inspiracije.
Ne govorim pritom samo o donetim merama, već i o najvišem mogućem nivou samodiscipline u njihovom sprovođenju. I mi sada moramo da pokažemo samodisciplinu i svest da je kolektiv u svakom pogledu daleko važniji od pojedinca.
U proteklih nekoliko godina mogli smo da pratimo povremeni uspon tzv. antivakserskog pokreta. Kakvo je trenutno stanje u tom pogledu i šta vi prepoznajete kao posebno važno?
Iako bi se, s obzirom da protiv SARS-CoV-2 nemamo na raspolaganju vakcinu, moglo naivno pomisliti da protivnici vakcinacije neće imati potrebe za istupanjem, u praksi vidimo da od vodećih osoba antivakcinalnog pokreta od samog početka epidemije, koja je sada uveliko prerasla u pandemiju, dopiru određene poruke, čiji su glavni zajednički imenitelji teze o „virusu iz laboratorije“ (čime se ignorišu već delom rasvetljeni tokovi evolucije virusa), „virusu obične prehlade“ (čime se ignoriše činjenica da je SARS-CoV-2 sasvim novi član porodice koronavirusa), „virusu koji služi da uništi (kinesku, američku ili već nečiju) ekonomiju“ (čime se ignoriše činjenica da će pandemija svima naneti štetu) i tome slično, uz poslovično negiranje i iskrivljeno predstavljanje činjenica kojima nauka raspolaže.
Razume se, sa najavama da su pojedina istraživanja u pravcu potencijalnih vakcina uznapredovala, čujemo i optužbe da je glavni cilj razvoja vakcina nešto drugo, a ne spasavanje ljudskih života i zdravlja. Sve je to veoma predvidivo i više nego očekivano, ali i potencijalno opasno, jer procene su da će nam protiv ovog novog pandemijskog virusa zaista biti potrebna delotvorna vakcina ukoliko želimo da ga iskorenimo. Zlo i naopako ukoliko od takve vakcine, kada je napokon budemo imali, veliki broj ljudi bude počeo da zazire blagodareći kampanjama širenja neutemeljenih strahova i izvitoperenih predstava.
Koji je najefikasniji način suzbijanja takvih trendova?
Na to pitanje još nemamo konačan odgovor. Svakako sam sklon da na prvo mesto stavim obrazovanje i negovanje kritičkog mišljenja. U tom smislu bih podržao odluku Finske da osnove kritičkog mišljenja uvrsti u gradivo još od prvog razreda osnovne škole.
Ali problem racionalnog sagledavanja stvarnosti (ili njegovog pomanjkanja) rasprostranjen je i dubok. Odvažio bih se čak i da ga nazovem jednim od definišućih problema aktuelnog trenutka u razvoju ljudske civilizacije. Karl Gustav Jung bi, na primer, neizostavno rekao da se suočavamo sa svojevrsnom enantiodromijom – doslovno hrlimo u suprotnost razumu, prosvetiteljstvu i naučnom pogledu na svet, koji su od naučne revolucije naovamo uživali određenu premoć, premda nipošto i apsolutnu dominaciju.
U isti mah, naš odnos prema biosferi iz koje smo ponikli neodrživ je i destruktivan, što se ispoljava na mnoštvo načina, pa i nepodnošljivom lakoćom nastanka pandemija. Iako ne bih želeo da skliznem u preterano uprošćenu poruku, moram da priznam da aktuelnu pandemiju pomalo shvatam i kao veliku (i možda poslednju) opomenu prirode da ćemo vlastiti dugoročni opstanak obezbediti samo ukoliko se, svi zajedno, okrenemo preobražaju globalnog sistema tako da postane – i ostane ‒ ekološki, ekonomski i etički održiv.