Kako pravo uređuje “policijski čas”?

Diplomirani pravnik i novinar

Vreme čitanja: 3 minuta

Foto: iStock 

„Policijski čas“, kao i mnoge pojave sa kojima donosioci političkih odluka izlaze u medije, privukao je pažnju javnosti. Da li je to u ovom konkretnom slučaju protivzakonito ograničenje ljudskih prava, kako domaće i međunarodno zakonodavstvo uređuju ovo pitanje, kako se kroz vreme razvijao „policijski čas“ i da li je to adekvatan termin, otkrivamo u nastavku teksta.

Privremeno ograničenje slobode kretanja – u narodu poznato kao „policijski čas“ – kao takvo nije univerzalno regulisano nijednim važećim zakonom u Republici Srbiji. Ono što je za ovu konkretnu situaciju relevantno je tačka 2) prvog stava člana 53. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (Sl. glasnik 15/2016-31), te će on biti korišćen kao adekvatni izvor prava u ovoj analizi.

 

Ograničenja ljudskih prava

Sloboda kretanja je jedna od najstarijih i najvažnijih sloboda, ona spada u takozvanu “prvu generaciju ljudskih prava”, koja je regulisana Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine. Uporedno pravo nije jednoglasno po pitanju ograničenja ljudskih prava.

Tako, Pakt o građanskim i političkim pravima u članu 4. predviđa da se u slučajevima vanredne javne opasnosti, saopštene zvaničnim putem, države mogu odstupiti od obaveza koje su prihvatile potpisivanjem pakta, ali dok one ne povlače diskriminaciju zasnovanu isključivo na rasi, boji, polu, jeziku, veroispovesti ili društvenom poreklu.

Evropska povelja o ljudskim pravima svojim 15. članom uređuje da država takođe u doba rata ili druge javne opasnosti koja preti opstanku nacije može da odstupi od prihvaćenih obaveza, ali da to odstupanje bude u skladu sa obavezama preuzetim u međunarodnom pravu i da ne dopušta odstupanja od prava na život.

Ustav RS članom 20. omogućava ograničenje u obimu ljudskih prava, ne navodeći izričito kojih, ali označavajući državne organe i sudove kao subjekte koji su dužni da vode računa o obimu ograničenja, tačnije da ograniče pravo u najmanjoj mogućoj meri za adekvatno ispunjenje cilja ograničenja – tj. da ako je moguće manje ograničenje – ne upotrebe veće.

 

Suzbijanje prava u doba korone

Stepen ugroženosti javnog interesa, kao i sam pojam javnog interesa su pitanja koja su podložna diskusiji, u šta se autor ovog teksta neće upuštati, već pretpostavlja da su ti uslovi ispunjeni u dovoljnoj meri da bi se uvela privremena mera zabrane kretanja. Ratio legis ove mere je član 53. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, gde se navodi da ministar zdravlja može, na predlog Komisije i Zavoda, narediti zabranu ili ograničenje kretanja stanovništva na području zahvaćenom određenom zaraznom bolešću.

Dana 10. marta 2020. godine, Vlada RS je donela odluku kojom se Covid-19 smatra zaraznom bolešću, stoga je ovaj zakon relevantan za ovaj slučaj.

Uredbom o merama za vreme vanrednog stanja (Služ. Gl. RS 31/2020-3 od 16. 3. 2020) se obolelima od Covid-19 i licima za koje se to sumnja ograničava ili brani kretanje; zabranjuje održavanje skupova na otvorenom prostoru, a u zatvorenom se ograničava; MUP-u se omogućava da izvrši naredbu za zatvaranje svih prilaza određenom objektu ili prostoru i onemogućavanje napuštanja istih.

Naredbom ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića objavljenom dana 18. 3. 2020. se na javnim površinama licima starijim od 65 odnosno 70 godina u svako doba dana, a u periodu od 20 časova do 5 časova narednog dana se zabranjuje svima izlazak iz domaćinstava. Od ove zabrane kretanja su izuzeti licencirani zdravstveni radnici, pripadnici MUP-a, vojske, službi bezbednosti i Ministarstva odbrane, kao i lica koja su dozvolu za kretanje dobili od MUP-a.

 

Istorijat

U izjavi za BBC, Vladimir Lukić iz Nezavisnog policijskog sindikata saopštava da u Srbiji u više od poslednjih 20 godina unazad nije uveden “policijski čas”.

Jedan od poznatijih primera “policijskog časa” u istoriji jeste zabrana kretanja po ulicama Vašingtona maloletnicima u noćnim satima. Kako je ovaj policijski čas bio regulisan, možete pronaći na ovom linku.

Svedoci smo jedne, po slobodnoj oceni autora, nedovoljno pravno regulisane pojave. Međutim, ono što treba imati na umu je da je pravo “živa materija”, te da bi iskustvo ovakvih događaja moglo biti od koristi u daljoj regulaciji. Iako bi ona mogla biti detaljnija, ne može se tražiti od donosilaca političkih odluka da ona bude i sveobuhvatna, zbog nepredvidivosti koje život sa sobom nosi. Međutim, to je nešto na šta u ovom trenutku ne možemo da utičemo. Ali, ono što možemo je da budemo odgovorni u okviru trenutno dostupnih sloboda.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.