Gorbačov i Jeljcin: Kako je Rusija započela svoje reforme?
Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: Commons: RIA Novosti

„Bio sam svedok ogromne želje ljudi za promenama, i ravnodušnosti rukovodilaca prema promenama“

Mihail Gorbačov, poslednji lider Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), 2. marta puni 89 godina.

Dobitnik Nobelove nagrade za mir (1990), šesti generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a, državnik čije najveće nasleđe ostaje okončanje Hladnog rata, ostaće zapamćen kao simbol promena u rigidnoj, višedecenijskoj praksi centralnog upravljanja najvećom zemljom na svetu. Inicijalne reforme sovjetske privrede, ipak, nisu rezultirale prelaskom u tržišnu ekonomiju, ali jesu označile početak liberalizacije koja će nastaviti reformama tokom mandata Borisa Jeljcina, predsednika Ruske Federacije od 1991. godine.

Imajući u vidu savremene trendove i porast populističke retorike u raspravama o ekonomiji na globalnom nivou, kao i česte zablude koje postoje o sovjetskoj i savremenoj ruskoj privredi, korisno je pogledati kako su se odvijale reforme u komandnoj privredi Sovjetskog Saveza i kakve su uloge odigrali Gorbačov i Jeljcin.

 

Za koga je radila sovjetska privreda?

„Bio sam svedok ogromne želje ljudi za promenama, i ravnodušnosti rukovodilaca prema promenama“, piše Gorbačov u svojoj autobiografiji „Sam sa sobom“ prisećajući se prvih koraka i opipavanja pulsa javnosti u susret velikim reformama. Reč je čuvenim procesima Perestrojka i Glasnost, uporednim reformama sovjetske privrede i društva, zamišljenoj ekonomskoj, političkoj i društvenoj liberalizaciji. Gorbačov će sam isticati da jedno bez drugog nije bilo moguće, da se nije moglo govoriti o bilo kakvim demokratskim procesima ili oslobađanju privrede bez insistiranja na slobodi govora i štampe.

Da bismo razumeli potrebu za sveobuhvatnim, korenitim reformama sovjetske privrede, treba da pogledamo njeno stanje u decenijama koje su prethodile raspadu komandne ekonomije. Uspostavljena krajem 1920-ih, sovjetska centralnoplanska ekonomija počivala je na velikim državnim planovima koji su bili gluvi za realne potrebe potrošača – ekonomijom se upravljalo birokratski, a krajnji cilj pojedinačnih planova (bili oni vezani za cene, nadnice, kvote ili procese proizvodnje) bilo je njihovo ispunjavanje. I tako u krug.

Rezultat? Nestašice, zaostajanje za sve razvijenijim Zapadom, prikrivanje stvarnih problema unutar sistema i podređivanje individualnih interesa kolektivnom – neprikosnovenom i nepogrešivom autoritetu Komunističke partije.

Sedam decenija ovakve prakse, uz turbulentne događaje poput naftne krize 1970-ih, dovešće sovjetsku ekonomiju do kolapsa. Ekonomski istoričar Danijel Jergin i finansijski savetnik Džozef Stanislav analizirali su putanju sovjetske privrede od njenog uspostavljanja do kolapsa i konstatovali da je veliki deo problema ležao u podređenosti čitave privrede „vojno-industrijskom“ kompleksu. Govoreći o dijagnozi sovjetske privrede, autori u knjizi „Komandni visovi“ navode:

„Uprkos svoj retorici, ona (komandna privreda) nije bila za dobrobit i životni standard naroda; pre je postojala radi promovisanja brz industrijalizacije kojom se napajao vojno-industrijski kompleks. Ogroman deo bruto nacionalnog dohotka bio je koncentrisan u tom sektoru, a ukupna privreda bila je podređena njegovim potrebama … Već početkom sedamdesetih godina u sistemu se primećivala ova fatalna slabost: on, najvećim delom, nije mogao da unosi inovacije“.

Privremeno podizanje na noge sovjetske privrede usledilo je otkrivanjem velikih velikih naftnih rezervi u Sibiru 1960-ih, te će naftna kriza i posledično povećanje cene nafte doneti značajan profit SSSR-u, ali to nije potrajalo.

 

Zašto nisu uspele Gorbačovljeve reforme?

Mihail Gorbačov je došao na vlast 1985, a ekonomska kriza u SSSR-u vidno se pojačavala. Uporedo sa padom cena nafte, što je osiromašilo državne prihode, antialkoholna kampanja koja je prethodila reformama uskratila je budžet za još jedan izvor prihoda – porez na alkohol.

Dok je sovjetska privreda sve dublje ulazila u krizu, Gorbačov odlučuje da započne talas reformi i krene putem ekonomske i političke liberalizacije. Za to, međutim, nisu postojali dovoljni uslovi, a višedecenijsko nasleđe centralnog planiranja ostavilo je prostranstvo od 300 miliona stanovnika bez iskustva sa tržišnim mehanizmima poput formiranja cena na osnovu ponude i tražnje. Inovacija, ključne iskre ekonomskog rasta, gotovo da nije bilo jer za njih nisu postojali podsticaji. Ipak, od 1986. kreće se sa talasom ekonomskih reformi, a zvaničan početak Perestrojke vezuje se za 1987. godinu.

Prvom ekonomskom reformom iz 1986. dozvoljeno je da velika državna preduzeća samostalno trguju sa inostranstvom.

U maju 1988, kroz Zakon o zadrugama, legalizovan je veliki broj privatnih preduzeća (tzv. kooperativne firme). Kao glavnu reformu u okviru Perestrojke, istaknuti ekonomisti Anders Aslund i Simeon Đankov u knjizi „Veliki preporod“ navode Zakon o državnim preduzećima – njime su rukovodioci preduzeća dobili veću samostalnost u odlučivanju, u odnosu na dotadašnje funkcionisanje strogo u okvirima centrlanih planova, ali tu samostalnost nije pratila povećana odgovornost direktora.

Kada je reč o efektima nekih od reformi, Aslund i Đankov navode da je „nenameravana posledica bilo stvaranje 2.000 neregulisanih banaka koje su formalno bile zadruge. Ove banke su postale mašina za monetarnu ekspanziju koja je nagrađivala špekulativne aktivnosti“.

Setom zakona o zakupu krajem 1980-ih dozvoljeno je direktorima državnih preduzeća da ’svoje’ firme kupuju i otplaćuju ih profitom koje one ostvaruju. Prema oceni autora, postepene reforme najviše su išle u korist rukovodioca državnih preduzeća koji su uspešno lobirali i koji su ovim zapravo dobili mašinu za rent-seeking – traganje za rentom.

Raspad sovjetske privrede kulminirao je u periodu 1990-1991, inflacija je prešla 100% budući da je većina cena ostala fiksirana, a budžetski deficit je 1991. iznosio čak trećinu BDP-a.

Dok je Gorbačov kroz svoje reforme zaslužan za početak razmontiravanja komandne privrede, supstantivne reforme koje će voditi oslobađanju ekonomskih aktivnosti nastupiće za vreme mandata Borisa Jeljcina, predsednika Ruske Federacije nakon raspada SSSR-a.

 

Boris Jeljcin – šok terapija i tranzicija u tržišnu ekonomiju

Boris Jeljcin probija se u vrh ruske političke scene najpre kao predsednik ruskog parlamenta od 1990. godine, a zatim i kao predsednik Ruske Federacije od 1991. godine. Čuveni neuspeli pokušaj puča u leto 1991. (predvođen od strane tvrde linije unutar Komunističke partije), tokom kojeg se Jeljcin pozicionira kao simbol ruske nezavisnosti, dovešće do zabrane rada Komunističke partije Sovjetskog Saveza i oduzimanja partijske imovine, nakon čega u decembru konačno dolazi i do rasformiranja SSSR-a. U međuvremenu, ruska ekonomija bila je u sve lošijoj poziciji.

Tranzicija u tržišnu ekonomiju započela je u izuzetno teškim uslovima – širom Rusije vladala je nestašica, zemlja je proglasila međunarodni bankrot i našla se na ivici hiperinflacije. Aslund i Đankov navode da su „neposredni ciljevi ruskih reformatora bili da zaustave stmoglavi pad proizvodnje i stanu na put hiperinflaciji“. Ličnost koja je nesumnjivo obeležila tranziciju u Rusiji bio je Jegor Gajdar, ekonomista i zamenik premijera Ruske Federacije, poznat i kao arhitekta „šok terapije“ ruske privrede tokom devedesetih. Pored njega, zadužen za privatizaciju bio je ministar Anatolij Čubajs, na čelu Komiteta za upravljanje državnom imovinom. Nakon perioda spontane privatizacije koja je otvarala rizike za političke zloupotrebe, odlučeno je da se krene putem vaučerske privatizacije po uzoru na češki model.

Odlučnost predsednika Borisa Jeljcina da krene putem jasnih tržišnih reformi najbolje je oličena u njegovom govoru iz 1991. u kojem je istakao: „Ustali smo za političku slobodu, a sada moramo ustati za ekonomsku, da uklonimo sve prepreke slobodi preduzeća i preduzetništva“.

U periodu koji je usledio, nova vlada donela je niz reformskih zakona – jedan od njih odnosio se na deregulaciju cena 1992. godine, što je postepeno dovodilo do prestanka nestašica.  U istom cilju pristupilo se i deregulaciju uvoza, ali nije bilo izvodljivo deregulisati izvoz nafte i gasa. Iste godine usvojen je zakon o privatizaciji, a u čitavom procesu privatizovano je preko 16.500 preduzeća.

Ovo, naravno, nije prolazilo bez problema koje je donekle nametalo dotadašnje funkcionisanje privrede, što je, u kombinaciji sa loše sprovedenom monetarnom reformom odložio ekonomski oporavak zemlje za sam kraj decenije. Ipak, u ovom periodu jesu postavljeni temelji tržišne privrede – pored pomenutih cena i trgovine, omogućen je razvoj privatnog preduzetništva.

Kako je Jeljcin ostao na mestu predsednika Ruske Federacije do 1999, tokom njegovog drugog mandata započet je i drugi talas reformi nakon finansijske krize 1998. Novi plan reformi pripremljen je godinu dana ranije, a rast privrede Rusije će pred početak 21. veka vidno početi da raste.

Dolazak na vlast Vladimira Putina označio je novu fazu reformi ruske privrede, a više o tome čitajte u osvrtu na 20 godina njegove vladavine.

 

Uspon i pad ruske privrede – kakvo je stanje danas?

Ako pogledamo stanje u Rusiji u proteklih dvadeset i kusur godina, videćemo jasan trend: ruska privreda kontinuirano raste od 1998. do svetske ekonomske krize 2008. godine. Ovaj period poklapa se sa dolaskom Vladimira Putina na vlast, ali se često previđa ključan faktor – cena nafte. Naime, cena nafte je 1990. iznosila 40 dolara po barelu, da bi do 1999. pala na ispod 20 dolara. U narednom periodu cena uglavnom raste, a pred početak svetske krize 2008. cena barela bila je čak 165 dolara. Posledično, ovo je značilo velike prilive u državnu kasu, te veći BDP po glavi stanovnika.

Ako uporedimo stanje 2008. i 2017, videćemo da je reč o čitavoj deceniji koja je ekonomski izgubljena. Mogli bismo da zaključimo kako je za sve odgovorna kriza, ali prostim uvidom u stanje u drugim zemljama, videćemo da nije svaka privreda pretrpela toliku stagnaciju.

Na primeru Poljske i Nemačke možemo da vidimo da je rast i te kako bio moguć u posmatranoj deceniji. Ove dve zemlje svoje privrede ne baziraju na ceni nafte, već na kreiranju privrednog ambijenta koji će pogodovati investicijama i visokom nivou ekonomskih aktivnosti.

Danas, privredi Ruske Federacije i dalje nedostaju ključni elementi trižišne privrede na kojima se zasniva zdrav rast ekonomije, a koji zajedno čine vladavinu prava. Umesto sigurnosti privatne svojine, predvidivosti ugovaranja i generalno uslova privređivanja, u Rusiji postoji izuzetno visok stepen korupcije, privreda je podređena politici kojom upravlja uzak krug ljudi na čelu sa predsednikom Putinom, dok su ljudska prava i slobode ograničene na različite načine. Sve ovo su izazovi sa kojima će se Rusija izvesno suočavati ukoliko se ne pristupi temeljnim reformama.

Ipak, evidentno je da istorijski značaj Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina leži u započinjanju reformi koje su označile razmontiravanje totalitarnog režima koji je iza sebe, pored masovne represije i kršenja osnovnih ljudskih prava, ostavio i ekonomski devastiranu zemlju.

Pročitajte i:

——————————————————————————————————————————

Ovaj tekst je nastao uz podršku fondacije Fridrih Nauman i odražava isključivo stavove autorke