Foto:
U velikom broju slučajeva, kada se pomene privatizacija, bilo da se radi o privatizaciji Telekoma, Komercijalne banke, aerodroma ili nečeg drugog, deo javnosti koji se protivi privatizaciji zabrinut je da se privatizacijom gubi suverenitet države Srbije, a sama zemlja dovodi korak bliže zavisnosti od stranih faktora.
Političke partije opozicije (bez obzira da li se radi o današnjoj opoziciji ili o SNS dok je bio opozicija) ovaj argument potežu „po službenoj dužnosti“ (s obzirom da uvek privatizuje vlast, opozicione partije će privatizaciju videti kao priliku da se usprotive vlasti). Argumente političkih partija, dakle, treba uzeti sa dozom skepticizma, ali takođe treba razjasniti ovo pitanje – da li privatizacija znači gubitak suvereniteta?
Šta je suverenitet?
Suverenitet jedne države predstavlja njenu sposobnost da na svojoj teritoriji postavlja i primenjuje pravila. Suverenitet znači da na određenoj teritoriji određena država ima najvišu vlast, i da je u donošenju pravila i odluka nezavisna od stranih uticaja, kao i da na domaćem planu ne postoji vlast ili uprava koja ima veću moć od date države.
Pravila koja država donosi i primenjuje u modernim demokratskim društvima predstavljaju Ustav, zakone i ostale pravne akte te države, koji se donose na određeni način, kroz parlament, vladu i druge institucije.
Suverenitet je sposobnost države da štiti takav poredak, a u praktičnom smislu ova sposobnost se ostvaruje preko vojske (koja štiti poredak od spoljnih neprijatelja), policije (koja služi da se obezbedi poštovanje pravila u okviru granica) i sudstva (koje bi trebalo da obezbedi pravičan proces i razrešenje svih sporova koje građani mogu imati jedni sa drugima ili sa državom).
Sposobnost da ostvari suverenitet država finansira ubiranjem poreza od građana.
Tokom istorije, od antičkih vremena, preko feudalizma, apsolutne monarhije do savremenih demokratskih društava, postojale su mnoge definicije suvereniteta države, ali one su se uglavnom sve fokusirale na ove stvari – da bi vladar ili državna administracija bili smatrani suverenima, oni su morali da obezbede neprikosnovenost svog autoriteta na određenoj teritoriji. Ako je određena država sposobna da na svojoj teritoriji postavlja i primenjuje pravila, ona je suverena, a ako nije sposobna, onda nije suverena.
Uloga preduzeća i biznisa u konceptu suvereniteta?
Postavlja se pitanje – da li je za suverenitet bitno da država poseduje udeo ili kompletno vlasništvo u privrednim subjektima – biznisima kao što su u modernom svetu banke, telekomunikacione kompanije, energetske kompanije, kompanije za avio prevoz, poljoprivredni kombinati i proizvođači, građevinska industrija i slično? Odgovor na ovo pitanje ima više komponenti.
Istorijski gledano, suverenitet države nije bio vezan za državno posedovanje preduzeća. Privredna aktivnost je, ako se uzme u obzir globalna praksa, uglavnom bila (i najvećim delom ostala u većini razvijenog sveta) nešto što se odvija pod plaštom suvereniteta. Drugim rečima – suverenitet jedne države predstavlja okvir za privrednu aktivnost koja se odvija u okviru teritorije države i od strane njenih građana ili stranaca koji posluju u njoj. Odnosno, privreda se odvija sama po sebi u okviru zadatih pravila. Državno učešće u toj privredi nije zahtevano niti podrazumevano da bi se ostvario suverenitet (a mnogi, kao na primer zagovornici liberalnih viđenja, reći će da nije ni poželjno).
Za državu je dovoljno da može da ubere porez. Postoji obilje primera: Sjedinjene Američke Države su postale najveća globalna sila bez učešća države u privredi, Švedska je sredinom 19. veka bila jedna od siromašnijih država Evrope, da bi do sredine 20. veka postala jedna od najbogatijih zemalja sveta – bez državnog vlasništva u privredi. Srbija takođe sve do Drugog svetskog rata i dolaska na vlast Komunističke partije nije imala značajan udeo države u privredi. Primera i danas ima mnogo: SAD su uglavnom ostale dosledne svojoj tradiciji, Velika Britanija je izvršila veliki talas privatizacije 80-ih godina 20. veka (koji je pratio uspon privrede), u Švajcarskoj država i dalje igra pasivnu ulogu u privredi, dok su čak i skandinavske i baltičke zemlje uglavnom okrenute privatizaciji u poslednje vreme. Neke države imaju državne banke, ali nemaju državne telekome, neke možda imaju telekome, a nemaju banke, ali generalno gledano, ne može se uočiti korelacija između državnog vlasništva u preduzećima i suvereniteta zemlje.
Praktično gledano, može se napraviti argument da državno vlasništvo u preduzećima obezbeđuje suverenitet države. Zagovornici ove teze bi mogli da kažu da se kroz državne banke obezbeđuje određeni prihod ako su one profitabilne, da se kroz državni telekom mogu obezbediti profit i kontrola nad protokom informacija kao nešto što je od strateškog značaja, da se vlasništvom nad poljoprivredom obezbeđuje hrana, a vlasništvom nad energijom energetska nezavisnost. Ovi argumenti su mnogim ljudima intuitivni na prvi pogled, ali nisu uvek tačni.
Država se uglavnom pokazuje kao lošiji upravljač biznisom od privatnih vlasnika, kako u Srbiji, tako i u mnogim drugim državama. Razlog za ovo je jednostavan – država kao vlasnik pretplaćena je na poreski novac. Troškove za loše odluke, pa čak i propast firme neće snositi političari, već će biti prebačeni na poreske obveznike, sve građane, koji će platiti po jedan manji deo troškova. Ukoliko propadne neka manja firma, građani zbog svoje puke brojnosti možda neće ni primetiti trošak. Ali ukoliko pukne veća firma ili nekoliko njih, trošak će i te kako pogoditi džepove građana i privredu. U slučaju propasti, političari se dakle uglavnom izvlače netaknuti (a nekad se posledice osete kasnije, pa mogu da okrive naredni režim), dok za eventualne uspehe mogu da uzmu zaslugu za sebe.
Privatni vlasnik odgovara svojim kapitalom: ako propadne, samo on plaća trošak, a ako uspe, ima pravo na profit. Iz ovog razloga, bogate države uglavnom postaju bogate tako što daju prostor privatnom sektoru, a država se trudi da postavi što adekvatnija pravila i ubira porez.
S obzirom na to da veće državno učešće u privredi, zbog opisanih ograničenja, predstavlja veći rizik za kompanije, a samim tim i za privredu, državni suverenitet može biti čak i smanjen državnim mešanjem. Jer veći rizik da preduzeće propadne ili ne posluje optimalno znači i veću mogućnost da cela privreda raste sporije ili čak opada, što takođe znači manje prihode iz poreza kojima finansirate osnovne stubove suvereniteta.
Vojna moć i državni aparat SAD-a i Zapadne Evrope mogući su pre svega jer se finansiraju iz jakih privreda. U idealnom smislu, novac koji se dobije oporezivanjem takvih ekonomija koristi se za odbranu tog poretka i time se stvara pozitivna povratna sprega. U praksi to svakako nije idealno, ali je činjenica da bogatije zemlje imaju više novca na raspolaganju da štite svoj suverenitet, a bogatstvo korelira sa ekonomskim slobodama, odnosno manjim uplivom države u ekonomiju.
U praktičnom smislu, treba navesti i to da se državna preduzeća često zloupotrebljavaju za kontrolu građana – pre svega kontrolu medija, komunikacija i zapošljavanja, preko koga autoritarni lideri mogu da obezbede svoj opstanak na vlasti, ali dugoročno oštećuju suverenitet zemlje – nezadovoljni građani manje su motivisani za učešće u političkom životu, skloniji su da emigriraju ili da podrže upliv stranih faktora kako bi se oslobodili domaćeg eksploatatora.
Dakle, ni praktično ni istorijski suverenitet države nije po definiciji vezan za to da li ta država u svom vlasništvu ima kompanije.
Da li država može da obezbedi suverenitet bez vlasništva u kompanijama?
Pogled na istoriju sveta, ali i na savremeni svet, kaže da to ne samo da je moguće, već države to aktivno čine. Već smo naveli neke od primera. Ali postavlja se pitanje – šta je sa „strateškim“ resursima: finansijama, energetikom, komunikacijama, poljoprivredom, rudama?
Odgovor je u stvari jednostavan – državi nije potrebno vlasništvo u firmi da obezbedi poštovanje nekih pravila, upravo zato što država postavlja pravila koja govore šta vlasnici smeju, a šta ne smeju da čine. Ukoliko su ova pravila prekršena, država ima mehanizme da obezbedi njihovo poštovanje – svoje sudstvo i vojsku i policiju, odnosno njihove agencije koje se bave relevantnim poslovima. Svaki strani vlasnik koji dođe u Srbiju pristaje na takva pravila, kao i svaki domaći biznismen koji kupi državno preduzeće (ne treba zaboraviti da privatizacija nije nužno prodaja strancima, već mnoge firme kupuju građani Srbije). Ovo se pokazuje kao tačno u praksi već navedenih zemalja, ali i u samoj Srbiji u mnogim oblastima gde je privatno vlasništvo dominantno ili jedino prisutno.
Suverenitet ni kroz istoriju ni u savremenom svetu nije vezan za državno vlasništvo u privredi, već za njenu sposobnost da na svojoj teritoriji postavlja i primenjuje pravila. U praksi nije jednostavno dokazati da državno vlasništvo u privredi pospešuje suverenitet, a moguće je zamisliti da ga destabilizuje. Sa druge strane, privatizacija, pravilno i pošteno izvedena, može doprineti jačanju privrede i zadovoljstvu građana, što su stvari koje suverenitetu mogu dati pozitivan doprinos.