Foto: Talas.rs
Tačno dva meseca je prošlo od dana kada me je Marta Vasić, koja uređuje ovaj serijal tekstova na Talasu, ljubazno pitala da li bih napisao tekst pod horizontom teme S one strane EU – Srbija i Zapad do momenta kada je ovaj tekst koji sada čitate dospeo pred vas.
U tom procesu, predugom odlaganju i trošenju vremena, Marta i ljudi iz Talasa bili su u poziciji sedam miliona građana Srbije – onih pet miliona koji u Srbiji stvarno, fizički žive, i oko dva miliona naših koji žive u svetu, uglavnom u Zapadnoj Evropi, Severnoj Americi i nešto malo po drugim krajičcima sveta. U poziciji u kojih je tih sedam miliona ljudi već 30 godina. Čekajući, čekajući, čekajući… Samo što njima stižu povremena javljanja, pomeranja, izgovori i odlaganja naše integracije u Evropsku uniju, a Talasu su stizala još ređa opravdanja od mene zašto još ne stižem, iz „objektivnih“ razloga.
Ja sam u tom procesu bio kentaur – pola evrobirokrata i evropolitičar, pola domaći, srbijanski političar koji isto neprekidno ima razloge zašto još ne stiže. Jeste, promenile su se okolnosti u protekla dva meseca – prvo je nastupila standardna srpska raspojasanost oko praznika, onda se rodilo dete, onda je bilo važno uraditi stotinu stvari u, oko i povodom SRBIJE 21, i svega što smo tu uradili i što ćemo raditi u narednim mesecima…
E, iste takve izgovore i razloge stalno imaju i u Evropi i kod nas kada odgovaraju na jednostavno pitanje cele Srbije – mi hoćemo u EU, kada ćemo i kako ćemo?
Snebivam se i trudim se da ne budem standardno pretenciozan, pa neću spekulisati zašto su u Talasu bili toliko strpljivi. Ono što znam sigurno je da duboko verujem, a mogu i da dokažem, zašto su građanke i građani Srbije, srpski narod i sve manjine u Srbiji i sve više van Srbije, toliko strpljivi čekajući da postanemo članica EU. Gunđaju, kažu da ih to sve manje zanima, vole velikim delom Rusiju i Kinu, ali u ključnim momentima, nepogrešivo odgovaraju gde vide svoju i budućnost svoje dece. Bez obzira da li to formalizuju glasanjem na izborima, svakodnevnim odlukama ili definisanjem onih vrednosti i prednosti koje život u EU podrazumeva kao svojih prioriteta u svakom kvalitativnom istraživanju kada govore o svojim životima i modelu zemlje kakva bi „njihova“ Srbija trebalo da bude.
Oni tako misle, govore, rade i odlučuju, kao i u uvek u politici i u društvenim procesima, iz kombinacije strogo racionalnih i vrlo emotivnih razloga.
Iz interesa i nade.
Iz ekonomskih razloga i civilizacijske potrebe.
Iz kombinacije straha i računice koja im jasno govori šta je za njihovu decu i/ili decu njihovih najbližih najbolje. I jedino dugoročno održivo.
Iz, kao i uvek dakle, i super je što je tako, osetljive i isprepletane mreže ličnog interesa i ljubavi prema Srbiji.
Srbi su duboko „zapadan narod“. Umreću i neću popustiti i odustati od tog stava pred bilo kakvom domaćom ili inostranom budalom ili mediokritetom koji stalno seiri kako je narod glup, ne ume da prepoznaje svoje interese, a sve zasnivajući takve „stavove“ na nerazumevanju bilo čega u psihologiji, sociologiji, istraživanjima javnog mnjenja i, konačno i najzad, u životu i politici.
To što, naime, mnogo Srba, a i drugih građana Srbije, voli da ponekad istraživačima kaže kako baš voli Rusiju i Kinu, a ne obožava EU, Evropu i SAD (dakle politički „Zapad“), ne govori ama baš ništa o tome za šta su Srbi, Mađari, Bošnjaci, Romi u političkom smislu. Nema boljeg lakmusa, oduvek, za političke preferencije ljudi od onoga što se zove „glasanje nogama“.
A Srpkinje i Srbi, Mađarice i Mađari, Slovakinje i Slovaci, Bošnjakinje i Bošnjaci, ateistkinje, agnostici, pravoslavke i katolkinje u Srbiji, noseći ispod tog nacionalnog skafandera ono što kao ljudi zapravo jesu – bluzu doktorke ili medicinskog tehničara, varioca, studenta, mladog naučnika, sredovečne profesorke, ljudi preduzetnijeg duha svih generacija, socijalnog statusa ili obrazovanja – već dugo, dugo, a poslednjih 10-15 godina sve više, od kada je to tehnički lakše, nedvosmisleno svoj stav izražavaju nogama.
Odlazeći, gotovo isključivo u zapadne zemlje. Apsolutno najviše u Zapadnu Evropu, u EU, Švajcarsku i deo Skandinavije koji samo formalno nije EU.
Zbog svih tih razloga su apsolutno pogrešne sve strategije i „strategije“ koje računaju s tim da je vreme Evrope prošlo, ili da je uopšte moguće ponuditi građanima Srbije bilo kakvu paradigmu, ekonomsku, kulturnu, sportsku, a posebno ne političku, koja bi bila atraktivnija od „evropske budućnosti“. Svako ko je to probao da učini u poslednjih 20 godina razbio se, prvo na izborima, a onda i u stvarnom životu, sve treskajući dupetom o ledinu.
A i kako bi to moglo da pobedi i ikada više bude u prilici da vodi zemlju?!
Pa nisu ljudi idioti. Koliko god bili nezadovoljni situacijom od 2001. do 2012. godine, i/ili stanjem od 2012. do 2020. godine, ipak nikada više ne bi menjali ono što su 2012.(ili 2020) godine imali i imaju za onaj proživljeni pakao 1990-ih. Naravno da znaju da čitava konstrukcija njihovog života, uključujući i ono najvažnije – plate – stoji na temeljima činjenice da 68% robne razmene (prostije – trgovine) imamo sa EU, a da se na to dodaje još 17-18% trgovine sa susednim i zemljama bivše Jugoslavije, od čega bismo, u slučaju bilo kakvog odustajanja od EU integracija, mogli odmah da se obrišemo. Znaju ljudi i da bar 2.000.000.000 evra doznaka (plus ono što „uđe“ nezvanično) ovde godišnje dođe od njihovih rođaka koji godinama ili decenijama žive na Zapadu. Rublje niko ne šalje, pošto niko i ne odlazi da živi i radi tamo gde je, u mnogo čemu, gore nego u Srbiji.
Milošević krajem 1990-ih, Šešelj svaki put od kada je poslat u Srbiju sredinom 1980-ih, Koštunica na brutalan način na izborima 2008. godine, Vučić sve dok se posle 2008. nije presabrao i shvatio da Srbi neće nikada više dopustiti da dožive ne bombe, nego ni da nema više vrsta kornfleksa u supermarketima. O tome kako će proći antievropska opozicija na ovim izborima i posle njih neću ovom prilikom, nema potrebe da na ovom mestu i ovim povodom objašnjavam onima kojima nije moguće objasniti. Sami skočili, sami se ubili.
Ništa od ovoga nema veze sa briselskim birokatama. Ne političarima, birokratama. To da su birokrate nesposobne, dosadne, uglavnom netalentovane, da se ponašaju kao da su progutali motku, dok više misle o dnevnicama nego o bilo čemu smislenom, nije nikakva tajna. Zato ljudi u životu biraju da rade taj neophodan, ali dozlaboga neinspirativan posao. Oni su nužan deo procesa, ali niti će ubrzati, niti će sprečiti srpske evrointegracije. Može se naći hiljadu argumenata za dokazivanje da je kroz njihova usta umnogome, ne samo ovde, nego i u samim zemljama sadašnje EU, ogađena i od svakog impulsa stvarnog života kastrirana „evropska ideja“, ali to jednostavno, na kraju dana, nije bitno.
Sa političarima i građanima je, međutim, drugačije. Šta će ko izabrati videćemo baš u ovoj, neobično važnoj godini. Skoro sam siguran da znam odgovor.